|
Nakon zalijevanja cvijeća, vrijeme je za vrt.
Pa ću malo počupati korov, pomesti... i nekako mi se čini da sam već dugo sama.
Obožavam svoja tri dečka- muža i dva sina.
Odgajana sam u obitelji gdje se cijenilo zajedništvo pa je logično da sam to naslijedila.
Oduvijek sam htjela ovo, moja duša. Iako, dok su dečki bili mali, bilo mi je teško. U fizičkom smislu, zahtjevno.
Znaju to majke koje nemaju sreću da im pomažu svekrve, mame, bake...
Djecu nisam ni rodila njima pa sam jako sretna i ponosna što smo dogurali do ovdje.
Posao , dvojica tinejđera, muž i ja u poštovanju i ljubavi pa je ovo moje osvješćivanje samo šlag na torti.
Da se riješimo starih obrazaca koja nas muče, da ispravimo gdje smo pogriješili i da ne prenosimo na djecu strahove i zapise koji su nas sputavali.
Nije lako priznati si da si fulao u odgoju. Da nisi znao da možeš biti bolji.Nisi znao da postoji ispravniji način.
Došlo je i to vrijeme. Ispravljanja pogreški.
Kada shvatiš da žuriš u masovnoj histeriji prema stjecanju materijalnog, živciraš se oko prolaznih stvari, trpiš nebitne ljude u životu i ne ulažeš u sebe dovoljno.
Nisi nikad zadovoljan, težiš nepostojećem, čekaš bolju budućnost , propuštaš sadašnjost.
Naučila sam promatrati sitnice. Živjeti ih. Uživati u njima.
Dok čekamo velike stvari, propuštamo sitnice. A sitnice čine život.
Zaboravili smo na ljudskost, suživot. Život s prirodom.
Ne cijenimo svoj život pa ne cijenimo tuđi.
Nekako olako shvaćamo sebe.
Trčimo za drugima, uspoređujemo se. Nikad zadovoljni.
I nikad dovoljno sretni.
U toj jurnjavi za onime za čime trče ostali iz mase, polako se odvajam. Jer se čujem.
Masa ne sluša. Samo juri.
Fascinirana sam svojim spoznajama tim više što sam svjesna sebe, ali i drugih.
Pa si mislim, kako je čovjek nesretan dok juri i propušta sitnice.
Radi prljavog suđa, neopeglane robe, neplaćenog računa, loše ocjene djeteta, glavobolje...
Sve naučeni obrasci. Sve razlozi za krajnju glavobolju.
I u svom učenju sam spoznala da NIŠTA nije NERJEŠIVO , da je SVE RJEŠIVO!
Jer ne želim da mi jedna sitnica upropasti dan. Pružam priliku drugoj da mi je uljepša.
Neki dan mi je sin pao na treningu s bicikle.
Prije bih komila, paničarila, očajavala.
Sada sam izvukla pouku iz toga. A što je još bolje, to sam isto prenijela na dijete.
Umjesto da od mene nasljeđuje strah i paniku, nasljeđuje mudrost.
Nasljeđuje slobodu.
Od silnih ogrebotina i oteklina, najgori je odlomljeni komadić prednje jedinice.
No nisam dozvolila da nas to odvede u negativu.Sve ćemo riješiti, sine.
To je samo komadić zuba. Nije strašno.
Vrati filmić u glavi i sjeti se zašto si pao. Da ne ponavljaš grešku. Naučio si nešto iz ovoga.
Drugo jutro, nas dvoje, na putu do zubara, pričamo u autu. Kaže on meni- „Mama, sad je najbitnije da se ne prestrašim voziti."
Sretna ga hvalim i potvrđujem. Jer i sama znam koliko su mene naslijeđeni strahovi ograničavali u životu.
Danas znam reći roditeljima kad vidim koliko sputavaju djecu da žive djetinjstvo ,da to nisu strahovi njihovog djeteta, već njih, roditelja.
Zubić smo riješili iduće jutro, ništa se ne vidi.
Možemo se smijati životu, pokazivati mu zube. Ne on nama.
Učim to svoju djecu. Jednoga dana, odrasle ljude.
Još je jedna sitnica u tom danu koja nas je razbudila. Netko nam je u dvorištu ostavio malu, sivu macu.
Imamo već jednu, imamo i psa.
Plakala je dok je nismo prigrlili. Neki nesvjesni ljudi odvojili su je od mame.Višak je to koji im smeta u životu.
Naš pas i mačka se savršeno slažu. Imali smo prije drugog psa i drugu mačku. Isto su se slagali. Ja sam za suživot, toleranciju. Tako i živim.
Energija naših ljubimaca je naša energija. Ne forsirati ništa, samo osjećati i biti svjestan.
Malo je frka oko nove mace. Pas nije raspoložen, treba vremena. Dok ih privikavam, maca zadovoljno prede, on bi ju pojeo. Susjeda ju je već napola usvojila.
Jedan mačji život za mene sigurno nije uzaludan. I bit će sretan. Kod mene ili susjede.
Tu smo da učimo.Sebe i druge.
Ne da jurimo za velikom stvari. Kojom? Koja je to velika stvar koju čekamo dok propuštamo sitnice?
Ne znamo ni sami. Bitno da jurimo.
Onog dana kad sam izašla iz jureće horde, prodisala sam. Osjećam život, vidim sitnice.
Baš živim!
Ni siva maca nije slučajna. Došla je tu da naučimo još lekcija.
Nekome višak, drugome taman.
|
