O-da životu!

Prvi susret s tim predivnim instrumentom doživjela sam prije par godina na jednom sajmu.
Paralelno s mojim buđenjem , promjenama u meni koje su rezultirale promjenama izvana i svim divnim ljudima koji su mi stizali u susret.
Impozantnost njegovog savršenog okruglog oblika, veličine i bakrene boje bila je moćna.
Prolazeći kraj šarenih i zanimljivih štandova, punih neobičnih ljudi i oblika, mirisa, okusa i boja, gong me ostavio bez daha.
Mlađi sin je pustio moju ruku za koju me do tada držao u hrpi nepoznatih ljudi i stvari koje vidimo prvi put.
Pred gongom smo zastali oboje, kao da smo osjetili njegovu svetost i moć, mirnoću i pažnju koju zaslužuje.
Gospođa čiji je instrument bio, upoznala nas je s njegovim divnim zvukom od kojeg mi se treslo cijelo tijelo.
I inače sam emotivka i reagiram plačom na ružno i lijepo, ali ovaj osjećaj mi je bio nepoznat.
Suze radosnice, kao da vidim davno izgubljenog prijatelja.
Ushićenje, a istovremeno blagostanje. Poseban, prodoran , nikad čujan zvuk, a tako poznat, strujio mi je kroz čitavo tijelo.
Nisam znala što mi se događa jer to nisam nikada osjetila.
Nisam bila spremna, a niti u strahu od nepoznatog.
Osjetila sam moćne zvukove, utopljena u svoje suze među gomilom ljudi gdje smo postojali samo gong i ja.
Gospođa se usredotočila na mog , tada devetogodišnjeg sina, ispružila male dlanove prema gongu i svirala.
On je nepomično stajao i prepustio se našem novom prijatelju koji nas je očarao na prvu.
Stajao je mirno desetak minuta, koliko je ona svirala.
Veselo i razigrano dijete nije imalo potrebu trčati i istraživati, što inače radi, već je držao svoje dlanove i bio. Samo je bio-on.
Sve mi je to bilo nepoznato i novo, ali nisam htjela da prestane. Nikada!
Gong je utihnuo,a ljubazna gospođa svojim uravnoteženim glasom i tonom mi je suptilno opisala djetetove zdravstvene probleme i karakter čiju je energiju iščitala.
Nisam znala što bih rekla jer se prvi puta vidimo u životu, a ona je opisala moje dijete i dala dijagnozu bez liječničkog kartona.
Rekla mi je neke stvari koje sam i sama znala, ali si nisam imala snage priznati.

Kako to ide u životu, ono što te mora naći, nađe te. Ili ti to nađeš, a ne znaš da tražiš.
Nakon par mjeseci, prijateljica me pozvala na zvučnu terapiju gongom,
tzv. Gong kupku.
Gong svojim zvukom čisti i regenerira tijelo i dušu. Sat vremena kupanja u gong kupki djeluje poput osmosatnog spavanja.
Uživanje u moćnim zvukovima i vibraciji koju postiže, u stanju budnog sanjanja nazivamo kupanjem jer se doista kupamo u divnim, iscijeljujućim vibracijama.
Um i tijelo se regeneriraju i čiste, jača nam se samopouzdanje, samospoznaja i naša bit.
Mičemo strahove, energetske blokade, bolesti.
Gong je postao moj učitelj, prijatelj, liječnik, psihoterapeut.
Izmjenjivali su se gongovi, svirači i majstori.
Sve redom divni, zahvalni i ljudi u ljubavi.Koji su posrednici i kanalizatori između gonga, nas korisnika i sebe.

Oznake: gong, zvučna kupka

Oduvijek nedjelja za mene ima neki dublji značaj.
I gle, čuda,nikada nisam išla na nedjeljnu misu, a prihvatila sam nedjelju kao svoj sveti dan.
U obiteljskom domu, „male O-dice“, nedjeljom smo svi petero sjedili za stolom.
I inače smo voljeli jesti skupa za stolom i smijati se, ljutiti, vijećati..
Mama i tata na začelju, sister i ja na klupi od skaja, a najstariji brat na stolici prekoputa.
I te scene sežu mi daleko u djetinjstvo kad nije bilo bolesti i patnji, nervoze i onog najgorega- smrti u kući.

