Tako je lako pokleknuti,tako lako zaobići pravi put i sakriti se u slijepoj ulici.
Oslijepiti skupa s njom i cupkati na mjestu,sažaljevajući se misleći kako si baš ti ,jado jadan,
kako život baš tebe ne voli.
Istina ,na neke okolnosti u životu ne možemo utjecati,ali možemo utjecati na sebe.
Možemo i moramo odlučiti za sebe,prestati cupkati i izaći iz slijepe ulice.Ima izlaza.
Izlaz uvijek postoji.
U svom životu i životu ljudi oko sebe,imam bezbroj primjera koji su svojom voljom
nadišli samosažaljenje i odlučili se boriti i izboriti za sebe.
I ja sam nekada bila neki polu- crnjak.
Imam sreću što se oduvijek volim smijati.Pa i iz groznih situacija,nakon plača,ja bih se smijala.
Često je to bio crni humor,na svoj račun,ali to je bilo svima smiješno te bi vladala pozitiva gdje
god bih krenula.
Dakle,na jednom mjestu,u mom životu nije bilo razloga za smijeh,ali ja sam se kretala,migoljila
I borila,kopala svoje rovove,osvjetljavala ih,upravo glasnim smijehom.
Danas znam da,što je smijeh bio glasniji,to je moja unutarnja patnja bila veća.
I nisam znala za drugo,nasmijavala sam sebe,nasmijavajući tako i druge.
Maskirala sam nesvjesno svoju tugu,ali tada je to bilo najbolje riješenje.
I koje god riješenje pronađu i primjene drugi ljudi,a da time ne ugrožavaju ostale,sve je bolje,nego predati se.
Malo sam sada mudrija.Joj što sam ponosna na sebe! Još sam ponosnija jer to mogu izgovoriti!
Jer sam naučila pridavati si važnost,cijeniti se,uvažavati,slušati.
Nekada to nisam znala.Jednostavno,propustila sam tu lekciju u djetinjstvu.Kao i mnogi ljudi koje prepoznajem oko sebe.
Jer sam tog istog čovjeka prepoznala u sebi.
Pa se hrvam,borim i hrabrim tog slabića u sebi da krene u akciju,da zavoli život,da reagira i izbori se za sve za što ima pravo.
A imam pravo na sve što poželim i što me čini sretnom.
Kao i svi.
Tako sretnem neki dan prijateljicu koju je muž zlostavljao godinama.Pomagali smo joj,sakrivali,ohrabrivali,ali ona bi se uvijek vraćala po još,njegovih batina,ružnih riječi,vrijeđanja,omalovažavanja.
Dok jedan dan nije rekla-Dosta! I krenula u borbu.Sama je to morala odlučiti,mi se nismo mogli boriti za nju.Ali ona je odlučila,izborila se i uspjela.
Imam i mladu prijateljicu,curu od dvadeset godina koja je također trpila sve najgore oblike zlostavljanja.
Čak su se skrivali u sigurnoj kući,da bi se njena majka s njom i njenim bratom,opet vratila nasilniku.
Ali kćerka se odlučila boriti na svoj način.Završila je redovno školovanje,zaposlila,studira uz posao.
Cilj joj je maknuti se od njih jer mama nema hrabrosti za to.Ali ona ima.I uspjet će.
Jako dobro poznajem čovjeka koje je odrastao sa samohranom majkom.
Mama nije znala i nije htjela bolji život,ali sin joj je to omogućio.Odrastao je bez kupaone,televizije,bez nečega što je njemu luksuz,a drugima normala.On se borio i izborio.
Danas uspješan, obiteljski i poslovan čovjek.
Jer se borio!
Slažem se,nije lako.Nije lako biti borac.Ali je lakše biti žrtva?Bilo čega?Bilo čija? I odustati od snova?Od života kakvog želiš?
Predati se i prepustiti životu kakav ti je netko drugi odredio,onome čemu te je netko podredio?
Pa to je tvoj život. Ne dopusti da prolazi mimo tebe,da ga gledaš iz prikrajka,iz slijepe ulice,zdrav,a slijep za svoje snove.
Jer svi zaslužujemo biti slobodni.
A sloboda počinje u našim glavama.Kao i svi snovi.
Osloboditi se straha,našeg najvećeg neprijatelja je put ka slobodi i sreći.
Suočiti se sa sobom,sa slabićem u sebi.Poslušati i čuti svoje želje i boriti se za njih.
Za želje koje su tako normalne,a predstavljaju luksuz.
Jer ponekad je i luksuz željeti,Kad se bojiš,svaka želja je opasnost.
To znači da strah uvijek pobjeđuje.
Ili u svom životu,pobjednik želiš biti ti?
Post je objavljen 17.02.2015. u 17:35 sati.