|
Danas smo sestra i ja posjetile našeg uju. Nisam bila dugo kod njega i ujne,
ne zato što nisam htjela, već nam školske obaveze i svakodnevni treninzi nisu dali vremena.
Malo je sat vremena sjediti s ujom i ujnom, raspredati o sadašnjosti, vraćati se u lijepe uspomene iz prošlosti.
Sad će deseta godišnjica mamine smrti. Nema ni tate devet godina.
Ne moram ni reći što mi znači ujo- mamin brat. Nije to bilo kakav brat.
Šestero seoske djece rođenih kasnih tridesetih, početkom četrdesetih, u bijedi i neimaštini.
Moja mama, najstarije i najodgovornije dijete čuvala je i ostalu djecu.
Nije čudo da su ona i dva najmlađa brata odlučili zajedno stasati i potražiti sreću u velikom gradu.
Tako je mama upoznala tatu pa su se kućili, a braća su je vjerno pratila.
Sjećam se tih slika iz ranog djetinjstva i ujaka koji su pomagali zidati, graditi, stvarati.
Njihovih zidarskih kapa napravljenih od vreće cementa koje su me jako veselile.
Sjećam se da su puno fizički radili, ali i družili se s prijateljima, rodbinom. Vrtio se odojak, pjevalo se, jelo, pilo, smijalo...
Nekako spontano, braća su počela graditi svoju kuću u drugom dijelu grada.
I tamo smo, sjećam se, mama i ja odlazile autobusom kad bi tata bio po terenima.
Bili su to lijepi trenuci iz djetinjstva. Osim vožnje prigradskim autobusom, ta energija i poštovanje braće i sestre je bila predivna.
Mamu su oslovljavali sa –stara. Smijali su se, podržavali, prisjećali djetinjstva, ali nikada, baš nikada nisam čula svađu i vikanje.
Kako to biva, ujaci se oženiše pa se pomalo i žene zavadile, ali braća su to nadvladala svojom ljubavi.
Jedan brat se odselio u drugu državu za ženom, drugi ostao ovdje, nesretno razveden.
Mama je uvijek žalila kako ujo nema djece jer je postao stari mladić, a žene više nigdje na vidiku.
Sve do moje sadašnje ujne, udovice starije od njega, ali s odraslom djecom i unukama.
Tako je ujo u svojim četrdesetim godinama života dobio sve u paketu- ženu, djecu, unuke.
Posjećivali smo se redovito. I najmlađi brat sa svojom obitelji.
Kad je mama obolila pa ostala prikovana za krevet, njena braća su to prolazila s nama.
Do jučer, njihova velika, najstarija sestra, podrška i oslonac, odjednom prikovana za krevet i volju svojih ukućana.
Mami bi sjajile oči kad bi ju posjetila braća, oni su davali dodatnu vjeru i nadu u ozdravljenje.
Koje se, nažalost, nije dogodilo. U tim teškim trenucima, njena braća su nam bila podrška.
Pa godinu dana nakon mame, ode i tata u nepovrat, a ujaci nam ostali kao spona tog predivnog odnosa.
I danas vidim uju nakon par mjeseci. Jako lijepo izgleda.
Imao je problema sa zdravljem, baš smo se bili zabrinuli, operacije, toplice, opravci... I oporavio se.
I ujna uz njega. Ona, dugogodišnji srčani bolesnik sa ružnom obiteljskom sudbinom, puno bolesti, smrti bližnjih,
on veseo umirovljeni zidar istrošenih koljena i slušnim aparatićem na lijevom uhu.
Simpatični vremešni ljudi, sretni što se imaju, liježu i bude se skupa, u kućici punoj cvijeća, papigom koja ponavlja- Kako si?
Psima iz azila od unuka i jedinom željom da im se zdravlje ne pogorša.
Hvalim se uji sportskim uspjesima svojih sinova , a on se prisjeća svog djetinjstva i s uzdahom govori kako je on brzo trčao i skakao u selu preko kolaca.
Nije imao mogućnosti, ali tko zna do kuda bi dogurao, razmišlja na glas.
Ne smeta mi povremeno pištanje njegovog slušnog aparatića ni ujnino njurganje kad pričamo o mjesnoj zubarici,
a on slabije čuo ili naslutio o prodavačici pa nam se priče ne podudaraju.
Ujna priča o unukama i kaže da se jedna oženila. Iako znam da je dugo živjela s curom,
nisam ni očekivala da se udala za muškarca pa prihvaćam vijest s oduševljenjem.
Još više što su to obznanili osamdesetogodišnjoj baki koja nije ni naslućivala što se događa.
Ja sam znala, ali nisam o tome pričala kad nitko drugi nije započinjao temu.
Ujna se konačno otvorila pa suznih očiju priznaje kako joj se srce kida, ali da su svatovi bili jako darežljivi, da to ne može lagati.
Ja joj kažem da joj mora biti najbitnije da je unuka sretna i živi u istini sa samom sobom,
a moj dragi ujo mirno i staloženo komentira da su takva vremena i da imamo sreću da nije neko drugo doba. Neka su sretne, kaže.
A ja mu pružam ruku i oduševljeno uzvikujem kako sam ponosna na njega. I zaista jesam.
Toliko je toga prošao, toliko kušnje i padova u životu.
Sada, zadnji put, u bolničkom krevetu na odjelu urologije, vraćale su mi se slike bolesne mame, njihovog bratstva i osjećaja ogromne nade da će se ujo izvući.
Mama ga ne bi voljela takvog vidjeti kad je on već morao nju.
Gledam ga danas i hvalim nove zube. Kaže, zeznuto malo za vaditi i prati,a i fali mu onaj zlatan.
Smijemo se prisjećajući se prošlosti, njegovog plavog fiće s trepavicama i brda uspomena koje nas vezuju.
Volim te, ujo.
|
