Marketing
Zbrda - zdola
Sinoć, dok sam zaspivala ipak odlučih da ću u grad riješiti obaveze koje sam mislila odgoditi.
Od ovjere sinovog zubnog aparatića na Hzzo, do kupnje poklona za njegovu učiteljicu.
Stariji sin, sad će u sedmi.
Ovo mi je treći put u ovih šest godina da kupujem poklon i čudno je kako ljudi bježe od te obaveze.
Puno je nerješivih problema koji traju od prvog razreda, hladna razredna učiteljica (za razliku od učiteljice mlađeg sina)
pa smo mi roditelji te probleme rješavali van učionice na način na koji je kako tko znao i na kojem je nivou bontona, kulture i svijesti.
Uglavnom, toliko je jadno da se ove godine nitko nije ni sjetio skupljati novce za novu razrednicu.
Ma i meni je već dosta tih poklona, ali to su neka nepisana pravila pa mislim da može svatko odvojiti petnaest kuna koliko sam na kraju predložila, samo da pobijedi pozitiva.
Ne znam zbog čega bi naša razrednica bila gora ili lošija zbog drugih i zakinuta za sitnicu.
Kad sam im predložila da ću skupljati novac (zadnji školski tjedan) i rekla da nisu obavezni dati jer očito postoje razlozi zašto se već lova nije skupila za tu namjenu, iznenadila sam se kad su svi poslali po djeci novce.
Ovjerit ću jutros na Hzzo potvrdu za zubni aparatić istom sinu i iznenadim se kad vidim na toj potvrdi cifru a ista stvar, fiksni aparatić , privatnik cijeni puno više.
Razrednica je temperamentna matematičarka (da ne kažem nervozna) jer s njom imam korektan odnos.
Nikada nisam patila niti se povlađivala autoritetima tako da uspješno svoju prijateljsku energiju prebacujem na iste.
Realna sam i vidim neke njene propuste, ali to nadoknađujem na informacijama gdje pričamo kao dvije mame, uspoređujući svoju djecu, izmjenjujući iskustva, savjete.
Ja ponekad ne mogu sa svojom dvojicom, da bi ona mogla s njih dvadeset!
Stariji sin je pun energije, rođen s talentom za sport i od kad se rodio, taj je njegdje žurio.
Puzati, hodati...pa od hodanja nikad nije bilo ništa, uvijek se trčalo. Koje hodanje za ručicu, koji bakrači, njega si morao uvijek loviti!
Srećom smo mi to usmjerili na sportove pa je sad uspješna faca s medaljama, a taj status mu prolazi i u školi kad zapne, a ako je baš frka, onda ulijeće simpatična mater! Haha
Teško je živahnom, temperamentnom i veselom sportašu sjediti pasivno u klupi. Ne opravdavam ga, ali razumijem.
Tako sam se ja uhvatila tog poklona i u vožnji do grada, skeniram njenu sliku, stil, karakter pa znam da joj nije lako izabrati poklon jer nema neki specifičan stil,.
Rekla bih, konzervativna, uredna, popeglana, onako, zlatna sredina.
Od nakita ne dolazi ništa u obzir pa nađem super unikatnu zdjelu- vazu, ručno izrađenu i oslikanu u našoj riječkoj poznatoj galeriji. Cijena pristupačna .
U obližnjoj cvjetarni na Korzu odem po cvijet. Zamislila sam nešto neživo kao trajni ukras, ali odmah s vrata me ubode u oči s police, lijepa, živa aloa vera.
Moja je! Nije zahtjevna, živa je ,pristupačna cijenom i izvrsno pristoji u posudi.
Razvuče mi se osmijeh jer je poznata cvjetarna preuređena nakon trideset godina i gazdarica je sva u osmijehu.
Pohvalim je pa je osmijeh još širi, ali me malo razočara jer vidim da nije na čistu jesam li ili nisam njena stalna mušterija pa ostanem neponuđena kolačićima koje je pripremila, a ja ih snimam..
