O-da životu!

Čovječe, za tvoj bijes poklanjam ti osmijeh.
Za grubu riječ pjesmu.
Umjesto masovne histerije,
Darujem ti unutarnju ravnotežu.

Lijepom riječi obrisat ćemo suze
Kao nekada, kad smo bili djeca
Nevina, razigrana, čista.

Vratimo se u srce i otjerajmo zloću odraslog čovjeka
Koji je negdje usput ,ogreban i povrijeđen
Sakrio dijete u sebi.

Jer djeca ne trguju, djeca ne kalkuliraju,
Daruju srcem i dušom.
Otvorenim očima, raširenim rukama,
Slobodni, neograničeni, nesputani.

Smiješ se, kažeš, koje djetinjarije,
Koje besmislice, gluparije.
Zato i jesi povrijeđen, a jak izvana,
U nesrazmjeru srca i misli, ega i duše.

Velik si, misliš, što su ti riječi grublje
Što su ti djela prljavija.
Velik si, misliš, što si nadmoćniji
Nad onim manjim.

A nadmoć, čovječe moj,
Trebaju upravo slabići
U tom nesrazmjeru tijela i
Dječje duše.

Jer misliš, čovječe moj,
Sada si odrastao pa si jak
Ali ti si sve manji
Što su ti riječi grublje,
Što su ti djela prljavija.


I možeš prkositi svijetu,
Godinama, erama,
Ali prkosiš sebi,
Unutarnjem djetetu,
Ogrebanom ,povrijeđenom.

Poklanjam ti, čovječe,
Za tvoj bijes osmijeh,
Za grubu riječ pjesmu..
Dozvoli si unutarnju ravnotežu,
Ne nasjedaj na masovnu histeriju.

Djeca smo, samo,
Nadmoć je tvoja iluzija,
A naš je život igra.
Čovječe, poklanjam ti osmijeh.

Je moj mali prijatelj, dijete.
Zapravo, beba.
Trenutno je to najljepša, najsretnija i najveselija beba na svijetu koju poznajem.
I Zračak se, ne možete ni zamisliti, nije rodio u rodilištu. On je beban rođen u svojoj kući,
u svom miru, harmoniji i ljubavi tate i mame.

Njegova predivna mama, produhovljena kiparica i plesačica je donijela odluku da će roditi u poznatom okruženju.
Iako su joj rodbina i prijatelji bili veliki neprijatelji u podupiranju želje i volje da to učini, hrabra mama je cijelu trudnoću odživjela tako predivno i samosvjesno.
Divna, mlada žena, puna ljubavi i povjerenja u sebe i onog nekog, u svog životnog partnera i svoje dijete u trbuhu,
zračila je dok smo zajedno rasle na jednoj od radionica.
Divno i ohrabrujuće je vidjeti tako sigurno i hrabro žensko biće koje prkosi predrasudama, običajima, uvjerenjima i svim plemenskim zapisima,
a tako sigurno i uporno privodi kraju svoju avanturu zvanu plod ljubavi.
Reći ću, avantura, jer meni, kao majci dvojice sinova, nakon dva poroda u sigurnim rukama i ustanovi bolnice,
avantura i je roditi kući i biti predan u svoje povjerenje i povjerenje nekoga ili nečega iznad naše moći.
Bila je i babica uz nju, žena s iskustvom i znanjem.
Imala je draga majka sve potrebno za siguran porod i sigurnost bebice u njoj, ali i u svijetu koje će tek upoznati.

U vrijeme kad sam ja rađala, nisam znala da mogu roditi drugačije i nisam imala povjerenja u sebe niti hrabrosti da i pomislim na neke druge opcije.
Nisam imala znanje, bila sam uronjena u koletivnu svijest i zaista nisam imala pojma što mi se događa.
Eto, sada,nakon skoro jedanaest i trinaest godina od prvog poroda, zahvalna sam da je sve prošlo kako prolaze
normalni porodi, s dripom, ležanjem na lijevom boku u predrađaoni, rađaoni, sama , napuštena, prepuštena.
I bila sam prilično smirena , koliko možeš biti u toj boli jer mi je slika jedne starije prijateljice i njeno iskustvo iz rodilišta stalno tutnjalo u glavi.
Pričala je kad je vrištala u trudovima da joj je netko od osoblja spočitao dal je tako vrištala i dok je „pravila" dijete.
Bila sam curetak kad sam čula tu priču, ali mi je ostala u pamćenju dugo godina i prisjetila sam se toga u rodilištu na svom porodu.
Dakle, možeš sve, ali ne dozvoli si vrištanje i takve riječi u tom najljepšem i najčarobnijem životnom trenutku.
Kako rekoh, prošlo je to, ništa prestrašno. Mora boljeti i to ne ide drugačije, ali i odnosi pacijent-osoblje ništa spektakularno grozno ni divno.
Došla, rodila, oni mi pomogli kako se već pomaže i hajde kući.
Kažem, nisam znala kako bi to trebalo izgledati, ali znam da sam u toj boli razmišljala samo da ne smijem vrištati.

