O-da životu!

Ovaj post posvećujem svojoj susjedi.
Nego kako!
Upravo smo se vratile...
Krenut ću od početka.
Dan je bio naporan i izazovan.Pun bezveznih ljudi u prolazu koji dođu, razmrdaju te,izbace iz ravnoteže i nastave u svom smjeru.
A ja....mogla sam stajati,buljiti,vikati,iskolačiti oči i glasnice,ali bila sam svoja nova,umjerena,uravnotežena ja.
Od onoga-biti u pravu- izabrala sam -biti u miru-ali...osjetila sam lagani nemir.
Nisam reagirala na ljude,nisam im dokazivala koliko su ograničeni,koliko egoistični,bezobrazni,neljubazni.
Ostala sam pribrana,ljubazna,kulturna,odradila svoje i nastavila sa svojim životom.

Vozeći se u autu,na svom putu do cilja,završavajući razgovor s voljenim mužem i šokirajući oboje situacijama koje
sam doživjela,završavam vezu i vidim-Ona me zove!
Moja predivna,nasmijana,vesela,pozitivna,draga susjeda.
Jesi li za cugu? pita me,a ja zaboravljam na sve ružno prije toga i pristajem.
Na pizzu,par pivi,duhovne,psihološke,svjetovne,društvene,emotivne,humoristične...razgovore,
Doista,nas dvije okrenemo sve teme.Ne znaš koja više priča,koja se više smije,koja voli ljude,život.
Koja će dobaciti konobaru smješniju fora,čija će provala biti originalnija.Mi smo jedna drugoj inspiracija u pozitivi.

Tri i pol sata s mojom susjedom prebrzo je prošlo,ali dovoljno da osjetim svu životnost i privilegiju ovog života.
Jer život su upravo ovakve stvari.
Pozivi susjeda koje su zauzete obiteljskim i poslovnim stvarima,ali se čuju u tjednu i par puta dogovaraju bezuspješnu kavu.
Kako da opišem osjećaj kad mi je nakon tri neuspješno izrealizirane kave rekla da sam ja netko tko joj uljepša dan i napuni je pozitivom koja ju drži u ozbiljnim situacijama?
Pa to je i ona meni! Moja draga susjeda!
Njegujte svoje odnose sa susjedima.Ako uopće postoje.
Jer dobar susjed je uvijek bliži od rođaka koji nije susjed.
Živjela ti meni,susedice!
I naše kave.Koje završe na pivi.

Spavala sam,doslovno,kao top.
Za ovu noć i noć prije kad su udari bure u našem lijepom potkrovlju zvučali kao da spavamo vani.
Dani su malo napetiji,poslovno i privatno.
Stvari koje smo isplanirali,a drugi ljudi su utjecali da se okrenu protiv nas.
Ma šipak! Stalno pišem o tome da sami kreiramo svoj život pa neću i ne prihvaćam rečenicu da su drugi krivi jer su me izbacili iz ravnoteže.
Ja sam im dozvolila!

Da se razumijemo,iza mog nika ne stoji napušena ženturača koja živi u bajkama i laprda o lagodnom životu koji zvuči kao utopija.
Stoji žena na samom pragu četrdesete koju je život toliko puta ošamario i bacio na koljena,zgazio i pobijedio,da se odlučila dignuti, nakon bolnog nokauta ,reći- Ne više!
Prije dva dana i dvije noći,opet sam mu dopustila da me nokautira,ležala,krvarila,hranila svoju patnju u boli,kukala sebi i svima kako mi je teško.
E nećeš! Obrisala sam krv,pomirila se s boli,digla kao pobjednik.
Zar ću dopustiti da me račun koji stoji za naplatu,opomena pred ovrhu i žena siromašna u glavi nokautira.Da me pobijede?
Radimo i borimo se muž i ja.Svim silama.
Jedan izlazni nenaplaćeni račun prouzročio je štetu koja se zove opomena pred ovrhu.Dakle,blokada računa.
Ma nije mi to strano,ali dotakne naučene strahove i obrasce koji me ukoče,paraliziraju i daju osjećaj da radim nešto toliko loše i negativno,da državi ne mogu platiti njihovo pa moraju biti prisilni.
Pa u istom danu,hvata me za ruku i moli za vapaj, žena koja je starija od mene deset godina,a
ponaša se kao dijete.Prestrašena,plaćena da odradi posao,a ona plače i posustaje na prvom problemu.
Ja glumim psihologa pa je dižem,bodrim i ne dam joj da odustane jer će tako zeznuti mene,a još više sebe jer se ne usudi izboriti i potruditi da dođe po što je došla-po novce.
Teško živi i dobila je priliku za zaraditi,a ona,žena troje djece,odustaje i plače mi na prvom nokautu.
Hej ,govorim joj i osvještavam,a ona od plačnih očiju,širi zjenice i diže glavu jer sam joj upravo podigla svijest i samopouzdanje koje nema u tih svojih pedeset godina.

