O-da životu!

Danas ću iskoristiti ovaj prostor jer je to moje dijete zaslužilo.
Zbog svakodnevnih treninga atletike i brdskog biciklizma koje trenira s ljubavlju.
Uz igru, smijeh i veselje. jer je izabrao sportove koje voli i koji ga ispunjavaju.
Dijete koje provodi slobodno vrijeme vozeći biciklu i igrajući se po vani

Možeš pobjeći od svih, nesvjesno bježeći od samog sebe.
...
Život postaje lijep kada shvatiš da je njegova ružna strana upravo vodič za sreću.
Ali prvo moraš ružnu stranu pogledati u oči.
Tvoje oči. Tvoja ružna strana.
To je strana svijeta kojeg vidiš.

Jutros poziv i tužna vijest da nam je umro prijatelj iz Srednje škole.
Prije točno godinu dana smo se našli za dvadeset godina mature i moram se pohvaliti da se redovito sastajemo za godišnjice. Jer smo bili ženski razred, ali sa par dečki i to super muških dušica s kojima smo se savršeno slagali.
I baš ti dečki i predsjednik razreda među njima, su pravi muški frajeri i organizatori pa smo mi žene dolazile na gotov čin- u toliko sati pred školu na slikanje i u restoran na večeru.
Trebalo smo samo biti lijepe, nasmijane i vesele, kao i uvijek.
Ne znam kako ni zašto, ali i ja sam se angažirala prošle godine i preko fejsa našla ljude koji ne žive više u našoj sredini pa nismo imali kontakte i nisu dolazili na susrete.
Napravila sam malu tajnu grupu i svakim danom priređivala iznenađenja.
Kako sam koga našla, ubacivala sam ga u grupu i to je bila neopisiva sreća.
Za svih! Razbili smo svoju svakodnevnicu, vidjeli ljude koje smo pamtili kao mulce od petnaest godina i vraćali se u te školske klupe sa svojim uspomenama, simpatičnim, antipatičnim profesorima, predmetima, ocjenama, izletima, bivšim ljubavima... Sve u svemu-predivno!
Najveće iznenađenje za svih je bilo kad sam našla našeg Marina. Išao je samo prva dva razreda s nama i onda je nestao.
Nismo ga mogli zaboraviti, tog veseljaka , optimistu i njegov predivan, bijeli, široki osmijeh.
On je bio taj koji je razbijao tremu pred ispite i kontrolne.
Upravo, tim smijehom.
Kao razred smo bili izrazito složni. Od prvog dana. Nismo se razdvajali niti dijelili po ocijenama, tenisicama, torbama. Po ničemu.
Danas kada to gledam, bili smo zbilja različiti i iz različitih obitelji, društvenih statusa, ali nenormalno jaki kao ljudi.

I tako, našla sam i Marina, poslala mu poruku u inbox-Jesi to ti?, a on morao prepoznati, ne zbog novog muževog prezimena, već zbog mog nadimka po kojem me svi znaju.
Oduševljenje, razdraganost, osmijesi na licu i istinska sreća je nastala spominjenjem njega i njegovog slavnog prezimena po kojemu smo ga svi zvali.
On i ja smo se dodatno oduševili shvativši da poslujem s firmom u kojoj on radi i da svakodnevno prolazi uz moju kuću. Naravno da je došao do mene i da smo se ispričali za sve ove godine, vratili u našu petnaestu i toliko bili sretni, oduševljeni, bez realnog osjećaja da je od našeg zadnjeg viđenja prošlo dvadeset i tri godine!
I ostali u razredu su mu se oduševili na susretu, nasmijali i zbilja smo zahvalni i sretni što smo imali priliku ga vidjeti i opet se smijati njegovim luckastim forama, gledati njegov lijepi osmijeh.