Mama i tata su izgradili kuću iz temelja.
Na terenu koji je nekada bio zeleni pojas, ali se netko sjetio prenamijeniti ga u građevinski.
Pričao mi je tata kako su strojevi kopali i bušili tvrdi primorski kamen.
Još mi je u glavi zvuk veselih i vrijednih radnika koji su vikali „Mineeeeee“ od okolnih gradilišta i ostatka kamenja oko naše kuće, našeg dvorišta.
Ja sam rođena u novoj, izgrađenoj kući. I baš sam ponosna na to.
Nedjeljom bi se feštalo i družilo s prijateljima i rodbinom, nakon napornog tjedna u firmi i na našoj kući.
Tata bi gledao i slušao utakmice, išao na Kantridu bodriti Rijeku.
Nedjeljom bi bio svečaniji ručak u radničkoj obitelji koja se odricala zbog te iste kuće.
Jeli smo svega, ali nikada neke specijalne delicije i kako nisam ni znala što drugi jedu i da to postoji, nije mi ni falilo.
Škampe sam prvi put jela s nekih dvadeset godina. Ali to sam ja i ne sramim se toga. Dapače!
Sjećam se kašeta punog voća iz obližnje agrarije. Na voću se nije štedjelo-jabuke, banane, naranče...
Jeli smo na kašete.
Koliko sam guštala i cijenila voće, vide danas moja djeca kad jedem običnu jabuku, pored današnjeg neobičnog voća.
Oni danas imaju sve, jabuka im je zadnje voće.
Ja ju pojedem tako da mi od nje ostane samo peteljka. I to je prava umjetnost i gušt jedenja zdrave jabuke.
Dakle, znalo se da se nedjeljom jede domaća kokica i krumpir, zelena salata i juhica. Obavezan kolač kojeg bi mama ispekla, nekakva štrudla ili orehnjača.
Poslijepodne bi još skakutali po ulici djetinjstva s prijateljima, ranije došli kući pripremiti knjige i provjeriti zadaće.
Obiteljsko večernje kupanje je bio poseban ritual.
Mama bi mi čistila uši, rezala nokte i sva sretna sam čekala večeru i kokicu koja je ostala od ručka .
Stigli smo na vrijeme, čisti i mirišljavi pred televiziju i popularnu seriju „Bolji život“.
Što se više spuštala noć, više me stezalo u želucu jer lijepa, obiteljska nedjelja odlazi, a približava se radni ponedjeljak i novi tjedan koji tako sporo prolazi do iduće lijepe nedjelje.

Tu nedjelju sam zaživjela i s mužem. Koji je, za razliku od mene, išao na jutarnju misu, ali to je bilo sve od nedjelje i obitelji koju je dijelio s vječito neraspoloženom mamom.
Tako da , kad smo počeli živjeti skupa, uveli nedjeljne rituale u kojima je on guštao jer je konačno osjetio ljepotu obitelji i ljubavi.
Da ne govorim, sada kad imamo djecu. Uklapaju se tu i njegove nedjeljne mise koje kombinira i prilagođava nama da smo svi zadovoljni i nitko zakinut.
Zadnjih godina, i ja imam obaveze jednu nedjelju u mjesecu, svoje radionice rasta i osvješćivanja pa smo i to uklopili u našu obitelj.
Danas nema zajedničkog nedjeljnog ručka.
Ja ću biti na svojoj strani, moji dečki na svojoj.
I prihvaćamo nedjelju kao takvu jer nas baš takva danas ispunujava i čini sretnima.
Bit ćemo si u mislima (ili nećemo, ali tko to zna), samo je bitno da si dajemo slobodnog prostora i disanja, mjesta i vremena za ispunjavanje sebe, a onda kao člana jedne od četiri kockice vesele obitelji.
Idem! Nedjelja mi izmiče...Danas, između ostaloga, guštam u divnim, iscijeljujućim zvukovima gonga.
O njemu u jednom od idućih postova. Do tada googlajte,a ja ću se kupati u zvučnoj kupki, kao nekada u kadi prepunoj mirišljave pjene.
Zamijenih kadu tuš kabinom da mi ostane više vremena na suhom.
Uostalom, jučer se kupah u bistrom moru koje će ova primorska bura danas još više razbistriti.
Zahvalna na svim nedjeljama.
Nedjeljni pozdrav šaljem, uz prvi nedjeljni post do sada. Ali ne i zadnji.

Život je poput bajke,
A moja bajka se ostvaruje.
Princ na bijelom konju,
Osoba koja je stvorena da nađe put
Svojoj srodnoj duši, postala je stvarnost.

Ne znam da li su malene riječi,
Jesu li prevelika djela
Da ti opišem koliko mi značiš.

Znam samo jedno:
Ako nestaneš iz mog života,
Bajka će imati tužan kraj.
U princa više neću vjerovati jer znam
Da si ti taj.