U redu je,netko nas je tokom života kritizirao,stvorio osjećaj da smo bezvrijedni i ne dovršavamo ništa do kraja jer unaprijed vjerujemo da nećemo dovršiti.Unaprijed ne vjerujemo u sebe.
Imala sam isti problem,netko mi je pružio ruku,osvijestio me,a dalje je na meni.Hoću li dopustiti da me situacije i ljudi izvana nokautiraju ili će moja snaga iznutra to sve pobijediti.
Dakle,ženu koja je siromašna u džepu,ali najviše u glavi podižem i dajem snagu da odradi svoj posao i vrati se kući sa novcima.
Zahvaljuje mi i sretna je jer joj nitko do sada nije rekao da se može i zna boriti ako ima želju i vjeruje da će pobijediti.
Ali drugi dan,ona me opet molećivo hvata za ruku i moli da joj kupim cigarete jer nema novaca.Ej!
Tko je ovdje lud? Uvijek sam za pomoći,ali još jučer je htjela odustati i otići kući s pola plaće znajući da teško žive,a danas me moli da joj kupim cigarete.
Ej!!! Ali to nije sve,moli me da joj kćerku odvezem,prevezem...Ej! Ej!
Ne znam više što bih rekla,osim da neki ljudi stoje na mjestu,kukaju i mole za pomoć druge.Dok se drugi bore i kreću jer znaju da od kukanja nema ništa.
Pomažem i humana sam,ali to moram osjetiti iz srca.
Ne da nešto moram,ne s osjećajem da ja imam pa ću dati onome koji nema.
Jer to što ja nekad imam više od onoga koji nema, nisam zaradila kukajući,već borbom.
I to me ljuti.

Podigla me svijest da nikako ne želim biti poput nje,moliti i čekati da nešto dobijem.Ja ću to sama izboriti,upravo svojom borbom. Borbom koja počinje u glavi.Da to možeš,da si zdrav,da imaš volju i viziju svoje pobijede.
Tako sam se digla nakon nokauta,račun je naplaćen nekim čudom ,državi sam platila za što me tereti ,a ženi koja moli pomoć sam kupila cigarete,odlučit ću još hoću li prevesti kćerku i to će biti zadnje s moje strane.
Svoje probleme mora rješavati sama,nitko ne rješava ni moje.
Dakle,dva dana i dvije noći nakon,ja se budim naspavana i zadovoljna.Cvrkućem dobro jutro po kući,snaga mi se vratila,volja,želja.
Stari obrasci i navike kako ne smijem dugovati su vrijedili u neko drugo vrijeme,pod drugim uvjetima i okolnostima.
Danas si dopuštam širiti vidike i nove spoznaje.Vjerujem u svojoj glavici da će svaki problem biti riješen,da će novci doći kad ih želiš.
S druge strane,kad se ograničiš u svojoj glavi i strahuješ,sumnjaš,upravo ti se te sumnje dogode,prizivaš ih.
Netko će reći-vidi je luđakinja,živi u bajci.
Ali koja bajka!Život realan sa visokim računima,zahtjevnim ljudima,poslovima bez naplate,vječitim proscima koji su prelijeni da bi se borili.
O,da,puno je lakše prositi,kukati,moliti.Teško se boriti! Teško je misliti kako ćeš pobijediti.
Pa makar i onog starog sebe.Kakav si desetljećima.Kakvog su te odgajali.Da ti život kreira sustav izvana.
Danas mi život kreira sustav iznutra.