Jutros mi javljaju da je umro. Nažalost, nadala sam se da to ipak nije on i provjerila s njegovim kolegom s posla koji mi je potvrdio tužnu vijest.
Ne moram pisati, umro je od bolesti koja je kasno odkrivena jer nije imao tegoba, bolova, smetnji, sve dok nije bilo prekasno.
I kako da se utješim i kako da javim ostatku veselog i nasmiješenog razreda da se ugasio jedan osmijeh?
Osim što me tjera vjera i nada da je moralo biti tako i da je naš Marin morao biti na svom prvom i zadnjem susretu s nama da nas pozdavi i oprosti se. Iako to nismo znali. Ni mi ni on.
Predivne uspomene i puno zajedničkog smijeha je ono po čemu ćemo ga pamtiti.
I dok ovo pišem, stiže mi odgovor na poruku od drugog kolege iz razreda. Glasi-Najdraža prijateljice...
I ne mogu suspregnuti suze od tuge,ali i sreće što mi se javlja prijatelj s drugog kraja Hrvatske i dijeli ovu tugu sa mnom. Isti onaj koji je išao sa mnom u razred u Osnovnu pa Srednju školu.
Kojeg je život odnesao dalje od našeg grada u kojem smo odrasli i ostavili uspomene od naše sedme godine života, kad smo krenuli u školu.
Bogatstvo divnih ljudi, uspomena, smijeha i učenja od svih onih koji mi prolaze i odlaze iz života, tjera me na razmišljanje da ovo nije kraj.
Da su te spone toliko lijepe i jake da ćemo se opet negdje sresti. Sigurna sam.

Pisala sam već o svojim suzama, patnjama, boli, traumama.
U ono što me formiralo u ovo što sam sad i put kojim idem. Tko god što rekao i mislio, ovo je moj put.
S mojih petnaest godina je mama završila u krevetu- nepokretna. Rodila me u svojoj 38.oj godini života ,kao najmlađe dijete.
Sve je bilo lijepo i sve je bilo super do tada. Bila sam tatina mezimica. Radio je po terenima pa sam se veselila njegovom dolasku kući i ušuškavanju između njega i mame u krevet.
Brat, sestra, predivna ulica u periferiji grada, obiteljska kuća, dvorište, pas, mačka...idila!
Sve do mog upisa u Srednju školu, mamine bolesti i raspada idile. Svemu jednom dođe kraj, jel tako?
E pa ovo je bio kraj jedne idile, jednog sretnog djetinjstva, početka nesretnog mladenaštva.
Patila je mama najviše, nepokretna od danas, a do jučer vrijedna, marljiva i okretna žena.
Žena kojoj nije bilo teško odrađivati i „muške“ poslove jer je njen muškarac radio po terenu i borio se za veću plaću da bi naša obiteljska kuća bila sagrađena.
Neću kukati, neću komiti niti raditi od sebe žrtvu, ti dani su prošli. Svi smo ispaštali zbog mamine bolesti.
Ja sam je se sramila u tim godinama. Znam ,jadno i žalosno,ali tada sam radila i osjećala baš tako.
Samo jer sam htjela biti kao svi tinejđeri kojima kuhaju, peru, peku kolače -mame.
Htjela sam imati istu obitelj kao svi moji prijatelji oslobođeni žrtve koju mi nosimo.

Nismo se znali ponekad nositi s tom bolešću, sa strahom, neizvjesnošću i žrtvama. Jer svi smo se osjećali kao žrtve u nekoj fazi.
Kad s toliko godina kuhaš, čistiš, spremaš i moraš biti žena koji vodi domaćinstvo, onda se gledaš kao žrtvu.
I onda, kako nesreća dolazi u paketu, nije bilo dovoljno što leži u krevetu, mamu napada karcinom dojke.
Moram li opisati osjećaj kakav je njoj ili meni dok ju kupamo i gledamo kožu na kojoj je nekada bila dojka?
Nosili smo se s tim, jačali i slabili svakodnevno. Bili na patnjama, kušnjama, izazovima.
Znam samo da život u kući u kojoj gospodari bolest nije lijep.
Nismo ponekad znali kako, zašto ni gdje pa smo radili kako smo mislili da je najbolje.
Danas sam svjesna da je najhrabrija i najjača u toj svojoj slabosti bila upravo mama kojoj je Biblija bila uvijek na noćnom ormariću ili u ruci.
Nisam to razumjela jer u crkvu nismo išli, ali danas razumijem.

Vitalan, zdrav i kao od stijene odvaljen, tata je ostao sam kad je mama umrla u mojoj tridesetoj godini.
Oni su proživjeli zajedničke godine u ljubavi, na tome se temeljio njihov odnos.
Osjećaj kad ti jave da ti je umrla mama je baš taj kad osjećaš da odlazi i dio tebe.
U toj boli i žalosti imala sam svoju malu obitelj, muža i dva mala sinčića, od jedne i tri godine. Oni su mi oblažili tugu.
Jedino i još tužnije od nas troje djece koji smo ostali je bio tata kojeg nisam mogla zamisliti bez mame. To su oni-njih dvoje,njihova ljubav.
Bodrio je nas djecu i glasno i hrabro vikao, kako je i živio, da to mora tako biti, a znala sam da nas laže i da se ne miri s tim.
Nas troje djece imamo društvo, nove obitelji, djecu, on je ostao sam. Nema više mame.
I taj paket od nesreća ide dalje,iako ne slutimo da tatina trbuhobolja nakon maminog odlaska nije razlog njegovom pasivnijem životu.
Opravdavajući to psihom i tugom zbog gubitka, pet mjeseci nakon toga, uviđamo da smo u krivu.