Prži kao u paklu, a mi s rajskim osmijehom i pozitivom, ne damo da nas obeshrabri u ovoj ljepoti življenja.
U šest ujutro ispraćam starijeg sina na utrku, danas su u Karlovcu.
Pobrinula sam se nagovoriti ga (s pubertetlijama to malo traje) da uz dres i laganu odjeću,
uzme i japanke da se preizuje iz tenisica i čarapa, svjesna da mu ne želim raditi paniku zbog i oko, ove vrućine.
„Sretno, ne divljajte u kombiju dok trener vozi, dobar rezultat i uživaj u danu“ riječi su kojima ga pratim i vraćam se u krevet s osmijehom jer me on ispratio s istim.
To mi je najbitnije jer sve kreće od osmijeha, ja to znam i živim.

Ima mesa od proslave mog rođendana, suhih kolača, skuham kavu, napravim salatu, narežem voće...
Uglavnom, kupači, ručnici, prijenosni frižider, voda, naravno, mužić, mlađi sinčić i nećak- ekipica koja s podnevnim suncem započinje svoju avanturu.
Sredstvo- barka, cilj- more.
To je slučajna , ali promišljena promjena od izbjegavanja nedjeljne gužve na cesti i plaži.
Tu i tamo, kad poželimo, nabavimo, posudimo, iznajmimo, kupimo, prodamo neku barčicu i guštamo na njoj,
svjesni da je to skupa investicija za održavati cijelu godinu ,a koristiti dva mjeseca.
I ne treba biti rob stvari. Pogotovo za barku, treba biti iskusan morepolovac jer se vrijeme na moru i prilike okrenu za čas.
Plovimo našim obližnjim akvatorijem držeći se obale i ne glumeći divljake kojih je sve više
na toj cesti bez traka i ucrtanih pravila
Bacamo sidro uz otok i uživamo u čistom i bistrom moru. Red kupanja, hrane pa tako satima. Predivno!
Za razliku od napućene plaže i prljavog mora koje onečistimo, baš mi ljudi.
Dečki uživaju skačući ,a muž i ja po milijunti put (što glasno, što u sebi) izgovaramo kako nam je lijepo.
I zbilja je sreća biti svjestan lijepog trenutka koji traje i uživati u njemu.
Ne ga olako shvaćati.

U moru sam još uvijek dijete. Ono, baš guštam.
Dok ronim, radim kolutove, neke poteze nogama kao prava sinhro plivačica, dok se igramo loptom...
Ja sam morsko dijete, osjećam to. I potpuno svjesno uživam dok me miluje svojom toplinom i nježnošću.
Sigurna sam da mi vraća osjećaj ugode kao u majčinom trbuhu.
U onoj lijepoj i nježnoj sigurnosti, bez vanjskih nemira, zloće i umjetnog života.
Valići nas miluju svojim temperamentim skakanjem i kao da se hihoću s našim dušama.
Malo su pretjerali pa se barka buni dok se sidro opire neugodnim cupkanjem.
Sidro je osjetilo naše zadovoljstvo pa se uvuklo među dvije velike stijene i ostali smo nemoćni.
Ne volimo duga kočenja ni u životu pa smo se odupirali ronjenjem i potezanjem špage s lancem i željeznom kočnicom, ali je ono bio upornije.
Probali smo i opiranjem snažnog motora barke, ali ništa.
Drago naše sidro, došao je trenutak da predaš svoje tijelo moru pa ćemo te poslušati jer nema smisla sputavati jedni druge.
Rez nožem, oproštaj od sidra koje je ostalo spavati u morskoj dubini i otisnuli smo se u drugu, mirniju uvalu.

Još jedan ritual prostiranja stolića i sretno mljackanje naših dečkića privuklo je lijepog galeba koji je kružio oko nas.
Baš me razveselio svojom pojavom i mokrom glavicom jer se i on okupao pa je , po našoj logici guštanja, došao jesti.
Naravno, dobio je svoj dio.
Ni on nije za vezanja i sidrenja pa je odletio u svoju slobodu.
Sunce je povuklo svoje ruke i smanjilo nas pritiska stiska, vratili smo se u luku gdje su mlade snage pokazale zavidnu akciju kroz dječju spretnost, nesputanost i lakoću pokreta.
Bajker je stigao s odličnim drugim mjestom, osobno nezadovoljan jer mu je zbog par sekundi pobjeglo zlato.
Kaže, mjenjač zakazao.
U dubini mi je žao jer znam koliko srčanosti i truda polaže
ali to je jako dobar rezultat i bodrim ga i hvalim ,uz napomenu ,
da moramo još više voditi računa o servisu bicikle i da bude zadovoljan jer je dao sve od sebe.
„Odlično je to mjesto, mi smo zadovoljni, moraš biti i ti.“