Pitate se –što bi bilo da je račun ipak završio u blokadi? Pa što bi bilo-nije to prvi put,takav je život.
Došli bi novci,nešto bi se naplatilo,odblokiralo i život teče dalje.Hoće li blokada utjecati na moj san,moju dobro raspoloženje.
Svi smo tu,u istim problemima,ali ako se odlučiš boriti,pobijedit ćeš!
I zato kažem-Dobro jutro.Jer ga ja takvog vidim.
I tu sam ,na nogama,podigute ruke u znak svoje pobijede.
Podignut ću i tvoju ruku,da ustaneš na noge i da ti dam vjeru,ali boriti se moraš sam.

Zakoračila sam u divan,proljetni dan.
Zrak isijava zlaćane iskrice,a meni osmijeh ne silazi s lica.
Dok pomičem nestašan,svježe obojani pramen kose s lica,oko glave mi leti proljetni leptirić.
Njegov zaigran i nestašan let me podsjeća na obavezu koja mora prekinuti ovu idilu.

Ponosna na svoje nove tenisice koje zrcale boju današnjeg Sunca,užurbanim koracima dolazim do cvjetarne.
Biram svježe sunovrate stvarajući u glavi sliku predivnog aranžmana koji će sutra krasiti moj stol.
Mali pilići savršeno će pristajati uz ovu priču.Priču koja priča o životu nakon.Simbolu vjere i uskrsnuću.

Udubljenu u svoje misli,prekida me predivan pjev sa obližnjeg balkona na kojem ugledam kanarinca u krletci.
Što je život ako nema slobode, pomislim dok neoprezno pretrčavam cestu,uz zvuk sirene auta.
Stajem nogom na drugu stranu ulice,a maleni,nervozni psić u kabanici, nodoljivo podsjeća na neoguljenu bananu.
Dok bananasto čudo kezi i reži na mene,ne straši moju slobodu i životnost.Lajanje odaje njegov strah,ne moj.Možda mi u očima vidi glad!
U tom metežu ljudi u prolazu,žena obuzdava svog psa i zaboravlja na dijete koje drži za ruku.
Dijete zaboravlja na veliki,okrugli balon koji je pronašao put do slobode.
Balon boje kanarinca,osim što je uzeo njegovu boju i oslobodio se za njega.

Sve je sjelo na svoje mjesto,dobaci mi podsvijest koja čuči u meni kao mudri starac brkova obojanih dimom cigarete.
I dok mudro nalazi svrhu svega u mom životu,pućka velike oblake dima i kažiprstom strastvenog pušača ukazuje da u životu nema slučajnosti

Kad prestaneš skakati na svaku.
Čim spustiš od novih vrata kvaku.

Život je lijep ako se primiriš
I svoje misli smiriš.

Kad zatvoriš od prošlosti vrata,
Drugog čovjeka uvažavaš kao brata.

Život je lijep ako na njega tako gledaš,
Ako negativi u glavi prići ne daš.

Da,život se kreira u tvojoj glavi,
Možeš se uvjeriti da ti ništa ne fali.

Život je lijep kad svoju glavicu ne posuđuješ,
Kad tuđe misli drugima ne otuđuješ.

Život možeš živjeti iz dva kuta,
Tvoje srce od sreće je ruka.

Čudo veliko živi u tebi,
Ne daj svijetu da u suprotno te uvjeri!

Tako je lako pokleknuti,tako lako zaobići pravi put i sakriti se u slijepoj ulici.
Oslijepiti skupa s njom i cupkati na mjestu,sažaljevajući se misleći kako si baš ti ,jado jadan,
kako život baš tebe ne voli.
Istina ,na neke okolnosti u životu ne možemo utjecati,ali možemo utjecati na sebe.
Možemo i moramo odlučiti za sebe,prestati cupkati i izaći iz slijepe ulice.Ima izlaza.
Izlaz uvijek postoji.

