Puno sam ih proplakala.Zaista jesam.Što je trebalo i što nije.
Nekad sam si znala ići na živce zbog toga.
Život mi je znao ići na živce.
Zašto me tjera na plač?Zašto izaziva,otvara slavinu?
Nije li i njemu već dosta?Zašto me i on ne žali?
Da,da,danas znam da su to bile suze sažaljenja.
Neke glupe nemoći kada misliš da nema izlaza,nema rješenja,
Nema sunca,samo kiša.
I tako tuliš satima,danima...Pa obrišeš oči, nos,nemaš više ni maramica
Koliko si toga smočio,uništio,zaprljao.
Ne sjećam se više tih suza samosažaljenja,ali prilično sam sigurna da su tekle
kao brza rijeka sa svim svojim pritocima.Zapravo,ta rijeka suza je tekla u potocima.
I onda nakon tog dugog perioda kako mene život ne voli i samo to mislim pa ništa ne poduzimam
jer to je tako i nikako drugačije.Jer ne znam i ne želim znati za drugo.
Tada mi u život dođu suze žalosnice.One tužne,one crne,mračne.One koje dolaze na kraju kada je život već sve pokvario i misliš da je sve uništio.
One suze kada njima oplakuješ drage osobe i njihove sudbine koje se vežu za tvoju sudbinu.Baš one suze koje proplakuješ uz bolest i smrt.
One na koje ne možeš utjecati.
I tada,kad sam mislila da je suzama došao kraj,u moj život su ušla neka nova sunca koja su me
dotakla svojim zrakama,zagrijala svojoj toplinom,ali i poručila da će me iscijeliti.
Zaista,grijanjem i njihovim sjajem iscijelila sam sve svoje traume nakupljene do tada.
Plakala sam i plakala,tužno,iscjeljujuće,tiho,ali oslobađajuće.
Tužne,iscjeljujuće suze samo klize.Tiho,polako,mirno.One imaju svoj put,svoj cilj,svoje postojanje,
Svrhu.
Osjećaj je oslobađajući,čist i tako ljudski.
Ljudski jer znaš da prihvaćanjem sebe i svoje svjesne istine dolaziš ti.
Novi ti.
Nova,iscjeljujuća snaga.
Snaga koja briše sve suze sažaljenja,žalosti,tuge.
Snaga koja prepoznaje i vidi svoja sunca.Snaga koja puni ta sunca i sunca koja pune tu istu snagu.
Osjećaj je predivan.
Post je objavljen 11.03.2015. u 10:01 sati.