O-da životu!

Kaže moja prijateljica: "Sto puta napravim uslugu,jednom ne i najgora sam.Tih sto se zaboravlja,ovaj jedan se pamti."
I ja sam to govorila nekada pa razumijem o čemu priča.
Objašnjavajući joj da činimo dobro jer očekujemo da nam se dobro vrati.
Ali zaboravljamo da mi nismo ta osoba kojoj smo pomogli i da ona ne razmišlja kao mi.

Nekad sam i ja hodala svijetom te vukla ljude za ruku,pomagala,dizala,koračala s njima.
Do njihovog cilja.
Svoj cilj nisam imala.Nisam si bila dovoljno važna i vrijedna,nisam dovoljno vjerovala u sebe,ali sam vjerovala u druge.
Pa isto tako, naivno očekivala da mi drugi vrate kad poželim i ja krenuti svojim putem.
Kad poželim krenuti do svog cilja.

Zaroni u dubinu svog bića
srkni gutljaj tog čarobnog pića.

Tamo u srcu gdje se život rađa
gdje je tvoja emocija najslađa.

Od kuda putevi ne slijede um
gdje je razum nepoznati drum.

Jahačem ljubavi sebe proglasi,
konja strasti ti uzjaši.

Laganim kasom u svijet sneni
prepusti se,u avanturu kreni.

Na poziv prijateljice,odlučila sam probati i to.
Nije tajna da zadnje dvije godine slušam sebe.Osluškujem svoje potrebe,dozvoljavam si biti ja.
Ne dio mase,društva,tradicije,vjere,nacije,države.Ja to jesam,svi smo.
Dio proračuna,izračuna,statistike.brojke.Ali u onom omjeru koji dozvoljavam .
Svi smo pojedinac za sebe,zaslužni,sposobni,vrijedni, a tek onda,trpajte me u statistike,ne zanima me to.

Da li je moguće da sam ja u svojoj trideset i osmoj godini života doznala da imam pravo? A mislila sam do sada,furajući svoj ogroman ego i dokazivajući se drugima,da sam u pravu stalno.
Furala sam filmove koje sam naučila,ne razmišljajući o žanru,o sporednoj ulozi koju sam igrala za društvo i ljude oko sebe.
Od pristojnosti i ljubaznosti kojom su me učili da uvijek dajem prednost,da stajem u red tek kada propustim bolesne,male,siromašne...
A u redu uvijek zadnja,kao najgora!
Od svih naučenih obrazaca roditelja,rodbine,društva da se ne ističem i ne odskačem od mase po ponašanju,odijevanju,stavovima,raspoloženju,postala sam isfrustrirana sama sobom.
Nezadovoljna,nesretna.S lažnim osmijehom na usnama.
Tiho sam jecala u sebi dok sam na van kezila zube.Umorna od forsiranja nečega što nisam.Od življenja onoga što nije život.Od emocija koje ne osjećam,a morala bih.
Pa i ta masovna manipulacija.Mediji,javne ličnosti kao uzori nečega kako brzo zaraditi na lažnim vrijednostima.
Ma ne lažnim...to nisu vrijednosti.Odbijam misliti da je vrijednost gola pjevačica,isfrustrirana,bijesna književnica,politički orijentirani tv voditelj.Odbijam misliti da si je netko dao za pravo graditi karijeru na lažnom moralu.
Ma što će mi to? Tko je lažan,lažan je sebi.Sretna i zahvalna na danu kada sam shvatila da se manipulira sa mnom.Mojim emocijama,manama,falingama,nedostacima,frustracijama.
Ja imam pravo BITI JA.Misliti,željeti.Ne biti opterećena svojom prikazom na van.Ja sam odraz sebe iznutra.Kakva jesam i želim biti.Ne kakva moram biti jer ću iskočiti iz mase.
Nemam više idola,javne face mi ništa ne znače.Tu su,zarađuju,bore se,imaju svoje vrijednosti.
Priznajem ljude koji me čine boljom.Pa tako i tebe.Jer svijet tada postaje bolji.Umjesto lažnog keza i skrivenog motiva,darujemo si osmijehe i nove prilike.
Učimo jedni od drugih.Prvenstveno,kako biti bolji sebi.

