Pregled posta

Hrabra kao miš

„Prevladavajući strahove, stekla sam divna iskustva“ , jednim uhom čujem ženu iz dokumentarca sa tv-a koji upravo završava dok ja pišem.
Nema slučajnosti, čuda se događaju svaki dan, svjedokom sam toj ljepoti života .
Moja nova uvjerenja, nova ja, nalazi znakove svugdje i u svemu.
Puno lakše mi je živjeti od kad na sve gledam pozitivno. Ništa me ne može razočarati, pokolebati, rastužiti, razljutiti..
Pretjerujem, naravno.
Dogode se stvari koje me uspiju izbaciti iz ravnoteže pa se čudim kako je to moguće.
Danas znam da ako si u ravnoteži sam sa sobom, izvanjski utjecaji ne utječu na tebe.
Kreiraš sam svoj život, okruženje u kojem živiš, pozitivu i ljubav.
Ti širiš energiju u kojoj plivaš uzvodno i inspiriraš na to ljude koji ti vjeruju, kojima si inspiracija, upravo svojim primjerom.
Dogodi se tako nekad da me uspije iživcirati neka jednostavna situacija na cesti, dućanu, poslu s ljudima , na koju planem ili se rastužim.
Ali ne hranim više svoju tugu ili bijes mislima kako sam jadna žrtva i što mi to rade ljudi, kako su zločesti.
Prihvaćam odgovornost jer i jesam sama kriva što sam dopustila da nečija frustracija pređe na mene.
Ljudi su, općenito, negativni, razočarani, ljuti, depresivni.
Zadivljujuće mi je kako uspijem svoju pozitivu i osmijeh prenijeti na druge. Isto tako, njihova negativa
nekada pređe na mene. U trenutcima kad zaronim u svijest nesvijesnih i uđem u ulogu jadne žrtve.
Prije, u tim negativnim stanjima, bih plakala, vikala, bjesnila. I tada bih negativu samo hranila i ona bi rasla.
Danas razmislim i osvijestim što me izbacilo iz takta, skuliram se i nastavim svoj život kojeg kreiram sama svojim raspoloženjem.
Da, istina, ponekad izgleda da je sve sivo, ali ako se prepustim sivilu, postat će crno.
Zato na vrijeme rasvijetlim boju svojom pozitivom i dan je zaista lijep. Život je puno lakši.

Jutros, u 4.45, probudi me nekakvo kucanje. U kupaoni ništa, stisnem špine, da nije kapanje vode, na terasama nikoga, u dnevnom boravku ništa...U kuhinji čujem opet.
Nije mi jasno što je, ne razaznajem zvuk, a i prestao je kad sam ušla u kuhinju. Da nije škrinja? Nije.
Evo ga, kuckanje, baš u mojoj blizini. Čini mi se da je u kutiji od rolete. Gledam kuhinjski prozor, tiha sam, mirna, da iznenadim iznenađenje koje je mene iznenadilo u ovo rano jutro.
Hvata me lagana panika, ali sam struju, vodu, plin, odmah anulirala i kako nema opasnosti po život, panika nestaje.
Svjesna sam sebe, svake svoje emocije, pokreta tijela ili boli koja je manifest emocije koju ne riješiš.
Ne ulaziš ćesto u ružne situacije, ne piješ tablete...Iako, pogriješiš nekad, ulijeniš se.
Lijepo je biti pasivan i nesvjestan pa se dese nepredvidive situacije i negativne emocije.
Riješiš ih sa zakašnjenjem, ali to je čar života i rada na sebi. Cijeli život ima posla i cijeli život je izazov.
Upravo kad padneš na njegovom testu, lupiš glavom pa se naknadno osvijestiš, skužiš zašto je to tako, život ima posebnu draž i sva ova učenja.
Jer da smo savršeni i imamo savršeno idealan život, bilo bi dosadno za poludit.

