ponedjeljak, 30.03.2015.

Sto puteva, jedno raskrižje

Kaže moja prijateljica: "Sto puta napravim uslugu,jednom ne i najgora sam.Tih sto se zaboravlja,ovaj jedan se pamti."
I ja sam to govorila nekada pa razumijem o čemu priča.
Objašnjavajući joj da činimo dobro jer očekujemo da nam se dobro vrati.
Ali zaboravljamo da mi nismo ta osoba kojoj smo pomogli i da ona ne razmišlja kao mi.

Nekad sam i ja hodala svijetom te vukla ljude za ruku,pomagala,dizala,koračala s njima.
Do njihovog cilja.
Svoj cilj nisam imala.Nisam si bila dovoljno važna i vrijedna,nisam dovoljno vjerovala u sebe,ali sam vjerovala u druge.
Pa isto tako, naivno očekivala da mi drugi vrate kad poželim i ja krenuti svojim putem.
Kad poželim krenuti do svog cilja.


Na stanicama gdje bih odmorila i predahnula,skupljala snagu i vjeru za krenuti dalje,obično bih pružala svoje ruke nadajući se da će i mene netko uhvatiti i voditi.
Jer nisam dovoljno vjerovala u sebe,ali sam vjerovala u druge.
I ta vjera bi se rasplinula,nestala,sasula u morima suza i razočaranja jer nije bilo ruku da me vode,guraju,tjeraju naprijed.
Nitko nije vjerovao u mene kao što sam ja vjerovala u druge.
Sve do jednog dana kada sam počela vjerovati u sebe.
Krenula sam sama,nesputana,slobodnih ruku.Ne potežući druge,ne pomažući,vjerujući samo u sebe.
Svoja odraz i djelo,lik i srce usmjerila sam na sebe i svoj cilj.
Zanemarila druge.Razočarana,iznevjerena,ponizna.
Pred sobom i drugima.
Jer je moja plemenitost i dobrota od sto puta ,našla sto razloga da moje srce bude očišćeno.
Od kalkulacija,dokazivanja drugima,veličanja svoje snage,pružanja pomoći drugome umanjujući tako njegovu snagu.
Krenula sam sama do svog cilja odriješenih ruku i očekivanja.Konačno vođena ljubavlju i vjerom u sebe.
Dovoljno mala,ponizna,ali u toj poniznosti svjesna ljubavi prema sebi.
Konačno,u toj vjeri u sebe računajući na svoju snagu pročistila srce i vidike.

I sada koračam svojim stazama spremno prihvačajući ruke koje traže i mole da koračamo skupa.
Svatko za sebe, ali istim putem.Putem ljubavi i vjere gdje nema očekivanja i razočaranja.
Jer konačno,čista srca se prepoznaju.
A oni drugi,ostali su tamo s jednim razlogom. Otpuhnuti sumnjom i nevjerom u onih sto puta.
Sretna i zahvalna na svakoj iskreiranoj brojci,svjesna da je upravo ponavljanje majka mudrosti.
Sve do jednom.Baš do tog jednog puta koji je kreirao moj put.
Zahvalna.
15:46 | Komentari (51) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.