Nikada neću zaboraviti taj osjećaj bespomoćnosti i beznađa kad smo nakon operacije došli kod doktora na razgovor.
Kad je tata završio u bolnici nakon nesnošljivih bolova u trbuhu i pritom zbog njih nije mogao tugovati.
Da bi stvar bila još gora, otvorili su ga i zatvorili jer više nemaju što raditi.
Tata ima karcinom tankog crijeva i prognoza je dva mjeseca najviše. Spasa nema.
A sestri, bratu i meni se srušio sav svijet i nadvili se svi crni oblaci i sva tuga, bol i patnja koja je je stigla, samo i isključivo do nas.
U toj bespomoćnosti, u neznanju, nesigurnosti i strahu, osjećala sam da mu netko negdje može pomoći.
Pogotovo u one dane kad bi ga vozili na Hitnu i kad bi nas otpremili kući s odgovorom da znamo od čega boluje i da nema pomoći u ovoj fazi.
Jedanaest mjeseci nakon maminog pogreba, pokopali smo i tatu.

O,da, pišem ja ovo relativno suzdržano i hladno, emocijama koje nisam potisnula, već sam ih odradila u ove dvije godine raznim tehnikama.
Upravo onima koje su trebale pomoći mami i tati, ali ja nisam znala za njih.
Znala sam samo za ono što jesam i nisam se usudila tražiti, pitati, biti hrabra za nove izazove, pomoći, učenja.
Danas zovem prijateljicu, svekrva je na umoru. Mlada, predivna žena. Vesela, puna života.
Kad su doznali za tumor, nudila sam im pomoć. Ne svoju. Svoje putokaze, saznanja. Upućivala onako kako je mene netko trebao uputiti. Ma kakvi!
Danas, otpuštaju je iz bolnice, kažu,sve su napravili. Šalju je kući umrijeti. Pitam prijateljicu, par mjeseci nakon prvog upita, jeste li probali što od alternative?
Ne, odlučna je ona, kao i njena svekrva. Bit će što mora biti.
A iza nje ostaju muž, djeca, unuci, braća, sestre...
Zašutim i kažem-Ne treba je razuvjeravati, to je njena volja.
To je njen put . Kao što je ovo moj.
I ne trebaju mi/nam polemike postoji li i djeluje li što, osim konvencionalne medicine .
To je priča kao politika, vjera, uvjerenje. Svi vjerujemo u ono što nam pomaže, čini nas sretnima, zdravima, živima.
Samo mi je žao, o tako mi je žao što se ljudi prepuste i ne otvaraju vidike čak pa čak po cijenu života i smrti.
Razumijete, ne želim prosuđivati, osuđivati.Samo mi izbija trauma i još smeća iz podsvijesti jer sam postala osjetljiva na bolesti.
Toliko da sam odlučila preventirati i mijenjati stare obrasce zbog kojih su moji roditelji oboljeli.

Kao dijete ne možeš birati. Život ti serviraju ljudi o kojima ovisiš, roditelji, staratelji.
Sretna i zahvalna svojim roditeljima koji su me odgojili i bili najbolji što su znali.
i bili najbolja verzija sebe sa saznanjima koja su imali.
Nakon svih tih životnih, teških iskustava (jer što je bolnije od bolesti i smrti), od straha sam stalno išla na kontrole, kao prevenciju od bolesti.
Nakon mamografija i ultrazvuka plakala, od olakšanja, ali i težine. Jer ne znam što me čeka na idućem pregledu.
Danas sam zahvalna i sretna na svim novim učenjima i saznanjima jer sam si dopustila biti slobodna-od svih strahova i uvjerenja.
Težim biti najbolja verzija sebe.
I što je još bitnije, time određujem put i svojoj djeci.
U što god vjerovala, što god primjenjivala, ako mi pomaže, pustite me.
Ja ću pustiti druge, iako uvijek imam potrebu baciti mamac i ruku, pogotovo ljudima uskih okvira, malih granica. Netko me doživi, netko ne.
To je njihov put.
Ovo je moj.