U svom životu i životu ljudi oko sebe,imam bezbroj primjera koji su svojom voljom
nadišli samosažaljenje i odlučili se boriti i izboriti za sebe.
I ja sam nekada bila neki polu- crnjak.
Imam sreću što se oduvijek volim smijati.Pa i iz groznih situacija,nakon plača,ja bih se smijala.
Često je to bio crni humor,na svoj račun,ali to je bilo svima smiješno te bi vladala pozitiva gdje
god bih krenula.
Dakle,na jednom mjestu,u mom životu nije bilo razloga za smijeh,ali ja sam se kretala,migoljila
I borila,kopala svoje rovove,osvjetljavala ih,upravo glasnim smijehom.
Danas znam da,što je smijeh bio glasniji,to je moja unutarnja patnja bila veća.
I nisam znala za drugo,nasmijavala sam sebe,nasmijavajući tako i druge.
Maskirala sam nesvjesno svoju tugu,ali tada je to bilo najbolje riješenje.

I koje god riješenje pronađu i primjene drugi ljudi,a da time ne ugrožavaju ostale,sve je bolje,nego predati se.
Malo sam sada mudrija.Joj što sam ponosna na sebe! Još sam ponosnija jer to mogu izgovoriti!
Jer sam naučila pridavati si važnost,cijeniti se,uvažavati,slušati.
Nekada to nisam znala.Jednostavno,propustila sam tu lekciju u djetinjstvu.Kao i mnogi ljudi koje prepoznajem oko sebe.
Jer sam tog istog čovjeka prepoznala u sebi.
Pa se hrvam,borim i hrabrim tog slabića u sebi da krene u akciju,da zavoli život,da reagira i izbori se za sve za što ima pravo.
A imam pravo na sve što poželim i što me čini sretnom.
Kao i svi.

Tako sretnem neki dan prijateljicu koju je muž zlostavljao godinama.Pomagali smo joj,sakrivali,ohrabrivali,ali ona bi se uvijek vraćala po još,njegovih batina,ružnih riječi,vrijeđanja,omalovažavanja.
Dok jedan dan nije rekla-Dosta! I krenula u borbu.Sama je to morala odlučiti,mi se nismo mogli boriti za nju.Ali ona je odlučila,izborila se i uspjela.
Imam i mladu prijateljicu,curu od dvadeset godina koja je također trpila sve najgore oblike zlostavljanja.
Čak su se skrivali u sigurnoj kući,da bi se njena majka s njom i njenim bratom,opet vratila nasilniku.
Ali kćerka se odlučila boriti na svoj način.Završila je redovno školovanje,zaposlila,studira uz posao.
Cilj joj je maknuti se od njih jer mama nema hrabrosti za to.Ali ona ima.I uspjet će.
Jako dobro poznajem čovjeka koje je odrastao sa samohranom majkom.
Mama nije znala i nije htjela bolji život,ali sin joj je to omogućio.Odrastao je bez kupaone,televizije,bez nečega što je njemu luksuz,a drugima normala.On se borio i izborio.
Danas uspješan, obiteljski i poslovan čovjek.
Jer se borio!
Slažem se,nije lako.Nije lako biti borac.Ali je lakše biti žrtva?Bilo čega?Bilo čija? I odustati od snova?Od života kakvog želiš?
Predati se i prepustiti životu kakav ti je netko drugi odredio,onome čemu te je netko podredio?
Pa to je tvoj život. Ne dopusti da prolazi mimo tebe,da ga gledaš iz prikrajka,iz slijepe ulice,zdrav,a slijep za svoje snove.
Jer svi zaslužujemo biti slobodni.
A sloboda počinje u našim glavama.Kao i svi snovi.
Osloboditi se straha,našeg najvećeg neprijatelja je put ka slobodi i sreći.
Suočiti se sa sobom,sa slabićem u sebi.Poslušati i čuti svoje želje i boriti se za njih.
Za želje koje su tako normalne,a predstavljaju luksuz.
Jer ponekad je i luksuz željeti,Kad se bojiš,svaka želja je opasnost.
To znači da strah uvijek pobjeđuje.