I zato, moja draga prijateljica, upućena, hrabra, mlada žena odlučila je svoj čaroban i čudesan trenutak u životu doživjeti u toplini svog doma.
Bez dripa, stranaca, u pozi koja joj najbolja odgovara, koja joj najbolje paše. Bez rezanja, šivanja.
Mali Zračak je rođen bez trauma, pušten da pupčana vrpa odpulsira, prepušten ljubavi i toplini svoje voljene mame.
Dijete sam vidjela na slici par sati nakon poroda, uživo nakon tri tjedna. Isti osmijeh na licu. Isto blagostanje.
U društvu nas pet žena. Nevjerovatno divno i sretno dijete. Zahvalno svojoj mami na tolikoj hrabrosti i vjeri.
Na povjerenju koje mu nije priuštilo nikakvu traumu na prelasku iz maminog trbuha u stvaran svijet.
Ne moram opisivati procedure i birokraciju, muke po porodu u toplini svog doma hrabre mame i sretnog djeteta.
Prolazi svakakve gluposti, osude, zakone, ali isplati se sve to.

U životu ,svakodnevno, imamo prilike za pad ili rast.
Putevi kojima hodamo potiču nas na hodanje unaprijed, unatrag ili tapkanje na mjestu.
Tapkanjem se ukopavamo u mjestu u kojem tonemo sve dublje.
Hodanjem unatrag propuštamo vrijeme koje odmiče mimo nas.

Jesam, tapkala sam, hodala unatrag i zato mogu prepoznati čovjeka
koji radi isto.
Ne dira me njegova sudbina jer znam da to nije sudbina, to je svijest o sebi.
A jedino svjestan svoje nesvijesti možeš krenuti mijenjati se.
Svoje puteve kojima hodaš i određuješ smjer, tempo.

I tada shvatiš da je jedna velika zabluda dokazivanje svijetu ako se nisi dokazao sebi.
Shvatiš da više nisu bitni vanjski utjecaji, izvanjska ravnoteža
kad pronađeš onu unutarnju.
Dugačak je to put i proces, teška borba i nije i nikada neće biti dostojna ni
dostupna lijenčinama.
Lijen si ako si odustao od sebe ma što god ti svijet govorio. U što god te uvjeravao.
Jer borac ide naprijed, bori se za svoju sreću, prihvaća odgovornost za svoj život.
Bori se!

Kad kreneš naprijed, nema više vraćanja jer to naprijed te tjera sve dalje u otkrivanju sebe.
U izazovu. U propitkivanju i rješavanju onoga zbog čega si lijen, zbog čega nesvjestan, zbog čega tapkaš.
Toliko je klopki koje pohranjujemo u sebe, toliko obrana koje nas koče da budemo ono što jesmo.
Toliko strahova.
Ne ono što svijet očekuje od nas. Ne ono što želimo prikazati da bi ono drugo sakrili.
Ne laž. Istina! Ona skrivena. Od svijeta. Ali prvo, od samog sebe.

Na počecima upoznavanja i otkrivanja sebe, svoje istine, bila sam toliko razočarana.
Ja nisam ono što sam mislila da jesam.
Samo sam čovjek. S manama, strahovima, naslijeđenim navikama.
I onda oduševljenje-mogu biti ono što jesam.
Ako se prihvatim i zavolim. Ako se slušam. I živim kako ja osjećam.
Ne po navici svijeta, već po želji svog srca. Sebe.

U tome mi je pomogao "Čovjek u ogledalu."
Tekst na panou u hodniku ispred prostorije gdje sam upoznavala svoje unutarnje ja. Osvještavala se, prihvaćala, otpuštala.
Čitajući, sve mi je bilo jasno. Tako jasno, tako čisto i oslobađajuće.
Plakala sam kao kišna godina, tužna, povrijeđena.
Samu sam sebe boljela jer se nisam voljela.
I nitko mi nikada nije rekao da se volim i kako. Već su me učili da budem altruista i volim i poštujem svih, prije sebe.
Pa sam na sebe zaboravila. U tom vječnom dokazivanju drugima.
I sada znam, to pomaganje nije bilo čisto, iz srca.Bilo je znak mog dokazivanja- Ja sam dobra jer pomažem. Krivo!

Moja draga Andriana, osoba koja me potiče u osvješćivanju je moje oduševljenje tekstom i novim spoznajama na mom novom putu nagradila.
Nikakav veliki, čaroban potez, već jednostavno poklanjanje papira s tekstom o čovjeku u ogledalu.
Od toga dana, tekst s čovjekom u ogledalu krasi moj frižider, a odraz u mom ogledalu je danas sretan i zadovoljan.
Nikakav altruista ni dokazivač svijetu, već jednostavno inspiracija drugim odrazima da se pomire i prihvate. U svom ogledalu.
Jer jedino takvi mogu činiti, djelovati, voljeti i živjeti iz ljubavi. Iz čistog srca. Ne iz dokazivanja drugima.
Iz ljubavi prema sebi. Pa svijetu oko sebe.

Kako odoljeti pozivu svog tinejđera da nakon šest sati dođem po njega pred školu jer pljušti kiša?
Osamostaljujem svoje dečke maksimalno, ali kad sam u mogućnosti, kao ovoj danas, s ljubavlju i osmijehom na licu, vozim po njega.
Usput ćemo prebaciti Maju i Karla, kompiće iz razreda.
Ma sve za tebe, sine moj!
Dok ulazi Maja i sjeda kraj mene, ne mogu a da ne komentiram kako su narasli.
To je već djevojka, duge smeđe kose, s nekom pripijenom ogrlicom uz vrat i sva sam u čudu jer cure izgledaju zrelije.
Iznenadila sam se koliko ima kilometraže do škole.
I ta uska, brdovita, zavojita cesta po kojoj vozim te svako toliko imam osjećaj da sam u nečijem dvorištu koliko su kuće blizu.
Ajde, došli smo do cilja, otpremili jedan paketić, još su ostala dva.