Satralo me ove dane. Ha,ha, koji izraz!
Baš je neki nikakav, kakvo mu je i značenje.
Ono, okružili me negativci i začas pokupila njihovu energiju.
Da stvar bude bolja, izvana sunce, a u meni naoblaka.
Oni negativci što vrebaju iza ugla i sakriju sunce u meni.
Ali da nisam toliko mudra koliko jesam, ne bih znala da se u meni bore negativci, pozitivci, oblaci, sunce, pesimisti, optimisti.
Borba je moja i u meni, a pobjednik je onaj kome ja dozvolim.
Uspjela sam: posvađati se s mužem, ne pričati cijeli jedan dan i noć ( da i to iskusimo) , držati prodike djeci ,
izvrijeđati četveronožnog ljubimca do mjere da se jadan spustio na razinu psa ,
primjetiti kako imam petnaest kila viška (koje imam od prve trudnoće, prije trinaest godina) ,
sa sestrom izogovarati par sporednih faca iz života...
Uglavnom, od sve one svjesnosti, ja dopustila ući u onaj stari, nesvjestan, uspavani svijet.

Nakon hrpe papira i odrađenih poslova, finiš je jutrašnji odlazak u Poreznu .
Usput poberem susjedu da ne ide busom i kako se vidimo samo u prolazu, to nam je vrijeme da poćakulamo.
Ispriča mi vijesti iz susjedstva, a glavna je da je susjedu napustio muž zbog ljubavnice i ostavio je sa dvoje male djece.
Čudi se pa kaže- Šta je morao praviti i to drugo dijete? Ne znam dal mi je smiješno ili tužno,
tim više što mi prepriča komentar od druge susjede koja kaže- Dosta ju je i trpio, onako razmaženu.
A što da kažem na sve to, nego da mi je žao što sam i sama jučer tračala sa svojom sestrom, nebitne ljude, nebitne stvari,
a svjesna da to ne ide dalje od nas dvije i isto tako svjesna da sam trenutno sama u klincu pa je lakše pričati kako su drugi.
Platim susjedi kavicu i pustim je neka priča, sada i o sebi. Preboljela je karcinom, teško priča, ali kaže, tek sad se počela brinuti o sebi.
Sretna sam zbog nje jer je sada dobro i želim joj da tako i ostane.

Rastanemo se i na odlasku dok grabim u svojim cipelicama za Poreznu, galebovi lete i bombardiraju iznad moje glave,
ali kao da to nije dosta, noga mi upadne u rupu na asfaltu.
Ista ona noga koja propada od moje trinaeste godine i kako to biva, kad je jednom uganeš, uvijek si slab na nju.
Ne pamtim broj longeta koji sam nosiila na njoj, ali ovaj put (kao i prošli tjedan kad sam ju izvrnula,nakon dugo vremena mira) , shvatim da me ništa ne boli i nastavljam korak dalje.
Upravo se osvijestivši da me ne boli jer sam i sama izašla iz tijela boli, narasla duhovno i mogu sve što poželim.
Još čvršćim i sigurnjim korakom nastavljam dalje u Poreznu gdje po polupraznom stubištu grabim do viših katova.
U povratku slušam kako nabijam petama po popločenim stepenicama i taman da ću improvizirati hod lake srnice,
samosvjesno grabim do izlaza jer ovo sam ja. Neću se utišavati, svijet mora biti sretan što me čuje.
Jer sam sretna i ja. Sa sobom i novim pogledom na svijet.
Pa ću usput do tržnice po ribu.

Tražimo prijatelje među prolaznicima,
Topli dom u lijepim kućama,
Ljepotu u egzotičnim krajolicima.

Tražimo ohrabrenje među strancima,
Hranimo svoje strahove statirajući u tuđim životima,
Ljubav i podršku u životima nekih drugih.
Nesvjesni da...ne moramo putovati van sebe.

Ne trebamo tražiti ljepotu kilometrima dalje od naše duše i srca.
Jer sve, baš sve se nalazi ispod hrpetine naučenih strahova, obrazaca i regula
Kako živjeti.

Samo ti znaš kako živjeti i kao voljeti, sebe pa druge.
Ti znaš znaš što je za tebe najbolje i gdje živi tvoja ljepota.
Ljepota ljubavi i života.
Ovog, tvog života.