Takav je i besplatan seminar u trajanju od šest sati u nedjelju.Dan koji oduvijek odvajam za obitelj.Pa sam tako makla još jedan obrazac iz svog života,naviku da moram biti sa obitelji.Dala sam si pravo biti sretna,slušati što želim,a ne što moram po navici. Otišla sam na seminar objašnjavajući mužu kako ću naučiti nešto novo i biti si još bolja.A i njemu.Našim sinovima.Osvijestit ću i zaista jesam,nove stvari na kojima želim poraditi,a o kojima prije nisam razmišljala.
Ograničavamo se u glavi naslijeđenim stavovima i pogledima na život,ne dozvoljamo si vjerovati u ono što nas čini sretnima,već se držimo slijepo tradicije,makar bili nesretni.
Bojimo se,puni smo strahova,manjka samopouzdanja pa umjesto rješenja za izlaz iz problema,biramo izgovore.Puno ih je,jako ih je puno.A nismo ih svjesni,to je ono najgore.
Ja sam ovu nedjelju osvijestila još svojih strahova ustrajna u svojoj viziji koja je nastala iz sna.Slijedi realizacija koju koče strahovi.
Jedna mudra i uspješna žena mi je rekla"-Pa što? Bojiš se? Što misliš da se ja ne bojim? I govorim si,boji se,neka te strah,umireš od straha,ali ideš dalje.Jer strah pobjeđuješ njime samim."
A žena je uspješna jer radi ono što voli.Nakon godina nezadovoljstva u poslu i plaći krenula je u realizaciju svoje vizije.Uspješna je jer je viziju izrealizirala.Sve drugo je manje bitno.
Postali smo robovi materijalnog,udobnosti modernih stanova,luksuznih auta,markirane odjeće,a negdje putem izgubili sebe.Svoje želje,snove,vizije.

Ne pitamo se što želimo,već što moramo imati.
Moramo,Moramo.Moramo.
A što želimo?
Za želje više nemamo novaca,reći će netko.
I upravo zbog toga,takav nam i je život.

Navikla raditi par poslova odjednom,a u tih par je uvijek pisanje jer od kako sam se probudila,inspiraciju crpim iz svega.
Oduvijek sam je crpila.Samo nisam toga bila svjesna.Pišem,dakle,oduvijek.
Nikakva poznata,priznata,samo iskrena,životna.
Ne postoji kritičar koji je mjerodavan ocijeniti moju emociju.Jer ta slova,rečenice,zapisi,proza,poezija,to sam ja.
Tu sam,a ako i nisam,uvijek pišem.
Pisanje je dio mene,to je moje srce.
Nekad tužno,povrijeđeno,uvrijeđeno,melankonično,nostalgićno,sretno...ali uvijek i samo srce!

I sve je više sretno.A za to je zaslužna moja draga.
Imam ih više u životu,zahvaljujući baš srcu.
Ona je moja Maja.
Dugo je već moja. Kad bih pričala drugima o njoj,rekla bih,Maja-moja najbolja prijateljica.
Ove godine punimo obje četrdesetu i smiješno to zvuči-najbolja prijateljica.
Zvuči djetinjasto, neozbiljno.Ali naše prijateljstvo je jako ozbiljno.
U toj neozbiljnosti.
Sudbina nas je dovela u isti razred srednje škole,šesnaest godina.
Nakon srednje smo se zbližile i postale nerazdvojne. Imale smo društvo,dečke,ali naša je veza bila jača od svega.
Totalno različite,u svemu,ali iste jedna prema drugoj-otvorena srca.
Ja sam bila glasnija i odvažnija,bahatija i više isfrustrirana pa sam često znala povrijediti svoju Maju.
I uvijek bi se mirile,uvijek bi mi opraštala.Uvijek je bila tu,za mene.
Zato nije čudno kad sam našla ljubav svog života da mi je bilo teško kako ću ostaviti svoju Maju.
Ostale smo zadnje neudane u društvu.
U dvadeset i šestoj godini smo prošle sve mladenačke mušice kad sam upoznala srodnu dušu.