Izabrala sam biti sretna i ne dozvoljavam da me se izbaci iz te "iluzije" koja je mnogima ,ipak, nedostižna.
Samo jer ne žele misliti o sebi, u sebi i izabrati svoje stanje psihe.
Nema veze, ja pišem o sebi. A ako tko usput čitajući, barem promisli o čemu ova baljezga, znat će i prihvatiti da uvijek postoje dvije strane.
Dobro i loše, negativa i pozitiva. Ja biram. Ti biraš. Bez obzira koliko misliš da si nemoćan.
Moć je u tvojoj psihi da nadjačaš probleme koje će ti upropastiti dan.
Budi zahvalan na onome što imaš, ne teži stalno onome što misliš da bi mogao imati.
To neimanje te frustrira, zato si mrzovoljan, negativan, ljubomoran.
Zato jer misliš da je drugima bolje nego tebi, da se nisi rodio pod sretnom zvijezdom,
da si rođen u krivo vrijeme....da.....razloga je puno za biti nesretan i negativan,ali i puno njih za biti sretan i pozitivan.
Možda baš danas, netko i negdje postoji i diše, onaj isti koji je dio tvog života, a ti ga smatraš suviše normalnim da bi bio zahvalan na njemu.
Kao moja divna susjeda. Koja nazove, kao da osjeti da je i meni težak dan.
Od puno ljudi, nepotrebnih stvari, događaja...koje bi najradije potjerao u onu stvar,
ali to je dio tvog trenutnog života i izabrao si to.
Inače bi se maknuo ti ili bi to maknuo od sebe..
Izbor uvijek imaš, samo ako imaš hrabrosti birati. Ili- ili.

Pa i sam život, ova privatna strana, zavisi koliko si odlučio gazdovati, a koliko biti sluga.
Sistema, novca, kvazi prijatelja, prolaznika, raznih faca koji te dodiruju slučajno ili namjerno.
Ljudi koji su tu radi obostrane koristi. Ja jesam duhovan tip, ali živim u materijalnom svijetu.
I zato mi je bitno da sam se podosta produhovila pa mogu vladati svojim emocijama kad je interes u pitanju.
Doći će dan kad ću to svesti na minimum, radim na tome.
Do tada, treba malo trpjeti, prihvatiti sjenke koje guše moje svjetlo, ali točno onoliko koliko im dozvolim. Ni iskricu više.
Da nema te nade i vjere, vizije, život ne bi imao smisla. Bar meni.
Živjeti svakodnevno bez cilja i volje , bez trenutnog zadovoljstva, bez nade da će biti još bolje, lakše, uravnoteženije, isto je kao biti zdrav, a umišljati boleštine.

Malo sam zastala u danu da vidim kako ću riješiti problem koji se stalno ponavlja i svjesna sam gdje je greška,
ali nemam više volje za tu istu stvar koja mi kvari život. Prihvaćam i izvlačim najbolje od svega, tu je, neće biti vječno, riješit će se.
A moja susjeda s druge strane telefona, glasa umornog i zasićenog od sličnih obaveza pita imamo li vremena za kavu. Ma tko bi nju odbio, ona je moje svjetlo!
„Dođi, do mene na terasu, samo slušaj, ostala sam bez kave.“
Stiže, s kavom i čokoladnim napolitankama na plus četrdeset, a već se s vrata smijemo kao dvije ludare.
Dolazi ona kod mene u goste s vrećicom kave za tursku.
Da to nekom pričaš, koja tragedija, a nama je to povod za smijeh.
Prvo protresemo posao, poreznu, poreze pa djecu.
Kaže, što ne dođe tvoj mali do moje male da ju izvuče van.
Pubertetlije smiješne, idu u isti razred, ona šminkerica prava, moj zagriženi sportaš i frajerčina.
Nebo i zemlja, ali kad idu skupa pješke u školu obožavam ih gledati kako šapuću o pubertetskim forama.
Nešto si nisu dobri trenutno, rekao mi neki dan da ju je i na fejsu blokirao.
Kujemo već planove za njihovu sretnu budućnost i naša spojena imanja koje dijeli državna cesta.
Majko moja, da smo si mi prijatelji (ako oženimo djecu) bježali bi od nas jer ne znaš jesu luđi očevi ili matere.
Pa na red dolaze kile i dijeta. Sad je to već reducirana prehrana jer pametnije zvuči, a i ima više za jesti.
Dok pijemo tursku s mlijekom, nismo ni primijetile da smo pojele pola keksi u kutiji od kojih su nam prljavi prsti od otopljene čokolade.
Naravno, smijeh iz svoje sobe čuje pubertetlija pa se pojavi vidjeti što se događa na terasici u hladu na kojoj uvijek ugodno puše na našem brdu.
Spazi kekse pa odnosi kutiju s izgovorom da nama to ne treba, a da netko gleda sa strane, prestrašio bi se da ćemo i njega pojesti.
Uglavnom, koji problemi, rastajemo se sa smijehom i petakom dlana jer sam oduševljena kilama koje je skinula, a ona i mene bodri savjetima od kojih se možda i debljam.
Što sam ono spominjala? Nekakve probleme?
Ma tako malo čovjeku treba da osjeti istinsku sreću i životnu radost.
Tek jedna obična, normalna, a nenormalna susjeda o kojoj volim, obožavam pisati .
Bez srama i zadrške jer ona je moja inspiracija.
Za osmijeh, za pozitivu, za reduciranu prehranu...Za sve!