I opet, kuc-kuc-kuc ,a na prozorskoj dasci, metalna kutija u kojoj držimo punjače i metalni poklopac koji odskače.
Kutija je krasna, dorađena ukrasnom tehnikom moje prijateljice i poklonjena mi za prošli rođendan.
Ima li što ljepše, nego kad ti netko pokloni dio sebe? Kad uloži svoje vrijeme i trud, ljubav i pažnju da bi te razveselio?
Pokazao koliko mu značiš, baš na tvoj rođendan?
Ta kutija nema cijenu, ima toliku emotivnu vrijednost da ne postoji razlog zbog kojeg bi nestala iz mog doma.
Osim što je lijepa, kutija je i funkcionalna u mom domu. I sve stvari i sve osobe u mom životu vrijede.
Tu su zbog sebe, ali u svojoj ljepoti, usrećuju mene i uljepšavaju mi život.
Nakon što sam na prvu pomislila da sam poludjela, opet kucanje i skok poklopca u zrak. Gore-dole.
Iako mi se dešavaju svakakva čuda, ovo je veliko iznenađenje i misterija, ali da spriječim strah od nepoznatog, našla sam logično riješenje.
Sjećam se da je kutija bila sinoć otvorena jer je netko od mojih vadio punjač, a ja sam je pred spavanje zatvorila. Možda je nastao vakum pa sad zrak iskače.
Svejedno, nosim kutiju na stol na terasu i razmišljam...
Cijeli život patim od nekih strahova, rastem s njima, a oni sa mnom još više jer ih hranim.
Nisam toga bila svjesna do ove svoje svijesti.
Znala bih ići po mraku i onda strašiti sama sebe mislima kako je ona mračna sjena baš neki manijak koji me čeka da me zadavi, siluje, ubije...
Strah od mraka, silovanja, smrti, sam objedinila u jednu situaciju i, naravno, paralizirala se. Strah bi rastao , vladao sa mnom i moja nemoć s njim.
Radom na sebi, strahovi su nestali. Što je najbolje, uopće nisam odrađivala te strahove. Oni su produkt drugih emocija.
Stojim ja tako iznad te kutije i razmišljam kako ću probuditi muža da otvori kutiju i riješi me svega.
Pa si mislim, opet se vraćaš u staru sebe, prebacuješ odgovornost na drugoga da bi je ti izbjegla.
Ovo je tvoj život, tvoje učenje. Da vidimo što si naučila u ove dvije godine.

Svjesna da sam mirna, staložena i hrabra, spremna suočit se sa običnom metalnom kutijom i bilo čime što me u njoj čeka,otvaram, a unutra ništa, osim punjača i dva mala kartona.
Približim se, a u kutku kutije, malo sivkasto stvorenje koje se trese od straha.
Brzo zatvorim kutiju, osjećam srce kako lupa, a pred oči mi sjevne priča o mišu i slonu, veličini i hrabrosti.
Hrabrosti koja nije u veličini i gabaritima , već u vjeri u sebe, bez obzira na fizičku snagu.
U ovom slučaju sam ja jedna pretrašena slonica, na rubu straha i vjere u sebe.
Zapravo, strah i panika nas love kad situacije prepuštamo slučaju.
Mi smo odgovorni za sve što nam se događa u životu i kad steknemo samopouzdanje, nema toga što ne možemo riješiti.
Premjestim kutiju na rub ograde i tražim po terasi štap s kojim ću miša izbaciti van.
Jača sam, veća i mudrija od njega, ja to mogu i uspjet ću.
Otvaram kutiju, a iz nje, spreman i hrabar, iskače mali sivi miš, pada na televizijsku antenu kad ispod i na tlo, visine nekoliko metara od mene.
Malo, hrabro čudo, željno slobode odlazi u svoj život i neke nove borbe.
A ja, sretna i zadovoljna, sa manje od mjesec dana do svog četdesetog rođendana, zahvalna životu i čudima, ushićena ljepotom života, ne brojim više godine, već divne životne trenutke. I veselim se!
Dala sam mišu slobodu oslobađajući sebe starih obrazaca. Svi smo tu, u uzročno-posljedičnoj vezi.
Na nama je koju ulogu odabiremo. Svom životu sam dopustila da mi bude učitelj, ja vjeran učenik.
Iako, i ja svoje stečeno znanje prenašam dalje. Zovite to godinama, brojkama, za mene je to bogatstvo iskustava.
Četiri desetljeća ...puno je toga naučenog. I još me puno toga čeka!







Post je objavljen 26.06.2015. u 13:12 sati.