Više cijenim sirovu istinu, nego skuhanu laž.

Istina se može skuhati, speći i možeš se na nju opeći,

Ali idući put kad je konzumiraš, znaš kako i što ćeš jesti.

Skuhana laž, ponekad prekuhana ili zagorena

Od konzumacije ne postaje ništa, nego nejestiva.

Ne jedem, ne pijem i ne pušim više laži

Svoje ni tuđe.

Prošao je još jedan dan.
U kojem sam naučila još novih stvari, doznala novo i o sebi, nasmijala se početku i kraju dana, zahvalila
i obećala si da tu moje učenje ne staje.
Početak tjedna počeo s jakom grloboljom, po boli i nemoći, početak gnojne angine.
Neka kaže tko što hoće, antibiotik pila nisam ,a eto me zdrava, sad na kraju tjedna.
Pardon, noćas me probudila mučnina, povraćanje, dijareja. I to sam odradila.
Dan je protekao pospano, fali mi sna. Protekle noći , isprekidani sni zbog grla, noćas ovo.
Ali živa sam i opet zahvalna.

Proširila sam obzore, otvorila prozore u svojoj glavi, u životu se počela otvarati sva vrata.
Reći ćete-propuh. Neka je, predivno strujanje zraka, energije, novih, zanimljivih ljudi,učenja,
znanja. Opet ponavljam-život je čudo! Ako se usudiš.
Ako ne pokušaš, čudo nikada nećeš doživjeti.
Tu su, svuda oko nas, ali ih ne želimo vidjeti.
Grcamo u strahovima, iza zatvorenih prozora, slobodni,a zarobljeni u svojoj glavi od kuda sve počinje.
I ne vidimo vrata. Jer se ne otvaraju. Ne damo si priliku.

Nakon naučenih lekcija na uvodnom predavanju nove radionice, posjetu zanimljivom sajmu ,konačno sjedosmo nas dvije na cugu.
Moja prijateljica zadnjih šest mjeseci, Kao da se znamo cijeli život. A upoznale smo se tek prije šest mjeseci.
I ne prođe dan da ne izmijenimo bar poruku, podržimo jedna drugu, nasmijemo, poželimo dobro jutro, laku noć.
Slične smo,ali ona ima ono šta ja nemam, a ona nema ono što ja imam. Obje volimo život. I ljude.
Samo što su nju ranili. Neki bitni ljudi. Ljudi kojima je dala svoje srce. Ja sam joj pružila ruku, ona meni svoje srce.
Ne znam kako netko uopće ima srca iskoristiti tu ljepotu. Ma taj uopće nema srca.
Gledam je i slušam.U nekom bunilu i nevjerici jel uopće stvarna. Ona ista žena, prijateljica za koju stalno mislim kako može biti povrijeđena.
S tolikom količinom ljubavi. Izigrana. Iskorištena.
Pružih joj ruku kad je bila na dnu i naš susret svaki tjedan završava i počinje zagrljajem.
Volim ju kao rođenu sestru. I želim najbolje.
Rane joj zacijeljuju.Konačno vidi svjetlo na kraju tunela i svjesna je svoje snage.
Ona vrijedi. Ali je potvrdu vrijednosti tražila od drugih, što je krivo.
Konačno je uvidjela i naučila da se mora sama cijeniti i voljeti jer tada se rane ne otvaraju.
Ponosna sam i neizmjerno sretna.

U ovoj školi života, željni znanja,rasta i učenja, nalijećemo jedni na druge i skupa rastemo.
Inspiriramo jedni druge, veselimo se napretku i zadovoljnom osmijehu na licu.
Nije bitno vrijeme.Ni šest mjeseci ni godine. Učenja, iskustva i zajedničko vrijeme je ono za što živimo.I uživamo u trenutku.
Ima li što ljepše u životu, nego kad vidiš kako se nekome smije srce? Ono isto ranjeno i uplakano?
Za koje si znao da to nije zaslužilo.
I zato je vrijedilo ponuditi ruku.
Taj osjećaj nema cijenu. To se ne uči u školama. Ne dobiva se diplomama.