Ili u svom životu,pobjednik želiš biti ti?

Čitam postove,preko monitora gledam tv,mlađi sin je zaspao,stariji samnom,još budan.
Grijemo se i guštamo nas troje.Pas Tuli i Milka mačka, izvaljeni svatko na svojoj strani,guštaju i oni.
Baš čitam neka prepucavanja po blogu,krivo slovo,greška u shvaćanju,nikakve loše namjere,ali...prepucavanja.
Štrecne me jer većina vas mi je prirasla srcu.
Ja pišem iz srca,to mi je izražavanje onoga neizrečenog.To sam ja.Moje pisanje i ja smo jedno.
Tako doživljavam i vas.
I to je istina.Ne moramo pisati u prvom licu,možemo pisati o njemu,njoj,njima,ali uvijek progovaramo mi.
Svjesno ili nesvjesno.
Tako mi je gorak okus zbog prepucavanja,a još u toku dana sam bila toliko sretna i ushićena na blogera koji
je predložio pisanje zajedničke knjige.Divna,možda i naivna ideja da se spojimo,ukoričimo.
Ali ja volim naivne ideje jer one izlaze iz čistog srca.
I osjećam da nas ovdje ima koji mislimo isto.

Zbog tog naivnog srca,sve više ne nasjedam na komercijalu.A komercijala je sutra.
Nije mi padalo na pamet da pišem ljubavnu poeziju ili prozu za Valentinovo,iako je imam pregršt
u svojoj arhivi.
Nije mi ni palo na pamet razbijati glavu oko muževog poklona jer sam to nadrasla.
Nećemo forsirati ni ručak ni večeru negdje vani,imamo puno obaveza,dosta je napetosti
oko nekih stvari i poslova pa ne želimo dodatno forsirati.Mi ljubav uistinu pokazujemo svakodnevno.
Danas smo malo i zapjevali glasnije.Mislim,izgleda kao neka arija,ali je zapravo konstruktivna svađa
u vrijeme dok sinovi nisu bili u kući.
Peru nas problemi,kao i svih.Mi smo jedan od parova koji je krenuo bez pomoći staraca,svojim radom,borbom.
Oboje smo prošli svoje križeve i osjetili neka teška dna koja su nas uzdigla,ali i ostavila određene traume,
obilježila nas u ponašanju.Kao i sve ljude,uostalom.
Ja to pomalo,radom na sebi i određenim tehnikama osvještavam pa i njega usput,koliko mi dopušta.
Jer obrasci,uvjerenja i ego su gadna stvar.Teško je promijeniti usađene navike.Moraš ih prvo
odbaciti da bi stekao nove.

Kroz sve te traume,prije i za vrijeme braka,na koje nismo mogli utjecati,naša je ljubav bila na kušnjama.
Kroz boli koje nam je nanio život i ljudi u prolazu,uvijek bi pobijedila naša ljubav.
Da,moj muž je moja srodna duša.Sigurna sam.
I nakon današnje arije,kad smo raščistili problem ili makar pričali o njemu i zajednički zaključili da je ovo stvar kojoj treba još
malo vremena da se riješi i olakša nam život,mi smo se od srca zagrlili i poljubili.Iskreno,sa olakšanjem.
Mi nismo par koji ne priča satima,danima,spava u razdvojenim sobama.
Mi to nismo.Imali smo neke sjeb...životne situacije,pogotovo on,svog oca nije nikada vidjeo i zato je nama naša obitelj svetinja.
Mi nemamo bake,djedove.Moji su oboljeli,umrli.njegova mama je bolesna,skrbimo o njoj.
Ufff! Krenula sam u krivom smjeru...