Dečki sjede iza, smijulje se.
Ja opet sva u čudu promatram njihova ramena koja su sve šira, velike glavice i lude frizure. Majko moja, do jučer su bili bebe!
Susprežem smijeh zbog njihovih mutirajućih glasova pa na trenutak imam osjećaj da se vozim s mješovitim zborom.
Najzanimljiviji su, naravno, rasponi od soprana do basa koji se izmjenjuju u istoj rečenici i slušam tu divnu pjesmu, tu igru i čudo prirode.
Na povratku od Majine kuće, na pola puta do naše, na autobusnoj stanici ugledam susjedu.
Znam da čuva dvoje starih ljudi i svaki dan pješaći do posla i natrag. Uz to se i naradi, psihički i fizički, ali me oduševljava svojim veselim karakterom.
Povezem ju više puta jer mi je drago da joj pomognem, ali još je jedan, sebičniji razlog, a to je da obožavam naš smijeh u autu.
Ma nije to neki put, od par minuta ,ali smijeh je dovoljan za osvježiti cijeli dan.
„Ajde Silvija, upadaj“, govorim joj dok me časti širokim osmijehom ,a iza nje na stanici vidim Doroteu koja okreće glavu kao da nas ne vidi.
Ne bi bilo ništa čudno da Dorotea ne ide s dečkima u razred, a već sam davno primijetila neke iskrice između mog sina i nje.
Samo, muški kao muški, glume nezainteresirane frajere, a mi žene se uvijek zbunimo u tom skrivanju osjećaja pa ispadnemo totalno prozirne.
Lako mi je sada pričati na pragu četrdesete, a dok sam bila kao oni, isto sam razmišljala.
Jedva nagovorimo Doroteu da uđe, Silvija se čudi što joj je. Dečki iza u panici, Karlo bi pješke, izlazi iz auta, ulazi. Očito je, kemija je u pitanju.
Nekako Silvija i ja, iskusne frajerice, smirimo tu djecu s hormonima i dečki odluče posjesti Doroteu u sredinu, između njih dvojice.
Naravno, muškići se smiju, vrpolje, pjevaju opet iz alta u bariton , Dorotea, sa svojom lijepom glavicom u mom unutarnjem retrovizoru, kao da ne diše.
Suspregla je sve što se dalo, od disanja, pričanja smijanja. Pogled joj fiksiran u jednu točku i vidi se, nije joj ugodno.
Eh, koliko sam ja odglumila tih kulerskih faca, a iznutra srce nabija kao da će izletiti.
Silvija i ja se smijemo toj predivnoj mladosti, vraćamo se u svoju mislima dok ona sva zajapurena ne kaže: “ E Dorotea moja, nisi ni svjesna da ti je sada najbolje. Ovakav trenutak više nećeš doživjeti. Sjediš između dva muškarca!“
Ne vidim više ni dečke ni ukočenu curu, godine mi lete pred očima, simpatije, ljubavi, škola...
Stigli smo do odredišta.Djeca se razbježala svatko svojoj kući, s novim uspomenama , lijepim trenucima, a ja si mislim...Sjećaš li se kad si pred nekoliko desetljeća rekla da nikada, ali baš nikada nećeš reći:
„Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba."

Razumiju ljudi, nisu glupi, ali se boje prihvatiti istinu.
I da objasnim, glupost ne postoji. Postoji nesvjesnost.
Ako za nekoga kažete da je glup, ustvari ne prihvaćate njegovu istinu jer
se ne slaže s vašom.
Svatko ima svoju istinu, ali je često toliko bolna da je potisnemo da bi životarili.
Da, životarili! Jer život u laži nije život slobodan, punih pluća i ljubavi.
Život u laži je maskiranje svoje boli i traume za koju nemamo hrabrost priznati je i mijenjati jer nemamo povjerenja u sebe.
Nismo dovoljno sigurni da možemo pobijediti bol. A možemo.

Jedna me blogerica pitala koje sam tehnike koristila u svom osvještavanju.
Premalo je jedan post za sva moja iskustva u ove dvije godine.
Premalo riječi zahvale za moju prijateljicu koja mi je pružila ruku ka osvještenju.
Istu tu prijateljicu sam pljuvala i negirala u njenim novim stavovima jer moj ego nije dozvolio
nova saznanja, nova uvjerenja. Kako kad sam ja u pravu!?
Dok smo bile na istom nivou ega i svijesti, dok smo se slagale u filozofiji, sve je bilo u redu.
Kako je ona micala ego, došla na viši nivo svijesti od mene, ja je nisam razumjela.