Poželjela sam i svoju Maju uvesti sa sobom u brak.Nemoguće!
Sudbina je opet htjela da mi niti jedna prijateljica nije bila kuma na vjenčanju,ali tako je moralo biti.
Ego je bio prevelik i prežestok u to vrijeme.
Zato je moja Maja kuma starijem sinu.I na to sam ponosna.
Život nas je u različitom življenju razdvojio ,ali uvijek smo našle vremena za nas.
Moja obitelj je postala i njena.Tradicionalno smo se oko Božića družili s Majom.
Ta tradicija je polako iščezla jer je Maja počela živjeti svjesnije i raditi na sebi.
Ja ju ništa nisam razumjela pa sam ju osuđivala.Ona je slušala,praštala i mi smo opet i uvijek bile najbolje prijateljice.

Došao je dan kad sam konačno lupila glavom o zid. Beng!!!
Velika ,tvrda glavetina,ali još veći,nepremostivi zid.
Pogađate? Iza zida stoji moja Maja,najbolja prijateljica i daje mi ruku.Ne da mi da padnem,vodi me i pokazuje kako prijeći zid.
Moja najbolja prijiteljica.Koja je bila uz mene kad sam bila najgora.Prvo,prema sebi.
Sada me povukla svojim srcem i oslobodila onog najgoreg u sebi.
Kad naiđem na zid,ona je tu.
Uvijek mi pomaže da ga prijeđem.
Draga Majo,oprosti za sve svađe i egoistične ispade.Sada znam,može biti još ljepše.Ti si me naučila.
I nije smiješno, nije djetinjasto.Ja imam najbolju prijateljicu.Moju Maju
Volim te ,Majo.
Sretan ti četrdeseti rođendan!

Jučer je bilo četrnaest godina od mog prvog spoja sa zadnjim dečkom.
Ja to zovem spoj,bar sam tako zvala u to vrijeme,a kako četrnaest godina nisam bila ni na jednom idućem,ne znam kako to mladi danas zovu.
Našli smo se na parkingu gdje smo došli svako svojim automobilom,a njegov pristup je bio najoriginalniji do tada.
Bila sam prilično živahan curetak.Nikakva posebna ljepotica,ali lijepa iznutra.
Nisam toga tada bila svjesna,koliko sam danas.A i bila sam preskromna pa češće nezadovoljna sobom,a bez pokrića.Što ćemo,to je prošlo,ali zato me izgradilo u ovo što sam sada.
Moj mi se budući dečko približio,pozdravio i spretnim dodirom,ali kao slučajnom gestom, opipao moje ženske atribute.
Zanimljivo je da smo nas dvoje generacija,točno mjesec dana me stariji,a kako sam ja voljela suprotan spol i bila prilično iskusna za svoje godine,a i za jednu žensku,bilo mi je drago da imam sudar baš s njim jer zna čovjek što radi.
Inače bi mi to bilo odvratno,ali on mi se toliko fizički svidio da mi je odgavarao taj njegov brzi,iskusni,a kao slučajni dodir.
Ženska ko ženska,glumica pa kao nešto se bunim ,a on mi se izvinjava.Kaže,slučajno mu ruka poletila.
I da bi bilo savršeno kao što i je,pružio mi je buketić svježih šumskih ljubičića.Moram li opisati kako sam bila iznenađena i sretna tom gestom? Dečko koji je dodirnuo moju skromnu dušu i jednostavno srce,upravo jednostavnošću.
Uz taj izgled,visokog crnog,lijepo građenog dečka u dvadeset i šestoj godini,baš je zanimljiva bila kombinacija dječarca iznutra koji se izvinjava kao dijete kad napravi grešku.
A onda,pićence...Koje je trajalo par sati i koji su proletili kao minuta.
Pa ja tog čovjeka obožavam!
Pričali smo kao da se znamo oduvijek.Iskreno,otvoreno,toplo,nježno,životno.Podijelili neke intimne stvari iz života koje dijeliš s najboljim prijateljima.
Rastali smo se na istom parkiralištu gdje smo se poljubili,izmijenili brojeve i postali par.
Uvijek kažem da muža osjetiš.Ja sam znala da je to ON.