Danas smo sestra i ja posjetile našeg uju. Nisam bila dugo kod njega i ujne,
ne zato što nisam htjela, već nam školske obaveze i svakodnevni treninzi nisu dali vremena.
Malo je sat vremena sjediti s ujom i ujnom, raspredati o sadašnjosti, vraćati se u lijepe uspomene iz prošlosti.
Sad će deseta godišnjica mamine smrti. Nema ni tate devet godina.
Ne moram ni reći što mi znači ujo- mamin brat. Nije to bilo kakav brat.

Šestero seoske djece rođenih kasnih tridesetih, početkom četrdesetih, u bijedi i neimaštini.
Moja mama, najstarije i najodgovornije dijete čuvala je i ostalu djecu.
Nije čudo da su ona i dva najmlađa brata odlučili zajedno stasati i potražiti sreću u velikom gradu.
Tako je mama upoznala tatu pa su se kućili, a braća su je vjerno pratila.
Sjećam se tih slika iz ranog djetinjstva i ujaka koji su pomagali zidati, graditi, stvarati.
Njihovih zidarskih kapa napravljenih od vreće cementa koje su me jako veselile.
Sjećam se da su puno fizički radili, ali i družili se s prijateljima, rodbinom. Vrtio se odojak, pjevalo se, jelo, pilo, smijalo...

Nekako spontano, braća su počela graditi svoju kuću u drugom dijelu grada.
I tamo smo, sjećam se, mama i ja odlazile autobusom kad bi tata bio po terenima.
Bili su to lijepi trenuci iz djetinjstva. Osim vožnje prigradskim autobusom, ta energija i poštovanje braće i sestre je bila predivna.
Mamu su oslovljavali sa –stara. Smijali su se, podržavali, prisjećali djetinjstva, ali nikada, baš nikada nisam čula svađu i vikanje.
Kako to biva, ujaci se oženiše pa se pomalo i žene zavadile, ali braća su to nadvladala svojom ljubavi.
Jedan brat se odselio u drugu državu za ženom, drugi ostao ovdje, nesretno razveden.
Mama je uvijek žalila kako ujo nema djece jer je postao stari mladić, a žene više nigdje na vidiku.
Sve do moje sadašnje ujne, udovice starije od njega, ali s odraslom djecom i unukama.
Tako je ujo u svojim četrdesetim godinama života dobio sve u paketu- ženu, djecu, unuke.
Posjećivali smo se redovito. I najmlađi brat sa svojom obitelji.

Kad je mama obolila pa ostala prikovana za krevet, njena braća su to prolazila s nama.
Do jučer, njihova velika, najstarija sestra, podrška i oslonac, odjednom prikovana za krevet i volju svojih ukućana.
Mami bi sjajile oči kad bi ju posjetila braća, oni su davali dodatnu vjeru i nadu u ozdravljenje.
Koje se, nažalost, nije dogodilo. U tim teškim trenucima, njena braća su nam bila podrška.
Pa godinu dana nakon mame, ode i tata u nepovrat, a ujaci nam ostali kao spona tog predivnog odnosa.

