|
Na poziv prijateljice,odlučila sam probati i to.
Nije tajna da zadnje dvije godine slušam sebe.Osluškujem svoje potrebe,dozvoljavam si biti ja.
Ne dio mase,društva,tradicije,vjere,nacije,države.Ja to jesam,svi smo.
Dio proračuna,izračuna,statistike.brojke.Ali u onom omjeru koji dozvoljavam .
Svi smo pojedinac za sebe,zaslužni,sposobni,vrijedni, a tek onda,trpajte me u statistike,ne zanima me to.
Da li je moguće da sam ja u svojoj trideset i osmoj godini života doznala da imam pravo? A mislila sam do sada,furajući svoj ogroman ego i dokazivajući se drugima,da sam u pravu stalno.
Furala sam filmove koje sam naučila,ne razmišljajući o žanru,o sporednoj ulozi koju sam igrala za društvo i ljude oko sebe.
Od pristojnosti i ljubaznosti kojom su me učili da uvijek dajem prednost,da stajem u red tek kada propustim bolesne,male,siromašne...
A u redu uvijek zadnja,kao najgora!
Od svih naučenih obrazaca roditelja,rodbine,društva da se ne ističem i ne odskačem od mase po ponašanju,odijevanju,stavovima,raspoloženju,postala sam isfrustrirana sama sobom.
Nezadovoljna,nesretna.S lažnim osmijehom na usnama.
Tiho sam jecala u sebi dok sam na van kezila zube.Umorna od forsiranja nečega što nisam.Od življenja onoga što nije život.Od emocija koje ne osjećam,a morala bih.
Pa i ta masovna manipulacija.Mediji,javne ličnosti kao uzori nečega kako brzo zaraditi na lažnim vrijednostima.
Ma ne lažnim...to nisu vrijednosti.Odbijam misliti da je vrijednost gola pjevačica,isfrustrirana,bijesna književnica,politički orijentirani tv voditelj.Odbijam misliti da si je netko dao za pravo graditi karijeru na lažnom moralu.
Ma što će mi to? Tko je lažan,lažan je sebi.Sretna i zahvalna na danu kada sam shvatila da se manipulira sa mnom.Mojim emocijama,manama,falingama,nedostacima,frustracijama.
Ja imam pravo BITI JA.Misliti,željeti.Ne biti opterećena svojom prikazom na van.Ja sam odraz sebe iznutra.Kakva jesam i želim biti.Ne kakva moram biti jer ću iskočiti iz mase.
Nemam više idola,javne face mi ništa ne znače.Tu su,zarađuju,bore se,imaju svoje vrijednosti.
Priznajem ljude koji me čine boljom.Pa tako i tebe.Jer svijet tada postaje bolji.Umjesto lažnog keza i skrivenog motiva,darujemo si osmijehe i nove prilike.
Učimo jedni od drugih.Prvenstveno,kako biti bolji sebi.
Takav je i besplatan seminar u trajanju od šest sati u nedjelju.Dan koji oduvijek odvajam za obitelj.Pa sam tako makla još jedan obrazac iz svog života,naviku da moram biti sa obitelji.Dala sam si pravo biti sretna,slušati što želim,a ne što moram po navici. Otišla sam na seminar objašnjavajući mužu kako ću naučiti nešto novo i biti si još bolja.A i njemu.Našim sinovima.Osvijestit ću i zaista jesam,nove stvari na kojima želim poraditi,a o kojima prije nisam razmišljala.
Ograničavamo se u glavi naslijeđenim stavovima i pogledima na život,ne dozvoljamo si vjerovati u ono što nas čini sretnima,već se držimo slijepo tradicije,makar bili nesretni.
Bojimo se,puni smo strahova,manjka samopouzdanja pa umjesto rješenja za izlaz iz problema,biramo izgovore.Puno ih je,jako ih je puno.A nismo ih svjesni,to je ono najgore.
Ja sam ovu nedjelju osvijestila još svojih strahova ustrajna u svojoj viziji koja je nastala iz sna.Slijedi realizacija koju koče strahovi.
Jedna mudra i uspješna žena mi je rekla"-Pa što? Bojiš se? Što misliš da se ja ne bojim? I govorim si,boji se,neka te strah,umireš od straha,ali ideš dalje.Jer strah pobjeđuješ njime samim."
A žena je uspješna jer radi ono što voli.Nakon godina nezadovoljstva u poslu i plaći krenula je u realizaciju svoje vizije.Uspješna je jer je viziju izrealizirala.Sve drugo je manje bitno.
Postali smo robovi materijalnog,udobnosti modernih stanova,luksuznih auta,markirane odjeće,a negdje putem izgubili sebe.Svoje želje,snove,vizije.
Ne pitamo se što želimo,već što moramo imati.
Moramo,Moramo.Moramo.
A što želimo?
Za želje više nemamo novaca,reći će netko.
I upravo zbog toga,takav nam i je život.
|
