Pregled posta

Otpustiti sidro

Prži kao u paklu, a mi s rajskim osmijehom i pozitivom, ne damo da nas obeshrabri u ovoj ljepoti življenja.
U šest ujutro ispraćam starijeg sina na utrku, danas su u Karlovcu.
Pobrinula sam se nagovoriti ga (s pubertetlijama to malo traje) da uz dres i laganu odjeću,
uzme i japanke da se preizuje iz tenisica i čarapa, svjesna da mu ne želim raditi paniku zbog i oko, ove vrućine.
„Sretno, ne divljajte u kombiju dok trener vozi, dobar rezultat i uživaj u danu“ riječi su kojima ga pratim i vraćam se u krevet s osmijehom jer me on ispratio s istim.
To mi je najbitnije jer sve kreće od osmijeha, ja to znam i živim.

Ima mesa od proslave mog rođendana, suhih kolača, skuham kavu, napravim salatu, narežem voće...
Uglavnom, kupači, ručnici, prijenosni frižider, voda, naravno, mužić, mlađi sinčić i nećak- ekipica koja s podnevnim suncem započinje svoju avanturu.
Sredstvo- barka, cilj- more.
To je slučajna , ali promišljena promjena od izbjegavanja nedjeljne gužve na cesti i plaži.
Tu i tamo, kad poželimo, nabavimo, posudimo, iznajmimo, kupimo, prodamo neku barčicu i guštamo na njoj,
svjesni da je to skupa investicija za održavati cijelu godinu ,a koristiti dva mjeseca.
I ne treba biti rob stvari. Pogotovo za barku, treba biti iskusan morepolovac jer se vrijeme na moru i prilike okrenu za čas.
Plovimo našim obližnjim akvatorijem držeći se obale i ne glumeći divljake kojih je sve više
na toj cesti bez traka i ucrtanih pravila
Bacamo sidro uz otok i uživamo u čistom i bistrom moru. Red kupanja, hrane pa tako satima. Predivno!
Za razliku od napućene plaže i prljavog mora koje onečistimo, baš mi ljudi.
Dečki uživaju skačući ,a muž i ja po milijunti put (što glasno, što u sebi) izgovaramo kako nam je lijepo.
I zbilja je sreća biti svjestan lijepog trenutka koji traje i uživati u njemu.
Ne ga olako shvaćati.

U moru sam još uvijek dijete. Ono, baš guštam.
Dok ronim, radim kolutove, neke poteze nogama kao prava sinhro plivačica, dok se igramo loptom...
Ja sam morsko dijete, osjećam to. I potpuno svjesno uživam dok me miluje svojom toplinom i nježnošću.
Sigurna sam da mi vraća osjećaj ugode kao u majčinom trbuhu.
U onoj lijepoj i nježnoj sigurnosti, bez vanjskih nemira, zloće i umjetnog života.
Valići nas miluju svojim temperamentim skakanjem i kao da se hihoću s našim dušama.
Malo su pretjerali pa se barka buni dok se sidro opire neugodnim cupkanjem.
Sidro je osjetilo naše zadovoljstvo pa se uvuklo među dvije velike stijene i ostali smo nemoćni.
Ne volimo duga kočenja ni u životu pa smo se odupirali ronjenjem i potezanjem špage s lancem i željeznom kočnicom, ali je ono bio upornije.
Probali smo i opiranjem snažnog motora barke, ali ništa.
Drago naše sidro, došao je trenutak da predaš svoje tijelo moru pa ćemo te poslušati jer nema smisla sputavati jedni druge.
Rez nožem, oproštaj od sidra koje je ostalo spavati u morskoj dubini i otisnuli smo se u drugu, mirniju uvalu.

Još jedan ritual prostiranja stolića i sretno mljackanje naših dečkića privuklo je lijepog galeba koji je kružio oko nas.
Baš me razveselio svojom pojavom i mokrom glavicom jer se i on okupao pa je , po našoj logici guštanja, došao jesti.
Naravno, dobio je svoj dio.
Ni on nije za vezanja i sidrenja pa je odletio u svoju slobodu.
Sunce je povuklo svoje ruke i smanjilo nas pritiska stiska, vratili smo se u luku gdje su mlade snage pokazale zavidnu akciju kroz dječju spretnost, nesputanost i lakoću pokreta.
Bajker je stigao s odličnim drugim mjestom, osobno nezadovoljan jer mu je zbog par sekundi pobjeglo zlato.
Kaže, mjenjač zakazao.
U dubini mi je žao jer znam koliko srčanosti i truda polaže
ali to je jako dobar rezultat i bodrim ga i hvalim ,uz napomenu ,
da moramo još više voditi računa o servisu bicikle i da bude zadovoljan jer je dao sve od sebe.
„Odlično je to mjesto, mi smo zadovoljni, moraš biti i ti.“

Vrt i cvijeće smo napojili zasluženim osvježenjem, Tuli je napravio svoj đir za potrebe koje se ne obavljaju po kući
i za ostale lajavce koje pozdravlja putem po susjedstvu pa smo dan zaokružili pivom na drugom, susjednom brdu.
Kako sam vino zamijenila pivom, istražujući okuse, naletila sam na jednu belgijsku pivu.
Kad pijem, što je rijetko i baš iz gušta, želim da mi je savršeno.
„Što bi se dogodilo da ja uzmem jednu čašu?“, pitam jednog od simpatičnih konobara jer je čaša unikatna od proizvođača pive,a
tako lijepog dizajna, baš kao i ta posebna, ukusna piva.
On s prikrivenim smješkom i isforsiranim, ljutim glasom, odgovara da bi me potražio na brdu.
Plačajući račun i dižući sidro sa stolice, konobar nam se približava, kucka dvjema čašama i kaže „ Evo! Dvije! Da imate za kuckanje!
„ A jesi legenda!“ izgovaram s oduševljenjem i divim se svjesnosti i protoku pozitive koju, ako prepoznaješ, možeš primati i dijeliti dalje.
Samo par minuta ranije, dok sam promatrala neke goste na odlasku, veselom cvrkutu i pozdravu jednog od konobara „Hvala, laku noć, ugodan nastavak večeri“
shvaćam da je blagodat biti otvoren, neusidren. Dopustiti si biti zaražen osmijehom, pozitivom, ushićenošću životom.
Ne gledati i čuditi se s mukom na usnama i mumificiranim izrazom živog čovjeka koji izgleda kao da je umro.
Jer......proživljeni trenutak se ne vraća. Tu je da nam ukaže da je lijepo biti živ. Da je lijepo živjeti život.
Nije slučajnost da me okružuju živi. Da se skupa smijemo i veselimo.
Običnim, normalnim, svakodnevnim stvarima, Koje si samo treba dopustiti vidjeti.
Otpustiti kočnicu i uživati. Ploviti nesigurnim morem u povjerenju svog osmijeha.







Post je objavljen 20.07.2015. u 11:33 sati.