Uglavnom,on je večeras izašao van s prijateljima.Radi po cijele dane,vrijedan je,borac,pravi tata,muž.Pravi čovjek.
Pod stresom i obavezama.Trebala mu je ova večer,zbilja rijetko izađe.
I dok sam čitala blogove za kompom i razmišljala o životu,ljubavi i osjećajima,nazvao me.
Bila je ponoć i pet minuta.Iz wc-a kafića.Nema običaj izlaziti često,a još rjeđe zvati iz wc-a kakvog kafića.
Da mi kaže da me voli i da mi čestita Valentinovo,da bi me zagrlio da je kući.
Eto,to komercijalizirano slavlje tog jednog dana me rasplakalo.Rasplakao me spomen tog dana koji nema smisla.
Nema ako ga baš slaviš kad ga svi slave i forsiraju.
Moja mi je ljubav,malom,ali najljepšom i najposebnijom gestom na svijetu
pokazala da je ljubav najbitnija stvar.I treba ju slaviti svakodnevno.
Ne jedanput,već sto puta u danu.

Oznake: Moja ljubav, srodna duša, moj Muž

Sanjala sam da su sva djeca bezbrižna i sretna,
da umjesto plača,odjekuje veseo smijeh.
Sanjala sam da ih roditelji uče
da žive ljubav i daruju je u naslijeđe.

U snu nisam vidjela crkve ni džamije,
nikakvog vladara, vjerskog ni civilnog.
Ljudi su imali jedino pravilo,slijedili su svoje srce
i nisu kalkulirali njime.

Bez uvjetovanja i posuđivanja,
darovali su svoju dobrotu i plemenitost.
Praznili su srce emocijama koje su cirkulirale.
Srce se punilo prazneći se.

Sanjala sam da ljudi ne vide boju kože.
Ne vide različitost jer su svi različiti.
Uživaju što su drugačiji i što mogu takvi biti.
Poštuju se i cijene ,slušaju,ali i čuju.

Probudih se i shvatih da sam sanjala
ali veselo krenuh u još jedan dan.
Darujući svojoj djeci ljubav u naslijeđe
jer se slušam i čujem.

Kad bi samo bili svjesni
koliko kroz riječi progovara
naša podsvijest,
ne bi više imali potrebu mijenjati druge,
MIJENJALI BI SEBE!

Trčim,letim,na duge,na kratke staze.Vrijeme isto tako
Tako živim kad me preuzme nesvjesno pa počnem luditi kao većina,a da ne znam zašto ni zbog čega.
Riješila sam jutros ono najhitnije,vezano uz egzistenciju.Pa ću sad uz onu drugu koja se tiče
potrebe za hranom pa ću usput čistiti,prazniti,puniti mašine...
I dok tako kao luđakinja letim po kući,moj Tuli,pas mješanac leti zamnom.Tek kad sam se spotakla o njega sam ga primijetila.
Pa moj mezimac trčkara zamnom već petnaestak minuta.
Morala sam mu stati na šapu da ga konačno doživim.Tako baš treba biti!
Da pustim sve,sjednem i pokažem mu koliko ga volim.
Zadovoljno izvija vrat i da može bi mi rekao kako baš ovo želi.Da mu pokažem koliko ga volim i kako sam sretna što je samnom.
Gladim tog našeg mezimca,punopravnog člana obitelji,on zadovoljno stenje i gleda me toplim smeđim okicama.
Osjećam da sam se smirila,opustila,prepustila.Nježnosti i osjećajima.
Nigdje mi se ne žuri,neće ništa propasti za pet minuta ovog divnog osjećaja.
Osvijestim koliko me preuzme ponekad svakodnevnica pa letim skupa sa ovim modernim ludim vremenom.
A nije mi sila.Nikome nije sila.
Napravili smo tu umjetnu atmosferu i trkače na duge staze bez cilja.
Ne nazire se kraj ovom užurbanom,blesavom vremenu
Toj energiji koja je svugdje oko nas.
Osjećam trenutni mir i srce koje se puni ljubavlju dragajući svog dlakavog mezimca.
Jedva čekam da se okupimo oko stola za ručkom,da zagrlim svoja tri mušketira i osjetim isti ovaj mir.
Ništa od obaveze neće pobjeći,ali će pobjeći trenutak koji se ne može nadoknaditi.
Moramo li slaviti i čekati na ljubav taj jedan dan u godini?
Gdje ima ljubavi,ima je svaki dan u punome srcu,samo ne dajmo da nas nesvjesnost preuzme i
da ljubav shvaćamo kao nešto za što ima vremena.