Tehnika se zove Peat. Bavi se osvještavanjem, prihvaćanjem pa otpuštanjem nakupljenih trauma, strahova.
Micanjem naučenih obrazaca.
Mislila sam da sam imala sretno djetinjstvo. I jesam.
Ali, male sitne stvari, male korekcije nesvjesnih roditelja, u najboljoj namjeri, stvaraju od nas traumatične ljude.
Roditelji, kao i njihovi, nisu glupi. Samo su nesvjesni.
Zato sam ja danas svjesna. I ono čega nisam, osvještavam. Zbog sebe. Svoje djece, muža.
Zbog ljudi oko mene koji su moja refleksija.

Mama je bila prezauzeta poslom.
Mene, kao najmlađe dijete, čuvali su stariji brat i sestra. Moš mislit što je njima bilo fora čuvati mene, mlađu sedam godina!
Oni, tinejđeri u najboljim godinama, simpatije, društva, ekipa, a ja smetalo. Imala sam nadimak neki sličan.
Zaboravila sam ga. Nisam ga zaboravila, potisnula sam ga jer mi se nije sviđao.
Tata je radio po terenima, mama oko nas, firma, uz vrt, životinje, poslove.
Dani su prolazili u igri među vršnjacima. Sjećam se , dok je mama bila zdrava, bila je često nervozna.
Nije se puno raspravljala. Nije imala vremena za to. Od siline tog posla, nije imala vremena za nježnost, emocije, ljubav.
Voljela sam ju, ona nas, ali nije imala vremena pokazivati emocije.
Kao dijete nisam o tome razmišljala. Mislila sam da je normalno. Super je što nije imala vremena
pa me nije često tukla. Vikala je nervozno. Za drugo nije znala. I nju je netko to naučio.
Ja danas znam jer sam osvijestila, naučila. Kad se pogubim u obavezama ,letim ,uđem u nesvjesno. zastanem i grlim djecu, govorim koliko ih volim.
Ljubav treba pokazivati. Kroz dodire, poljupce, podršku, djela.

Moj pokojni tata, s druge strane, bio je malo s nama zbog posla. Ali kad bi došao, ugađao bi nam.
Što smo više rasli, on je bivao stariji i umorniji, iscrpljeniji životom i godinama.
Njegove frustracije i traume su bile sve veće. On nije kriv. Tako je naučio, to je vidjeo od svojih.
Imao je velika očekivanja od nas djece, ali mi smo revoltirani i u egu odlučili da nećemo biti ono što on od nas očekuje.
Čovjek sa sela koji je došao u veliki grad i uspio selu pokazati da je hrabar, ali ne i sebi, svoje neispunjene snove je htio odsanjati preko nas djece.
On je za nas htio najbolje! I jedino je tako znao. Na način da nas kritizira u kući, a vani hvali. Jer je grad zamijenio selo,a navike ostale u njemu.
Bitna je slika izvana, položaj i ugled. Fućkaj to!
Nisam to razumijela tada, ali sam znala da je otpor u meni veći što on ima veća očekivanja od mene.
Oboje su se razboljeli. Bili ružno bolesni. Bolest nas je vezala, ali i udaljavala. Nema ih fizički s nama više.
Imali smo lijep život, bez obzira. Mama i tata su bili najbolja verzija sebe. Unatoč njihovim nesvjesnim traumama.
Zbog kojih i ja imam svoje. Na sreću, koje osvještavam.
I neizmjerno sam zahvalna jer sam upravo jučer osvijestila da sam zeznula stvar.
Prije rada na sebi, bila sam kombinacija mame i tate. Mislila da radim najbolje, a najgore za svoje sinove.
Nije kasno. U najboljim su godinama.
Moj prijatelj ego koji nas sve zafrkava polako kapitulira do toga da su moja duša i ljubav izašli na površinu.

Terapije gongom, kreativne radionice,obiteljske konstelacije, ljudi koji daju najbolje od sebe izvlačeći to i od drugih.
U suživotu s prirodom, more i šuma, knjige. Sve vuče jedno drugo i dolazi na životni put, samo treba krenuti.
Izbjegavam ljude koji su u pravu, okružujem se onima koji su u ljubavi.
Onako kako se ponašamo prema drugima, to je odnos prema samome sebi.
Djeca, partner, prijatelji, suradnici.
Nekad sam i ja često kritizirala ljude, komplimenti nisu izlazili iz mojih usta.
Zašto? Pa zato jer nisam za drugo znala. I mene je netko kritizirao.
Nisam znala da postoje komplimenti.
Zato za ljude ne kažem da su loši, glupi, zločesti. Ljudi su samo nesvjesni.
Dala sam priliku sebi pa i svijetu oko sebe da da najbolje od sebe. Kako zna i može.
A možemo svi. Samo treba prihvatiti istinu koja je često ružna. I stvarati novu.
Umjesto ega, trauma, negativnih emocija, stvarati ljubav, pozitivu i harmoniju.

Petak, moje prvo javno pojavljivanje.
Pojela me trema. Pa si mislim, kako je moguće?
I onda shvatim! Nisam ja za javnost. Nisam za uštogljene, šablonirane forme,
za usiljene poglede, ovlaš dane poljupce, zagrljaje.
Nisam, eto, za lažnjake.
Žena sam od naroda. Onako, zdravo seljačka.
Volim se pa volim biti komotna, spontana, neograničena.
Zeznule me te uštogljene fore-od odjeće, kodeksa ponašanja, glumatanja.
Nisam ja za to. Sporedna sam uloga, ali sam odradila to s emocijama, poštujući osobu zbog koje sam ovdje.