Viđali smo se svaki dan.On je bio obrtnik u sezonskoj djelatnosti,ja sam mu s guštom pomagala raditi nakon svog posla.
Moj strogi,patrijahalni tata nije ni pomišljao da ja imam dečke,kamoli da bi se usudila kojeg dovesti kući.Njega sam dovela nakon četiri mjeseca.
To mi je bilo normalno.Nakon sedam mjeseci smo počeli skupa živjeti,nakon godinu dana planirati dijete,oženiti se.
Sjećam se kao jučer kad sam odlazila živjeti kod njega.U moj jugić i njegovog golfa smo potrpali moje stvari,papagaja Verdia,poljubila sam mamu,tata me nije htio ni pozdraviti.
U ovom životu,u njegovoj obitelji,najmlađe dijete odlazi od kuće živjeti s dečkom,a nije se ni udala.
Nije me to ništa zanimalo,bila sam sigurna u našu ljubav.I nije me bilo ničega strah.
Nakon par mjeseci,malo smo se jače posvađali i pomislila sam da ću se vratiti kući svojima.
Onda mi se u glavi pojavila slika ljutog tate koji će likovati što sam izgubila,a poznavajući sebe,ne volim gubiti,ja sam borac.
Ako se vratim kući,srce će me vuči natrag svojoj ljubavi pa ću dva puta postati gubitnica što nikako nema smisla.
Nakon te male,glupave svađice još sam više upoznala svoje slabosti.Pa sam se odlučila boriti i protiv njih,a sve u cilju da budem sretna.
Da budemo sretni.Ja,moj muž i naša dva sina danas.
Eto,ovo su ljubice iz mog dnevnika od tog prvog spoja.
A kako kažem da ne volim gubiti,već se boriti do pobjede ma šta ona značila,ovaj post nije trebao ni postojati.
Kako nema slučajnosti, drugi post koji sam objavljivala danas tri ili četiri puta nije želio biti objavljen.
Malo me počela nervoza i ljutnja što mi se to događa jer uvijek imam nešto za pisati i poručiti,tako i danas.Uz svoju dozu pozitive,želim da navratite kod mene i osunčate se uz novi dizajn.
Nakon tri neuspjela pokušaja objavljivanja,kuhanja sarme,pisanja poslovnih ugovora,čišćenja,pišem ovaj svoj novi post jer ja ne odustajem.
Ne predajem se ljutnji negativi što i kako,zašto ne mogu objaviti post pa se boram pišući novi i opet pokušavam.
Ako ste ovdje,čitate i sunčate se,moja borba se isplatila i ja se smijem,umjesto da sam isfrustrirana i ljuta jer sam poražena.
Borac ne poznaje poraz.

Tamo gdje svjetlost završava
I kraj dana označava.
Gdje se čini da sutra doći neće
Jer dan liježe,a budi se večer.

Vječno pitanje o nastavku kraja,
Drhtavi privid pakla i raja.
Preberi svoje tlapnje i tuge,
Novi list okreni,zajaši pruge.

Na toj međi onog što prolazi,
Ususret nadi koja dolazi.
Zacrtaj svojim prilikama put,
Svojoj karmi poravnaj dug.

U sutonu dana u meni smiraj,
Sretna sam jer znam da nije kraj.
I sutra će sretno sunce sjati,
Svojim zrakama dan obasjati.

Sinoć sam na Provjerenom ugledala nju.
Odmah mi se učinila poznatom,ali nisam bila sigurna niti sam mogla povezati,uopće pomisliti koliko je teška njihova situacija.
Alisa je radila u uredu kod moje prijateljice.Divna,vesela,pozitivna ženica.
Par puta smo se srele i uvijek su to bili veseli,nasmijani trenutci.
Kako se sve tri volimo smijati,taj naš susret,tih par minutica bi uvijek prošlo u smijehu i zezanciji.
Moja draga prijateljica,osjećajna i mila dušica mi je uvijek hvalila Alisu.Ona je bila njena zaposlenica,ali imale su prijateljski odnos.
Znam da je bila jako tužna kad je Alisa morala prestati raditi jer joj je kući bolestan muž kojeg mora njegovati.