I danas vidim uju nakon par mjeseci. Jako lijepo izgleda.
Imao je problema sa zdravljem, baš smo se bili zabrinuli, operacije, toplice, opravci... I oporavio se.
I ujna uz njega. Ona, dugogodišnji srčani bolesnik sa ružnom obiteljskom sudbinom, puno bolesti, smrti bližnjih,
on veseo umirovljeni zidar istrošenih koljena i slušnim aparatićem na lijevom uhu.
Simpatični vremešni ljudi, sretni što se imaju, liježu i bude se skupa, u kućici punoj cvijeća, papigom koja ponavlja- Kako si?
Psima iz azila od unuka i jedinom željom da im se zdravlje ne pogorša.
Hvalim se uji sportskim uspjesima svojih sinova , a on se prisjeća svog djetinjstva i s uzdahom govori kako je on brzo trčao i skakao u selu preko kolaca.
Nije imao mogućnosti, ali tko zna do kuda bi dogurao, razmišlja na glas.
Ne smeta mi povremeno pištanje njegovog slušnog aparatića ni ujnino njurganje kad pričamo o mjesnoj zubarici,
a on slabije čuo ili naslutio o prodavačici pa nam se priče ne podudaraju.
Ujna priča o unukama i kaže da se jedna oženila. Iako znam da je dugo živjela s curom,
nisam ni očekivala da se udala za muškarca pa prihvaćam vijest s oduševljenjem.
Još više što su to obznanili osamdesetogodišnjoj baki koja nije ni naslućivala što se događa.
Ja sam znala, ali nisam o tome pričala kad nitko drugi nije započinjao temu.
Ujna se konačno otvorila pa suznih očiju priznaje kako joj se srce kida, ali da su svatovi bili jako darežljivi, da to ne može lagati.
Ja joj kažem da joj mora biti najbitnije da je unuka sretna i živi u istini sa samom sobom,
a moj dragi ujo mirno i staloženo komentira da su takva vremena i da imamo sreću da nije neko drugo doba. Neka su sretne, kaže.
A ja mu pružam ruku i oduševljeno uzvikujem kako sam ponosna na njega. I zaista jesam.
Toliko je toga prošao, toliko kušnje i padova u životu.
Sada, zadnji put, u bolničkom krevetu na odjelu urologije, vraćale su mi se slike bolesne mame, njihovog bratstva i osjećaja ogromne nade da će se ujo izvući.
Mama ga ne bi voljela takvog vidjeti kad je on već morao nju.
Gledam ga danas i hvalim nove zube. Kaže, zeznuto malo za vaditi i prati,a i fali mu onaj zlatan.
Smijemo se prisjećajući se prošlosti, njegovog plavog fiće s trepavicama i brda uspomena koje nas vezuju.
Volim te, ujo.

Što mi je došlo?
Pa došlo mi je da me sin pitao da bi išao s ekipom na more.
A meni grč u želucu.
"Još si mali, ima vremena!"
Te si mislim, gdje sam ja bila s trinaest godina...

Godina je osamdeset i neka. Zadnja sam generacija omladinaca.
Neka godine ostanu gdje im je mjesto, ali ajmo izvući jednu uspomenu.
Završila sam šesti razred, ljetni su praznici.
Došao mi je bratić iz Slovenije pa ga vodim na more.
Ma vodim ja sebe, ali on je sigurno društvo ako netko iz ulice ne ide.
Sendvič i malo šoldi za autobus i sladoled, kupaći, ručnik i nešto rekvizita u torbici.
Do plaže imamo promijeniti dva autobusa.
Nije mi to neki problem jer sam do tada išla na more sa starijim bratom i sestrom tako da poznajem autobuse, stanice, navike...
Sve znam. Imam dobru volju, dobro društvo i idemoooooo.