Nekad sam imala viziju i želju biti poznata, slavna.
Onda se promijenila moja vizija u glavi, potreba da se dokazujem i osvajam svijet.
Osvojila sam samu sebe, zadovoljna, ispunjena, obožavam svoj život i ljude koji ga čine.
Moram li uopće reći- muža i sinove? To je moj uspjeh.
Jer kad se ugase kamere, nestanu fleševi aparata, skupe lažni kezovi oko tebe, ostaješ sam.
Kakav si onda ako ne voliš sam sebe? Uopće nije bitno tada vole li te drugi.
I to zaista nije bitno kad voliš sam sebe.

Večer je završila s mužem i mlađim sinom u restoranu . Smijeh, sreća i zadovoljstvo.
A kući nas čekaju stariji sin, pas i mačka.Sin nas grli, pas maše repom, mačka se mazi oko nogu.
Iduće jutro se budim kao što i liježem-sretna.
Dok ispijam kavu s predivne terase kafića, gledam sina na natjecanju skakanja u vis.
Nakon svakog uspješnog skoka, pogleda prema meni, ponosno dižem palčeve i smiješim mu se. On mi uzvraća.
I kad sruši letvicu, ja sam sretna i ponosna mama. Danas tinejđer, uporan, hrabar, emotivan, suosjećajan,svoj.
Kombinacija mame i tate. Imam briga i imat ću ih dok sam mama, ali odgajam prave sinove, sutra prave ljude.
Nakon toga, spuštamo se nas dvoje na tržnicu. Meso, povrće, voće...nije bitna kupovina, koliko naši zajednički trenuci.
Ulazi u trinaestu godinu. Sve je samostalniji. Poštujem njegove želje, treninge, igre s prijateljima, slobodno vrijeme. Jer to sam i ja imala u njegovim godinama.
Najviše bih voljela da su stalno uz mene, ali to nije normalno i nije zdravo pa ovakve trenutke jako cijenim.

Popodne odlazim u šetnju s mužem, Volosko- Opatija i natrag.
Dečki su nam razlika dvije godine, odgajali smo ih i podizali sami, bez bake i djedova.
Ili smo išli negdje svi skupa, ili nismo išli nigdje.
Danas svjesno poštujem njihovo i naše vrijeme. Oni vole igre s vršnjacima u našem predivnom mjestu.
Šetnje i opuštanja njima su dosadne. Zato muž i ja imamo sreću jer smo održali lijep odnos i sada kad šetamo sami, kao nekada.
Kavica u međuvremenu. Razgovor, smijeh, opuštanje.
U fazi smo velikog poslovnog projekta, rok je sve kraći, muž je sve napetiji. Navečer će na piće s prijateljima.
Vidim da mu treba da se opusti, popije, otkači, nosi veliki teret. Kaže, dolazi do ponoći.

Budim se usred noći i čujem kako diše kraj mene, ali na putu do kupaone dok palim svjetlo,
sjetim se i vidim da to spava mlađi sin jer smo se sinoć mazili u našem velikom krevetu.
Muža još nema.
Četiri sata su ujutro, zabrinuta sam, zovem. Stiže, kaže.
U međuvremenu, tih četrdeset i pet minuta, zaspim, ali me probudi lupa vanjskih vrata.
Dok odvodim sina u njegovu sobu u krevet, muž prepričava događaje iz izlaska. Smijemo se kao da je podne.
U frižideru ,kaže, imaš tartar umak. Rekao sam im vani da mi spreme za ženu kući.
Život je lijep! Zaspem sretna.

I budim se nakon par sati takva. Dok priremam fini ručak od domaće kokice, pečenog mladog krumpira i purice sa sezonskom salatom i sladoledom za desert,
jedemo, opet nas troje, stariji sin javlja sa utrke u humanitarne svrhe da je stigao prvi.
Ionako ukusan ručak postaje još slasniji.
Muž ostaje spavati, a sestra i ja odlazimo u grad na kavicu, sajam cvijeća i u Kraš na kolač.
Putem do parkinga, trojica mladića nonšalantno hodaju cestom. Stanem i čekam. Kao da mi treniraju živce,ali flegma i totalno u nirvani, puštam i njih da osjećaju isto.
Tek treći staje i pokazuje rukom da prođem. Uz otvoren prozor mu govorim da prođe on i dajem mot rukom, a oni u nevjerici da se ovo događa,
dižu palčeve u znak mog odobravanja, kao, super sam.
I sestra sva zadovoljna kaže- "Ajme kako je malo potrebno da nekome uljepšaš dan."
„Jesi vidjela? A prije par godina bih se živčano derala na njih da paze kako hodaju. I što bih postigla? Uništila bih si dan.“
Eto, život je lijep.
Ne čekaj da ga tebi netko uljepša. Uljepšaj ga sam sebi pa ćeš i drugima oko sebe.

Znaš?
Kad te nadviju crni oblaci
i prepustiš se boli,
lakše je stajati i plakati,
nego se boriti za ozdravljenje

Znaš?
Kad pomisliš da ne možeš bolje,
već si dosegao svoj vrhunac.
Pomisli koliko je puta i ciljeva pred tobom,
sve ćeš ih dostići.

Znaš?
da sve dođe na svoje mjesto
kad se pomakneš s mjesta.