I sinoć,nakon dugo vremena,ugledam Alisu.U prilogu o teško bolesnom mužu,njoj kao vjernoj ženi i djeci koja to sve prolaze htjeli-ne htjeli.
Srce mi se kidalo na tisuću dijelova,na male,tanke komadiće dok sam promatrala tužne scene njihovog života.Mladog čovjeka koji je prikovan za krevet i totalno ovisan o drugome.
Taj drugi je njegova žena Alisa koju,dok sam gledala kako ga njeguje,kao da se srce od siline njene ljubavi opet sastavljalo u veliki snažni organ.
Jer upravo Alisa,velika,snažna žena,svojim velikim,jakim srcem punim ljubavi prema svom mužu,tjerala je mene,kao čovjeka da se zapitam.
Tko je i zašto zaslužio ovakav život,patnje i boli?
Nemam odgovor na to,ali najveći i najupečatljiviji odgovor na ovom svijetu,za ovu tešku situaciju,za ove živote je ljubav.
Koja se osjeća,vidi i koja se živi.Baš kada se treba dokazati,kad je najteže.
Kad ne teče med i mlijeko,kad nam život stavlja takvu kušnju da nas gazi,baca na pod i pljuje po nama.
Kad živimo,a ne osjećamo se živi.

Ali srce kuca.Ljubav nadjačava.Alisino veliko srce puno ljubavi za svoju odabranu,suđenu duše i troje dječice.
Ništa,zapravo ništa ne izgleda dostojno ni prirodno takvom životu čovjeka.Životu koji oskudijeva materijalno,zdravljem,ali Alisa,kako i ide priča,u zemlji čudesa,zaista čini čuda.
Svojom ljubavlju i snagom.Svojim čudesnim djelima prema mužu kojeg svakodnevno njeguje i održava obitelj na okupu.
Davajući djeci primjer jedne velike,snažne ljubavi koja je čvrsta i kad sve spone olabave.
Ta njena ljubav i briga je u mojim očima i srcu nadjačala sve propuste socijane države koja se tako naziva,sve novčane poteškoće,život na rubu egzistencije pred deložacijom.
Gdje je tu pravda,gdje socijalna osviještenost,gdje pomoć nekoga koji to gleda i čeka papire na potpis? Čeka da se izglasa zakon koji će pomoći u ovoj teškoj situaciji!
Od silne muke oko tih birokratskih gluposti gdje uvijek nastrada mali čovjek jer zakone pišu ljudi koji se igraju bogova. Od mučnine svakodnevnicom koja je jako ružna za ljude koje je bolest još dodatno osiromašila materijalno jer fizički ni ne mogu zarađivati.
Draga Alisa koja je bila divna djelatnica i zarađivala za obitelj,bila je primorana napustiti posao.
Da bi danas i koliko već dana i koliko još dana njegovala svog voljenog muža i tatu svoje djece koji je ovisan o njoj.
Ta skrb koja traje dvadeset i četiri sata koju Alisa odrađuje na nogama,boreći se cijelim tijelom da ostane jaka i čvrsta fizički,kao što je i njeno srce.
Divno i nadahnjujuće u svemu tome je to njeno srce i njen vječiti osmijeh na usnama koji se ne predaje,koji se bori.I koji bi sve nas koji nismo u takvoj situaciji trebao zapitati nije li sa osmijehom lakše.
I oni lakši životni problemi.Oni koji se ne žive u zemlji čuda.
Ili ipak da,ovo je zemlja čuda u kojoj Alisa svojoj snagom čini čudesa.
Alisa,veliki pozdrav i puno snage,vjere i puno ljubavi u tvom velikom i toplom srce za dalje.


Alisa Šimić
Zorzići 19
51216 Viškovo

Oznake: Alisa, Marko Šimić

Puno sam ih proplakala.Zaista jesam.Što je trebalo i što nije.
Nekad sam si znala ići na živce zbog toga.
Život mi je znao ići na živce.
Zašto me tjera na plač?Zašto izaziva,otvara slavinu?
Nije li i njemu već dosta?Zašto me i on ne žali?
Da,da,danas znam da su to bile suze sažaljenja.

Neke glupe nemoći kada misliš da nema izlaza,nema rješenja,
Nema sunca,samo kiša.
I tako tuliš satima,danima...Pa obrišeš oči, nos,nemaš više ni maramica
Koliko si toga smočio,uništio,zaprljao.
Ne sjećam se više tih suza samosažaljenja,ali prilično sam sigurna da su tekle
kao brza rijeka sa svim svojim pritocima.Zapravo,ta rijeka suza je tekla u potocima.