Ljubav uvijek mora biti na prvom mjestu,bez odgađanja.

U nedostatku vremena i prebiranja brojnih tekstova koji čekaju u arhivi,odlučih iz prazne glave
napisati par redaka.
Ali,ako bolje promislimo,a uvijek mislimo,čak i previše,glavica nikada nije prazna.
Težim tome i prilično uspijevam.Nije teško.Počneš dizati podsvijest,čistiti je i onda polako nestaju st(r)anja.
Nestaju osobne frustracije,nezadovoljstva kojih nismo svjesni,ali smo itekako jaki i brzi na okidaču koji se zove jezičina
Pucamo po drugima tim istim jezikom.
I opet,nesvjesni,da to što pričamo o drugima i što nam smeta kod drugih imamo u sebi.
Ali ne prepoznajemo.

Pričam neki dan sa predragom mi susjedom s kojom volim izmjenjivati misli i ona mi kaže kako je ljubomora dobar osjećaj.
Ja je u čudu gledam i pitam da mi objasni kako to misli,pogotovo ona, jer za nju nikada ne bih rekla da će to reći.
"Paaaaa,kaže,mala količina ljubomore može biti pozitivna ako tebe kao tebe, tjera naprijed.
Ako si ljubomoran na nekoga tko je uspješniji od tebe pa težiš biti kao on,
a time bolji od onoga što si sada."
"E ,šipak! odgovaram,ljubomora nije pozitivan osjećaj i nema veze s ljubavlju. A ako si želiš dobro,u ovom slučaju,što bi značilo
da se voliš jer želiš biti bolji i kvalitetniji,zašto sebe moraš uspoređivati s drugima? Zašto moraš uopće biti ljubomoran na koga?
Gledaj sebe,ugledaj se na sebe.Ti si sam svoj uzor.Da danas budeš bolji od onoga jučer.
I kad jednog dana osjetiš zadovoljstvo,nećeš imati potrebu gledati druge.Ljubav,dobrota,sreća,sve pozitivno imaš već u sebi.
I jedino što ćeš gledati je da to tvoje pozitivno ne zaprljaš pa ćeš se okruživati i družiti s ljudima koji se osjećaju isto tako.

Jednom prilikom mi je jedna poznanica rekla kako su ljudi oko mene uvijek veseli.
Počela sam pratiti taj "fenomen",a zapravo samo počela svjesno živjeti.
Što znači svjesno?
To znači da ako sam ja danas odlučila biti vesela i nasmijana,to ću i biti.Ako ću takva biti sutra,bit ću.
I prolaze kraj mene namrgođeni,ljuti,žalosni,jadni ljudi.
Prolazim i ja kraj njih.
Zadovoljna sam sobom,svojom svijesti i time kako mogu utjecati na svoje odluke.
I sve sam zadovoljnija jer sam svjesna da mogu utjecati na druge,a drugi sve manje na mene.
Jer sam izabrala ljubav i pozitivu.
Pa tako moja svjesnost često pređe na druge,one nesvjesne.
One koji vole biti namrgođeni,zabrinuti,ozbiljni.
Nisu ni svjesni da moj pozitivan osmijeh,stav i veseo pozdrav puno puta pređu na njih.
I zato su ljudi oko mene veseli.I lijepi.Uvijek kažem,lijep čovjek nosi osmijeh u srcu koje krasi i njegovo lice. Probajte!
Osmijeh u srcu ,na licu te hod kroz život sa nasmiješenim stavom su nam već uljepšali život.
To je tek početak!