Mića je zaslužio svoju priču. Jer je zaslužio mjesto u mom srcu.
Naše malo ,uredno, vrijedno, veselo i pitomo mjestašce ima iste takve ljude.
Ne znam, možda sam ja samo emotivno vezana za ovo predgrađe Rijeke u kojem živim
od kada sam našla svoju životnu ljubav.
Prije petnaest godina me život ovdje prizemljio i, osim što sam pala na glavu, pala sam i srcem.
Na ove ljude, kraj, prirodu, vesele karaktere i oštarije u kojima pijemo.
Mlado staro,žene, muškarci ,oženjeni, razvedeni, zaljubljeni, sami.
Kod nas u oštarijama se sklapaju poslovi, ugovaraju spojevi, nalaze partneri, grlimo se, ljubimo, vičemo, svađamo...
Pijemo sokove, bevande, gemište,bambuse, bijele, crne kave. Maskiramo se ,oblačimo odijela, trenerke, radne tute.
Ma ima svega, kao i u centru grada, ali baš je idila u ovim našim lokalnim oštarijama koje su uređene bolje od nekih u centru.
Ovdje su ti konobari prijatelji, s vrata im vidiš širok osmijeh jer su iskreno sretni što si došao.
Ti si nisi samo broj, ti si gost i dobrodošao prijatelj.
Tu nije problem ako sjediš za stolom sam jer ti se kući ne kuha kava i baš si se zaželio te atmosfere i tih ljudi.

Moje vrijeme ispijanja kavice je jutro pa je i ekipica skoro uvijek ista u tom terminu.
Nekad zalutam i popodne, popijem kavicu, a što je još bitnije, upijem atmosferu tog pitomog nam mjesta.
Predivnu, pozitivnu energiju zbog koje jednostavno moraš voljeti život i svoju ukusnu kavu.
Sjedimo tako prijateljica i ja ,ispijamo svoje kave, skuplja se stalna ekipica, ima nas od trideset do osamdeset godina.
Priča se da je Miću opet odvezla hitna.
A Mića kako ga zovu (ovdje tako zovu ženskice pa je nadimak valjda ostao od toga kako je nekad zvao te miće) upravo ulazi.
Simpatičan, šezdesetogodišnji čovičić, okruglog lica i tijela, izgleda baš kako trebaju izgledati dobre dušice.
Na njihovom tvrdom, simpatičnom dijalektu ispriča štoriju kako ga nije hitna odvezla, već se sam odvezao, izmjerili mu tlak, nešto mu dali i evo ga, stigao na čaj.
Priča se kako je bio siromašan dječak, neuke i sirote majke sin koja ga nije mogla puno školovati pa je gubio dane po lokalnim oštarijama i radio od sebe klauna za čašu pijače.
Zabavljao je ljude, a tako i sebe jer za drugo nije znao.
Ljudi bi mu plaćali da obavlja fizičke radove oko kuće, a nerijetko ga iskoristili i platili mu manje od dogovorenog jer Mića nije zaslužio bolje. Kao, što će klaunu novci, ionako će ih zapiti!

Prije par mjeseci je imao moždani udar pa nije pričao, hodao, bio je na rubu, ali se nekim čudom izvukao.
Ne pije više. Znala sam ga po viđenju, ali sada kad je došao stol do nas, upoznali smo se i odpjevao mi je pjesmu.
O ovom istom kraju u kojem sada i ja živim, gdje se rodio ,proveo djetinjstvo, mladost.
Tekst pjesme i emocije iz dubine Mićinog srca su dotakli moje srce do suza.
Sva sam se naježila jer ovo je nešto najljepše što sam u životu čula i doživjela- pjev srca.
Nikakav školovan ni obrazovan glas, samo čisto srce.

I od tog dana ,u mojoj omiljenoj oštariji, najljepši je trenutak kad ulazi Mića.
Jer znam da ću dobiti pjesmu. Nekad je to Oliver, Stavros, nekad Grdović, ali uvijek je srce.
I uvijek su suze. Jer Mića nije nikakav klaun. On je samo veliko dječje srce koje je ostalo zarobljeno u tijelu odraslog čovjeka, na granici nesretnog djetinjstva i stvarnog, surovog svijeta odraslih.
U kojem se nije snašao pa je često posezao za čašicom i odlazio u nestvaran svijet da bi lakše prebolio rane malog djeteta koje živi u jednoj od slojeva tople duše.
Mića, poživio ti meni i neka te zdravlje služi!
Tvoja pjesma se ne može platiti novcima. To je ono najvrijednije što posjeduješ.
Možda i jesi klaun u cirkusu koji uveseljava djecu.
Samo u cirkusu gdje su odrasli koji nemaju dječje srce i dušu, ne mogu te razumjeti.
Neka pjesma i ti živite i dalje.
Ja volim biti dio tvog cirkusa.