I onda nakon tog dugog perioda kako mene život ne voli i samo to mislim pa ništa ne poduzimam
jer to je tako i nikako drugačije.Jer ne znam i ne želim znati za drugo.
Tada mi u život dođu suze žalosnice.One tužne,one crne,mračne.One koje dolaze na kraju kada je život već sve pokvario i misliš da je sve uništio.
One suze kada njima oplakuješ drage osobe i njihove sudbine koje se vežu za tvoju sudbinu.Baš one suze koje proplakuješ uz bolest i smrt.
One na koje ne možeš utjecati.

I tada,kad sam mislila da je suzama došao kraj,u moj život su ušla neka nova sunca koja su me
dotakla svojim zrakama,zagrijala svojoj toplinom,ali i poručila da će me iscijeliti.
Zaista,grijanjem i njihovim sjajem iscijelila sam sve svoje traume nakupljene do tada.
Plakala sam i plakala,tužno,iscjeljujuće,tiho,ali oslobađajuće.
Tužne,iscjeljujuće suze samo klize.Tiho,polako,mirno.One imaju svoj put,svoj cilj,svoje postojanje,
Svrhu.
Osjećaj je oslobađajući,čist i tako ljudski.
Ljudski jer znaš da prihvaćanjem sebe i svoje svjesne istine dolaziš ti.
Novi ti.
Nova,iscjeljujuća snaga.
Snaga koja briše sve suze sažaljenja,žalosti,tuge.
Snaga koja prepoznaje i vidi svoja sunca.Snaga koja puni ta sunca i sunca koja pune tu istu snagu.
Osjećaj je predivan.

Želim ti da danas poslušaš sebe,svoje unutarnje ja,svoju istinu.
Osnažiš se jer ti si jedna jaka i mudra žena.
Prihvati i preuzmi odgovornost za sve padove u svom životu
i kreni se dizati.
Tvoja snaga je u tebi,možeš sve!
Sretan ti Dan žena!

Imam sat vremena slobodno dok stariji sin trenira pa napravim turu hodanja.
Dani su duži,toplije je,more mi se prostire s lijeve strane i baš volim svoj grad.Volim te sinove treninge jer s ruba šume gdje živimo ,dođem blizu mora. Predivno!
Veliki je naš lijepi,novi bazen pa cijeli grad vodi djecu na treninge.Ja do tamo šetam,mi smo u drugom sportu.Prolazim kraj parkiranih auta,ljudi odvoze i dovoze djecu,ali misli su mi čiste i pogled uperen samo u more.
Nakon par koraka shvatim da je moj poznanik upravo prošao kraj mene.Nisam ga vidjela od ljeta.A tada sam ga prvi put vidjela !
On ,žena,dva sinčića. Kao i mi.Na ljetovanju od tri dana,kućice jedna uz drugu,u mirnom dalmatinskom selu,nismo mogli,a da se ne upoznamo.
Da stvar bude bolja,inače živimo u susjednim mjestima,a našli smo se na drugom kraju Hrvatske.
Tu smo si negdje po godinama,djeca su se igrala,mi družili.I zbilja su ostavili veliki utisak na mene.
Obrazovani,kulturni,ambiciozni ljudi,pristojnih poslova .Ali privatno...u kući s njegovim starcima,vječno nezadovoljnim ocem koji cijeli život liječi svoje frustracije na svom sinu.
Ovaj već odrastao,osnovao obitelj,a stari ga i dalje guši.
Nažalost,život ih nije štedio pa se mlađi sinčić rodio bolestan.Ne pitajte dijagnoze,ne volim to pamtiti.
Ono što vidim je da je to jedno toplo,drago dijete s motoričkim poteškoćama,.poteškoće u govoru,na nervnoj bazi...a roditelji puni razumijevanaj,strpljenja i topline.
Drugi sin,visoke inteligencije za svoju dob,govorom i frazama nalik na odraslog čovjeka.
Toliko da su moji sinovi par godinica stariji,ali u čudu kad bi im ovaj nešto objašnjavao u igri.Jer njemu je svijet knjiga ono gdje voli odlaziti.
Sva pažnja je usmjerena na mlađeg brata koji nije toliko samostalan pa roditelji svo slobodno vrijeme troše za djetetov napredak.
Ne znam koliko to stariji brat razumije iz scena koje sam vidjela u ta tri dana,ali očito je da ne razumije tu pažnju usmjerenu na bolesnog brata i očito je da njemu ista fali.
Očito je da roditelji daju sve od sebe,ali nemaju toliko vremena u danu jer ih zove posao i druge obaveze.A mlađe dijete je s tom dijagnozom jako zahtjevno.
Teška,jako teška životna situacija koju smo uljepšali ta tri dana pa su se oni malo opustili dok su se naša četiri sina igrala.