Znam!

Tanjin broj sam dobila preporukom.
Nazvavši je, jedva sam čula tihi glas. U prvi tren sam pomislila da mi se javilo neko dijete.
I dalje se nisam mogla načuditi tom plahom glasiću koji mi nikako nije odgovarao udanoj ženi u srednjim godinama, s troje odrasle djece.
Nakon što sam par puta uzvikivala „ Halo! Molim!“ , već pomalo nervozna, pitala sam jel prehlađena pa ju grlo boli te ne može glasnije pričati.
Kaže da ona inače tako priča, ali se malo „poglasni“ kad joj spomenem posao i početak za dva tjedna.
Sve joj odgovara i pristaje pa zadovoljno završavam razgovor riječima da mogu računati na nju i ne tražiti dalje.
Potvrđuje mi.

Došao je dan prije njenog početka rada te nazovem da se dogovorimo gdje ćemo se naći, gdje ću je sačekati.
Opet se neugodno iznenadim jer mi se čini i dalje prehlađena, a obzirom da ja jesam računala samo na nju, nije mi jasno kako će raditi takva.
“Ma sve je u redu, dobro sam“ ,odgovori, ali za mene i dalje neuvjerljivo.
Bezvoljno, tiho, utučeno, nikako kao čovjek koji je dobio priliku za raditi.
„Ma ne , odgovara, Ja sam uvijek tako tiha, osim kad se naljutim.“
Naš pvi susret na željezničkom kolodvoru izgledao je kao susret dvoje ljudi koji su se već sreli.
Stisak ruke, ali nije mi promakao i trzaj glavom unaprijed, kao namjera za poljubac i zagrljaj.
Imam već takvih iskustava iz kojih sam naučila da ljudi koji me prvi put ljube, pri odlasku me obično pljuju.
Tako da, ne vjerujem u te usiljene poljupce, a ove iz srca dajem rado.

Počela je raditi. Vrijedna, uredna i poštena, ali jako, jako tiha.
Žena u četrdeset i osmoj godini, iz male sredine iz koje nema priliku često otići, došla je u moje malo, pitomo, ali moderno mjesto, istih takvih ljudi.
Jedan dan sam našla vremena pa smo izašle na kavu. Njene plahe, ali iskrene oči, zapostavljeni i jako loši zubi, odavali su osobu koja je sebi na zadnjem mjestu.
Ne moram se truditi da budem ono što jesam, ali zahvalna sam svojim roditeljima i životu koju me učinio ovakvom pa nikada ne degradiram ljude po ničemu.
Odnos šefica i zaposlenik kod mene ne postoji, u smislu da patim od titule i ponižavam nekoga.
Dapače, i sama sam svašta prošla i promijenila puno šefova, a posebno mi je drago na te odnose koji su ostali prijateljski nakon puno godina.
Takve odnose i ja danas gradim, iako se moraju znati zadaci i poslovi za koje smo plaćeni.
Ukratko mi je preletila život i ja njoj pa sam joj dala neke smjernice u pozitivnom razmišljanju kako da si oboji život od tih sivih oblaka.
Slušala me i gledala u čudu, nije razmišljala na taj način, ali joj se svidjelo što čuje.
Nažalost, počela je kiksati u poslu, bez obzira na njenu dušu djeteta .
Dala sam joj priliku, ali ona je sama u suzama odustala i rekla da nema smisla, da ona nije za to. Bilo mi je žao, pogotovo što plače, ali poštivala sam njenu želju i rastale smo se.

Nakon par mjeseci, život nas je opet spojio, donesle smo odluku da će probati ponovno.
Ja sam bila sretna zbog nje što je skupila hrabrosti, odvažila se i pokušala izazvati sebe i svoje mogućnosti.
Ide sve nekako svojim tokom, ali mi se muž jedan dan povjeri kako je zeznula pa joj je ukazao. Tanja je kao jedno malo, nesigurno dijete.
Nazvala sam je, sumnjajući da plače. Utješila sam je, objasnila da to nije strašno i da se događa, a muža poslala da je zagrli.
Znala sam da će to sve izliječiti. Ona je dijete koje nije bilo grljeno.
Srce mi se slama koliko je nesretne djece, nesretnih ljudi odgojenih bez ljubavi, podrške, zagrljaja, lijepe riječi.
Ono što nisi imao, nedostaje ti cijeli život.
Opet sam ju zvala na kavu, pričala polako i jasno vračajući se u njeno djetinjstvo ,naslučujući traume koje će izlaziti.
I daljni tok života i odrastanja, odabira supružnika, uloge žrtve.
Strašno!
Tanju je tukao otac kad je bila dijete, kasnije je mislila da je normalno da izabere takvog muža i dok sam joj objašnjavala o naučenim obrascima i traumama koje nosi,
osvještavajući joj bol kojom se hrani, srce mi se lomilo kad je priznala da ju je maltretirao i rođeni brat.
Dok sam joj dizala glavu i moral, navlačila osmijeh na lice, jačala samopouzdanje, osjećala sam se neopisivo sretno.
„TI vrijediš, Tanja , govorila sam joj. Ne bi bila ovdje i ne bi se rodila da to nisi zaslužila. Nisi rođena za patnju. Prestani biti žrtva u svojoj glavi, podigni je, podigni sebe. Uživaj u životu.
Zaslužila si biti sretna. Kao i mi svi. Sve što radiš vrijedi. Sve ima smisla."
Gledala me sa smješkom i zahvalom u tim dječjim očima.
Kaže mi da je doživjela čudo. Da je već ovo što joj pričam čudo jer joj to nikada nitko nije rekao.
Vratile smo se svaka svom poslu, ali pri rastanku, pogledale i snažno zagrlile, sa suzama u očima.
Ja sretna jer sam spasila jednu dušu, a ona jer je upoznala novu sebe- onu koja vrijedi.
Prvo, za sebe. Ali to do sada nije znala.