Ne bih ni pojela kolač, ali lijepo bi mi se vidjelo. Komentiram da je prostor već pitao osvježenje i zbilja je ugodno i moderno, ali nakon trideset godina poslovanja , ako si opstao kao privatnik , to je zaista razlog za veselje. Ma ja bih dijelila kolače svima!
Idem dalje Korzom pa malo gledam obuću i eto me u jednoj od naših Robnih Kuća.
Izbjegavam bilo kakvu pripadnost i svojatanje, osim ljudskosti, ali volim skočiti do Borova jer me taj dućan podsjeća na djetinjstvo. I on je uvijek isti, desetljećima, u našem Korzu.
A joj, Borova nema, rastužuje me kad ulazim u prostrani, osvijetljeni dućan s velikim policama. Tamo gdje je nekad bio dućan kao na hodniku,u prizemlju Robne Kuće "Korzo", desno od ulaza, ograđen paravanima od skladišta. Sa prodavačima koji podsjećaju na prošlo doba socijalizma i koji pamte neke druge dane svog radnog staža.
A evo, ga, sijedi djelatnik omiljenog Borova, tapete na zidu u istom znaku i sreća na mom licu jer i Borovo je dobilo novo ruho.
Pa to pohvalim mlađoj djelatnici koja me uslužuje, kako im je sada ugodnije raditi, a ona isto potvrđuje osmijehom.
I onda mi neki čudan osjećaj, nostalgija pa joj kažem da mi je čudno, da ne znam, kao neka tuga za onim starim, neuglednim prostorom.
Kaže mi,:"Nije čudno, to nam puno mušterija kaže."
I nadodam da nije nostalgija za prošlim sistemom jer mi je bilo lakše pošto su me roditelji hranili, a po logici mi i je ovaj teži jer se hranim sama.
Nostalgija je za duhom djetinjstva koji je nestao u novim, lakiranim policama, neonkama i modernim tapetama.
„Ma super je, tako i treba biti. Moramo ići u korak s vremenom! " ,kažem i odem iz dućana spremna na sve životne promjene i davnu odluku da nema života u prošlosti.
Bočni izlaz naše Robne Kuće me doveo do prelijepog Koblerovog trga koji je također obnovljen.
Sjest ću u prvi red do mlina, fotkati ovu ljepotu i uživati u bijeloj kavi. Turisti, sve ih je više. Fotkaju se kraj mlina koji je ovdje također desetljećima služio, samo za okrijepu golubovima.
Danas , u sklopu predivno popločenog trga, velikih vazi s cvijećem, ponosna sam na ljepotu svoje Rijeke.
Ide vrijeme, mijenjaju se doba, ljudi, standardi, tehnologija...Ma jel to dobro ili nije, dalo bi se o tome...
Ono što mi preostaje je da budem sretna i uživam u životu, da prihvaćam promjene. Neke, makar i na gore, ali prihvaćam i tražim ljepotu.
I da, na svom novom mobitelu kojemu sam se dugo opirala jer je "na tač" , skidam aplikaciju društvene mreže i stavljam fotku uživo s trga.
I ja sam u skladu s vremenom i promjenama. Prihvaćam što mi paše, gasim mobitel i guštam u svojoj kavi.
Svašta- nešto, s brda s dola, ali odlučila sam da idem na brdo. I penjem se. I osvajam vrhove. Svakom promjenom kojoj se ne odupirem, ne živim u prošlosti, u poznatome.
Ovo novo, nepoznato ,pravi je izazov. Test naše sigurnosti i snage, Koliko smo hrabri i odgovorni živjeti u sadašnjosti, u djelima, a ne se vječito vraćati u ono što je bilo. Hvaliti prošlost koju smo odživjeli.
P:S: I na kraju shvatim, nije ni naslov slučajan.
Htjela sam njime asocirati na puno podataka i nabacanih informacija u postu, ali sam shvatila da dolaskom u centar Rijeke, ja silazim z brda u dol.
Jer ne stanujem u centru, već na uzvisini u periferiji grada.
E pa, pozdrav s brda! 
Post je objavljen 02.07.2015. u 14:09 sati.