Prošlo je pola godine,čujemo se povremeno,dogovaramo druženje,ali nikako da odvojimo vrijeme za to.
I danas vidim tatu,u zadnji tren ga prepoznam.Sretni što smo se sreli,odemo na kavu jer imamo fore sat vremena.Mlađi sin je na rehabilitaciji na bazenu.
Dok mi priča kako mu prolazi tjedan,opisuje odgovoran posao koji radi,žena isto,rehabilitacije,sportovi,logopedi,sastanci,ja ga pitam, imaju li vremena za sebe?
On mi kaže da je imao točno sedam minuta danas za ručak,između posla i obaveza.
Kažem mu da mi se dobro drži izvana,da djeluje normalan,pitam kako uspijeva,stresan mu je život.
Je,kaže,sve je podređeno djeci,žena ne vozi,ja sam cijeli tjedan u autu,s jednog kraja,na drugi.
Danas sam doznao da mi je umrla prijateljica,u 47.oj godini.Pitam, što je bila bolesna.?
Ne,kaže,infarkt na poslu.Samo se nije vratila kući gdje ju čeka desetogodišnjak.
I sad sam se zamislio,kaže. Ja moram biti jak,ja sam stup obitelji,ali ako nastavim ovako,mogu i ja jedan dan ne doći s posla.Što onda? Kako će oni bez mene?
Gledam ga,slušam,suosjećam,dam poneki savjet,preporučujem mjesta gdje idem,koja me liječe,iscjeljuju,prazne,pune. Mjesta gdje se rješavam stresa i od kuda krećem svježa dalje.
Povjerava mi se da su im ukinuli invalidninu,žena će još neko vrijeme raditi pola radnog vremena, žive u kući sa starcima po njihovim pravilima,ali vjeruje u bolje.
Kaže,sad mu je sinčić na putu do bazena rekao da će cijeli život plivati i postati trener.Oči mu iskre dok to priča.E, pa onda se sve ovo isplati,kaže.

Završavaju treninzi i naše slobodno vrijeme,dižemo se ,a on uzdahne i kaže da mu je drago što smo se vidjeli i da si je malo olakšao dušu.
Iskren osmijeh na licu govori mi da se ipak malo rasteretio.Nikome ne smije priznati koliko mu je teško.
Ja sam naišla,kao da me netko poslao.Da se ispovijedi i krene rasterećeniji dalje.
Potapšam ga po ramenu,uzvraćam osmijeh i dajem vjeru i nadu da će biti bolje.
Eto,motiv nam je zajedničko druženje,kao ponovno olakšavanje duše.

Jutrom me budi pjev ptica.
Pozivaju me na buđenje jer počinje dan.
Ne treba propustiti ni sekundicu.
Treba se probuditi,držati oči otvorene.
Sanjati budan.Dopustiti si.

Pozdraviti svoj odraz u ogledalu.
Zahvaliti si,osvijestiti ljubav i sreću.
Doživjeti zahvalnost buđenja.Ljepotu života.
Umiti se čistom vodom.Pročistiti pogled.
Dozvoliti si čistoću pogleda,osjeta

Zakoračiti u dan smjelo,pozitivno,veselo.
S nadom i vjerom.
U čvrstoću koraka koji hitaju naprijed.
U čvrsto zavezane vezice na cipelama.
Da ne petljaju planove u glavi i nogama.

Volim buđenja,korake unaprijed,slobodne puteve.
I one,neutabane,koji čekaju moje stope.
Da ostavim trag nekome kojeg tek čeka ovo putovanje.
Mojom stazom,ali u svojim cipelama.