Jedna od napućenih riječkih plaža na Pećinama.
Kupanje, skakanje, sendvič sladoled, memori karte...Svakoga dana isto.
Lijepo, dječje, zabavno, slobodno, neopterećeno ničim, osim potrebom za uživanjem. Sve do jednog dana...
Do plavih očiju na zidiću koje sam srela i zbog kojih sam poludila. Ono, poludila!
On savršen, svijetle kosice, plavih očiju, lijepih bijelih zubi.Vidim, stariji je od mene i u društvu svog debeljuškastog prijatelja.
Pogledi, osmijesi...i sve tako čisto, lijepo, uzbudljivo, ali nedovoljno.
Sve dok jednog dana, na spremanju za odlazak s plaže, češljanju i gledanju u ogledalo, velika okrugla refleksija sa zrcala nije uhvatila moju pažnju.
I dok mašta trinaestogodišnjakinje nije proradila! Zvali smo to "špigliranje. "
Trebalo mi je par dana špigliranja na napućenoj plaži, da odsjaj sunca iz zrcala, zrcalim u njegove plave oči i izazovem smijeh, ali i upoznavanje. Konačno.
Najljepši dečko na svijetu, sa svojim debeljuškastim prijateljem leži na ručniku kraj mene, igra karte, smije se najljepšim osmijehom, gleda plavi odsjaj u mojim očima.
Konačno, srce lupa brže, osmijeh je sve iskreniji i događaju se pubertetska čuda.
Ljetni dani, školski praznici, moje Osnovne, njegove Srednje škole prolaze, a ja uživam u svojoj prvoj ljetnoj avanturi. S dečkom starijim od mene tri godine.
Naša druženja su toliko lijepa i opijena ovisnošću iskrenog osmijeha, da nakon uživanja na moru po cijele dane, on i ekipa dolaze navečer u našu ulicu. Pjesma, gitara, karte...
Lijepo je ,idilično, čisto, ispunjeno.
Naši trenuci su sada i ovdje.
Pogled, otkucaj srca, smijeh.
Ali moja simpatija nikako da bude i moj dečko. Pa u tim simpatičnim pogledima, fali samo simpatičan poljubac.
Zezaju nas već prijatelji i ja sam sama u frci kad će taj čudesan čin da kažem da imam dečka.

Sinoć, dok sam zaspivala ipak odlučih da ću u grad riješiti obaveze koje sam mislila odgoditi.
Od ovjere sinovog zubnog aparatića na Hzzo, do kupnje poklona za njegovu učiteljicu.
Stariji sin, sad će u sedmi.
Ovo mi je treći put u ovih šest godina da kupujem poklon i čudno je kako ljudi bježe od te obaveze.
Puno je nerješivih problema koji traju od prvog razreda, hladna razredna učiteljica (za razliku od učiteljice mlađeg sina)
pa smo mi roditelji te probleme rješavali van učionice na način na koji je kako tko znao i na kojem je nivou bontona, kulture i svijesti.
Uglavnom, toliko je jadno da se ove godine nitko nije ni sjetio skupljati novce za novu razrednicu.
Ma i meni je već dosta tih poklona, ali to su neka nepisana pravila pa mislim da može svatko odvojiti petnaest kuna koliko sam na kraju predložila, samo da pobijedi pozitiva.
Ne znam zbog čega bi naša razrednica bila gora ili lošija zbog drugih i zakinuta za sitnicu.
Kad sam im predložila da ću skupljati novac (zadnji školski tjedan) i rekla da nisu obavezni dati jer očito postoje razlozi zašto se već lova nije skupila za tu namjenu, iznenadila sam se kad su svi poslali po djeci novce.
Ovjerit ću jutros na Hzzo potvrdu za zubni aparatić istom sinu i iznenadim se kad vidim na toj potvrdi cifru a ista stvar, fiksni aparatić , privatnik cijeni puno više.
Razrednica je temperamentna matematičarka (da ne kažem nervozna) jer s njom imam korektan odnos.
Nikada nisam patila niti se povlađivala autoritetima tako da uspješno svoju prijateljsku energiju prebacujem na iste.
Realna sam i vidim neke njene propuste, ali to nadoknađujem na informacijama gdje pričamo kao dvije mame, uspoređujući svoju djecu, izmjenjujući iskustva, savjete.
Ja ponekad ne mogu sa svojom dvojicom, da bi ona mogla s njih dvadeset!

Stariji sin je pun energije, rođen s talentom za sport i od kad se rodio, taj je njegdje žurio.
Puzati, hodati...pa od hodanja nikad nije bilo ništa, uvijek se trčalo. Koje hodanje za ručicu, koji bakrači, njega si morao uvijek loviti!
Srećom smo mi to usmjerili na sportove pa je sad uspješna faca s medaljama, a taj status mu prolazi i u školi kad zapne, a ako je baš frka, onda ulijeće simpatična mater! Haha
Teško je živahnom, temperamentnom i veselom sportašu sjediti pasivno u klupi. Ne opravdavam ga, ali razumijem.
Tako sam se ja uhvatila tog poklona i u vožnji do grada, skeniram njenu sliku, stil, karakter pa znam da joj nije lako izabrati poklon jer nema neki specifičan stil,.
Rekla bih, konzervativna, uredna, popeglana, onako, zlatna sredina.
Od nakita ne dolazi ništa u obzir pa nađem super unikatnu zdjelu- vazu, ručno izrađenu i oslikanu u našoj riječkoj poznatoj galeriji. Cijena pristupačna .
U obližnjoj cvjetarni na Korzu odem po cvijet. Zamislila sam nešto neživo kao trajni ukras, ali odmah s vrata me ubode u oči s police, lijepa, živa aloa vera.
Moja je! Nije zahtjevna, živa je ,pristupačna cijenom i izvrsno pristoji u posudi.
Razvuče mi se osmijeh jer je poznata cvjetarna preuređena nakon trideset godina i gazdarica je sva u osmijehu.
Pohvalim je pa je osmijeh još širi, ali me malo razočara jer vidim da nije na čistu jesam li ili nisam njena stalna mušterija pa ostanem neponuđena kolačićima koje je pripremila, a ja ih snimam..
Ne bih ni pojela kolač, ali lijepo bi mi se vidjelo. Komentiram da je prostor već pitao osvježenje i zbilja je ugodno i moderno, ali nakon trideset godina poslovanja , ako si opstao kao privatnik , to je zaista razlog za veselje. Ma ja bih dijelila kolače svima!