I zove me jučer Tanja, na slobodnim danima je. Vidim njen broj, ali glas ne prepoznajem.
Kao da je malo preglasna. Haha, šalim se! Baš je onakva kakva treba biti.
Glasna da čuje samu sebe i da ju drugi čuju.
Pitam je što radi, pretpostavljajući da ju u svojoj njivi ili titra oko muža i odrasle djece.
„Evo me u gradu. Pita muž gdje ću, a ja mu flegma kažem da idem prošetat i odmarati. Kako si ono rekla ime pisca one knjige?“
Ma joooj, što da kažem? Svako moje osvještavanje, donosi i novu sreću nekome iz mog života.
I kako da ne budeš sretan!

NajBITnije je shvatiti da tvoje oBITavanje
u ovom BITnom trenutku koji se zove život
ovisi, o prvoBITnoj namjeri uveseljavanja,
za tebe, sveBITne osobe.

Sebi si prvoBITan.
Tek tada i oni koji te okružuju,
jesu i osjećaju se uz tebe BITni,
tvoja oBITelj.

Već s vrata vidim da će potrajati čekanje u maloj ljekarni.
Da je veća, rekla bih da je zmija od reda, ovako je samo gusjenica.
Osvježenje su mi dvije nove djelatnice, ali tko zna da li su nove, koliko ulazim u tu ljekarnu.
Prije par godina sam, nažalost, bila redoviti gost za svog mlađeg sina po redovitu terapiju za alergiju te sam svaki mjesec ulazila i izlazila pozdravljajući gospođe u bijelom.
Kako jako poštujem tu sterilnost i bjelinu kao znak čistoće( čistunoće), redoviti posjeti nisu izašli iz granica - Dobar dan- Hvala- Doviđenja.
Ne sjećam se koji događaj je bio po redu prvi, ali opisat ću onaj manje ružan.
Prvi, onaj lijepi je da je došlo do situacije da je jedna od gospođa u bijelom ipak jedan dan izašla iz okvira i napravila mi uslugu za dijete.
Dala mi je lijek na dug. Ne sjećam se više zašto i kako je do toga došlo, ali to što mi je ona napravila me oduševilo.
Prvo, jer nisam očekivala. Drugo, jer nisam uopće pomislila da ćemo izaći iz okvira tih fraza ,
a treće, jer bih napravila sve da dođem kući s lijekom za moje dijete.

Ona prva, ružna situacija u ljekarni je da se šuškalo da je uvažena magistra muljala s receptima i oštetila ljekarnu.
Cijelo mjesto je brujalo o tome. A onda još više, kad se doznalo da je nakon otkaza dobila posao u obližnjem mjestu.
Za argumente me ne pitajte, ali priča je sočna.
Nakon tog nemilog događaja, ista ona moja simpatična gospođa je jedan dan pala na poslu i umrla u bolnici. Izljev krvi u mozak.
Nisam mogla vjerovati. Do jučer je bila živa!

Onda, još jedan nemili događaj nakon moje prve operacije i traumatičnog iskustva s odstranjivanjem polipa na maternici (kojeg na kraju nije ni bilo).
Ali je bilo kiretaže maternice i užasnog krvarenja nakon toga.
U subotu ujutro dođem u našu ljekarnu s nalazom od Hitne gdje sam završila večer prije, tražim lijek, a recept ću donijeti za par dana kada mi ginekologica dođe s godišnjeg (tako su me na Hitnoj savjetovali)
Mlada, nadobudna farmaceutkinja, ni da čuje!
Objasnim joj situaciju da jedva stojim, da sam iscrpljena od tolikog gubitka krvi i da ne bih tražila da mi nije hitno,ali ova ne odustaje.
Pa ni s argumentom da sam stalno ovdje i da me poznaje.
"Ma kakvi! " kaže. "Koliko ljudi ovdje prođe, ja ne znam koja ste vi."
Izađem iz ljekarne, razočarana i jadna, ali uvjerena da više neću u nju kročiti.
Trajalo je to neko vrijeme dok nisam shvatila da sebi otežavam i idem u ljekarnu koja mi nije blizu kao ova pa sam prešla preko ponosa i opet ulazim.

