Trčim,letim,na duge,na kratke staze.Vrijeme isto tako
Tako živim kad me preuzme nesvjesno pa počnem luditi kao većina,a da ne znam zašto ni zbog čega.
Riješila sam jutros ono najhitnije,vezano uz egzistenciju.Pa ću sad uz onu drugu koja se tiče
potrebe za hranom pa ću usput čistiti,prazniti,puniti mašine...
I dok tako kao luđakinja letim po kući,moj Tuli,pas mješanac leti zamnom.Tek kad sam se spotakla o njega sam ga primijetila.
Pa moj mezimac trčkara zamnom već petnaestak minuta.
Morala sam mu stati na šapu da ga konačno doživim.Tako baš treba biti!
Da pustim sve,sjednem i pokažem mu koliko ga volim.
Zadovoljno izvija vrat i da može bi mi rekao kako baš ovo želi.Da mu pokažem koliko ga volim i kako sam sretna što je samnom.
Gladim tog našeg mezimca,punopravnog člana obitelji,on zadovoljno stenje i gleda me toplim smeđim okicama.
Osjećam da sam se smirila,opustila,prepustila.Nježnosti i osjećajima.
Nigdje mi se ne žuri,neće ništa propasti za pet minuta ovog divnog osjećaja.
Osvijestim koliko me preuzme ponekad svakodnevnica pa letim skupa sa ovim modernim ludim vremenom.
A nije mi sila.Nikome nije sila.
Napravili smo tu umjetnu atmosferu i trkače na duge staze bez cilja.
Ne nazire se kraj ovom užurbanom,blesavom vremenu
Toj energiji koja je svugdje oko nas.
Osjećam trenutni mir i srce koje se puni ljubavlju dragajući svog dlakavog mezimca.
Jedva čekam da se okupimo oko stola za ručkom,da zagrlim svoja tri mušketira i osjetim isti ovaj mir.
Ništa od obaveze neće pobjeći,ali će pobjeći trenutak koji se ne može nadoknaditi.
Moramo li slaviti i čekati na ljubav taj jedan dan u godini?
Gdje ima ljubavi,ima je svaki dan u punome srcu,samo ne dajmo da nas nesvjesnost preuzme i
da ljubav shvaćamo kao nešto za što ima vremena.
Ljubav uvijek mora biti na prvom mjestu,bez odgađanja.