Idem dalje Korzom pa malo gledam obuću i eto me u jednoj od naših Robnih Kuća.
Izbjegavam bilo kakvu pripadnost i svojatanje, osim ljudskosti, ali volim skočiti do Borova jer me taj dućan podsjeća na djetinjstvo. I on je uvijek isti, desetljećima, u našem Korzu.
A joj, Borova nema, rastužuje me kad ulazim u prostrani, osvijetljeni dućan s velikim policama. Tamo gdje je nekad bio dućan kao na hodniku,u prizemlju Robne Kuće "Korzo", desno od ulaza, ograđen paravanima od skladišta. Sa prodavačima koji podsjećaju na prošlo doba socijalizma i koji pamte neke druge dane svog radnog staža.
A evo, ga, sijedi djelatnik omiljenog Borova, tapete na zidu u istom znaku i sreća na mom licu jer i Borovo je dobilo novo ruho.
Pa to pohvalim mlađoj djelatnici koja me uslužuje, kako im je sada ugodnije raditi, a ona isto potvrđuje osmijehom.
I onda mi neki čudan osjećaj, nostalgija pa joj kažem da mi je čudno, da ne znam, kao neka tuga za onim starim, neuglednim prostorom.
Kaže mi,:"Nije čudno, to nam puno mušterija kaže."
I nadodam da nije nostalgija za prošlim sistemom jer mi je bilo lakše pošto su me roditelji hranili, a po logici mi i je ovaj teži jer se hranim sama.
Nostalgija je za duhom djetinjstva koji je nestao u novim, lakiranim policama, neonkama i modernim tapetama.
„Ma super je, tako i treba biti. Moramo ići u korak s vremenom! " ,kažem i odem iz dućana spremna na sve životne promjene i davnu odluku da nema života u prošlosti.
Bočni izlaz naše Robne Kuće me doveo do prelijepog Koblerovog trga koji je također obnovljen.
Sjest ću u prvi red do mlina, fotkati ovu ljepotu i uživati u bijeloj kavi. Turisti, sve ih je više. Fotkaju se kraj mlina koji je ovdje također desetljećima služio, samo za okrijepu golubovima.
Danas , u sklopu predivno popločenog trga, velikih vazi s cvijećem, ponosna sam na ljepotu svoje Rijeke.
Ide vrijeme, mijenjaju se doba, ljudi, standardi, tehnologija...Ma jel to dobro ili nije, dalo bi se o tome...
Ono što mi preostaje je da budem sretna i uživam u životu, da prihvaćam promjene. Neke, makar i na gore, ali prihvaćam i tražim ljepotu.
I da, na svom novom mobitelu kojemu sam se dugo opirala jer je "na tač" , skidam aplikaciju društvene mreže i stavljam fotku uživo s trga.
I ja sam u skladu s vremenom i promjenama. Prihvaćam što mi paše, gasim mobitel i guštam u svojoj kavi.
Svašta- nešto, s brda s dola, ali odlučila sam da idem na brdo. I penjem se. I osvajam vrhove. Svakom promjenom kojoj se ne odupirem, ne živim u prošlosti, u poznatome.
Ovo novo, nepoznato ,pravi je izazov. Test naše sigurnosti i snage, Koliko smo hrabri i odgovorni živjeti u sadašnjosti, u djelima, a ne se vječito vraćati u ono što je bilo. Hvaliti prošlost koju smo odživjeli.

P:S: I na kraju shvatim, nije ni naslov slučajan.
Htjela sam njime asocirati na puno podataka i nabacanih informacija u postu, ali sam shvatila da dolaskom u centar Rijeke, ja silazim z brda u dol.
Jer ne stanujem u centru, već na uzvisini u periferiji grada.
E pa, pozdrav s brda!