Dijete zdravo, ja zdrava, sad idem svekrvi i njenoj sestri po lijekove.
I uđem danas.
Pravo osvježenje mi je cura u bijelom s pirsom na nosu. Jako lijepo lice, lijepo našminkana, vesela, vedra.
Taman poslužuje penzionera i naplaćuje mu, a on joj nešto dobacuje.
Po izrazu lica bih rekla da je dobila kompliment kojeg nije očekivala.
Zanimljivo je postalo u ljekarni!
Dolazim na red kod ove druge koja mi je prije par minuta pomogla.
Moram kupiti i neku kremu koju je moj muž naručio za svoju mamu (moju svekrvu) pa ga tiho nazovem mobitelom dok čekam red i pitam jel rekao gel ili krema.
Toliko sam bila tiha da me ona čula s pulta i odgovorila- "Ne postoji gel, samo krema ."
Svekrvu moramo naći u kompjuteru pošto žureći nisam stigla uzeti zdravstvene knjižice pa me pita godište jer ima dvije žene s istim imenom.
" A joj, kažem,nikad nisam sigurna za njeno godište." Ona mi odgovara - "Ma lako za godište, ja ne znam ni datum. Neka slavi kome se slavi njen rođendan!"
Hahahahaah, pružim ruku u stilu da mi da pet i očekujem mlaku, rezerviranu ruku, a ona opali peticu i glasno se nasmija.
Znam, grozne smo, ali smo se dobro zabavile. Pustim joj s guštom za kavu i kažem da me oduševila jer za promjenu, ovdje nije sve tako sterilno.
I izađem van sa smješkom na licu jer sam upravo razbila još jednu predrasudu i dobila inspiraciju za priču.

Opet mi je navratila u posjetu - stara ja.
Uopće nije zanimljiva kakva je nekada bila i nije baš tako u pravu, kakvom sam je nekada smatrala.
U egu je totalno, nabrijana na deračinu, paljbu i sve ono što ovoj ,novoj meni ,narušava sreću i blagostanje.
U trenutku ni ne postanem svjesna da sam toliko nesvjesna pa se mučim negativom i to prenosim na sve oko sebe.
Kad sam već poprimila sve karakteristike negativne, zarazne epidemije i zarazila sve oko sebe,
sijevala na sve sumnjive poglede i dovršavala sve nedovršene rečenice, kad su svi oko mene pali na koljena i predali svoju borbu, ja ostala sama, uplakana, u kutku svoje sobe.
Ma što sam to napravila? Opet!

Porazgovaram lijepo, pristojno s njom, izdignem se iznad njenog stanja svijesti jer sam se bolno i sa suzama suočavala sa svojim obrascima i strahovima
da bih lijepo i pristojno pozdravila staru sebe na odlasku.
A pružila toplu, dragu i prijateljsku dobrodošlicu novoj sebi koju vodi, isključivo, ljubav.
Lijepo ja sebi, negativnoj, polupasivnoj i u ulozi žrtve, objasnim mirnim tonom iz dubine srca punog ljubavi da ode tamo u prošlost gdje joj je i mjesto jer sam odlučila od žrtve života postati kreator svojih pozitivnih misli koja postaju pozitivna, vesela djela.
I znam da je to teško i prihvaćam te nenadane posjete na neka skrivena vrata koju otvori moj ego dok se duša zabavlja nečim drugim.
I ta stara ja više nije dobrodošla jer mi je pravila probleme u prošlosti, ali nemoguće je se riješiti odjednom, u samo dvije godine, kad smo se družile više od tri desetljeća.
Izdignem dušu i svjesnost svoje poniznosti,ali istovremeno veličine i zahvalim svojoj staroj ja na posjeti jer mi je, iako nedobrodošla,
pokazala da bez njene tame ne bih prepoznala svoju svjetlost, bez negative koju sam imala, ne bih došla do ove pozitive.
Zahvalim se na posjeti i kažem kako me lijepo ošamarila, pukla i izbacila iz lijepe ravnoteže, dala mi lekciju više i pustila u svojoj ugodi zarazne pozitive.
Jer, zaražena negativom, osviještena i izliječena, idem dalje sa svojim ciljem da svijet bude ljepše mjesto.

Izađem iz sobe, poljubim djecu i muža, zamolim za oprost ove negativne epizode i skrenem pažnju na ponašanje koje uzrokuje stav-ja sam u pravu- i na tugu kao posljedicu istog.
Darujem iskren i iz srca veseo osmijeh svojoj maloj obitelji, upravo sretna jer sam ja ta generacija koja razbija naslijeđene obrasce.
Razumijete, stav da si u pravu se naslijeđuje, kao i ostali obrasci ponašanja i tako dolazi do sukoba unutar samih obitelji s kojima provodimo najviše vremena pa imamo puno tema i stvari za odlučivati.
A malo je to teže kada mislimo da smo svi u pravu i svi bi pobijedili u tom pravu. Makar padale glave!
U tom stanju se zaboravi na ljubav i emocije koliko ego zapili i baci sjenu na srce koje izgubi bitku i na kraju samo tužno plače.
Prije svega, u sukobu smo sa samim sobom i svojom dušom koja je topla, čista i puna ljubavi, ali je odvuku naslijeđeni obrasci i strahovi nepotrebnih misli koje nam se roje u glavi.
I sve to samo da ne bi bili sretni!
Ja sada, ipak sretna zbog nenajavljene posjete i pobjede ljubavi, svojim zaraznim osmijehom i pozitivom, odlazim u novi dan širiti epidemiju.
Svjesno odlučujem biti pozitivno zarazna, veselo mahati poznanicima iz auta, poklanjati osmijehe, osviještavati nesvjesne, podizati klonule.
Osjećaj je predivan. Epidemija se širi.