Navikla raditi par poslova odjednom,a u tih par je uvijek pisanje jer od kako sam se probudila,inspiraciju crpim iz svega.
Oduvijek sam je crpila.Samo nisam toga bila svjesna.Pišem,dakle,oduvijek.
Nikakva poznata,priznata,samo iskrena,životna.
Ne postoji kritičar koji je mjerodavan ocijeniti moju emociju.Jer ta slova,rečenice,zapisi,proza,poezija,to sam ja.
Tu sam,a ako i nisam,uvijek pišem.
Pisanje je dio mene,to je moje srce.
Nekad tužno,povrijeđeno,uvrijeđeno,melankonično,nostalgićno,sretno...ali uvijek i samo srce!
I sve je više sretno.A za to je zaslužna moja draga.
Imam ih više u životu,zahvaljujući baš srcu.
Ona je moja Maja.
Dugo je već moja. Kad bih pričala drugima o njoj,rekla bih,Maja-moja najbolja prijateljica.
Ove godine punimo obje četrdesetu i smiješno to zvuči-najbolja prijateljica.
Zvuči djetinjasto, neozbiljno.Ali naše prijateljstvo je jako ozbiljno.
U toj neozbiljnosti.
Sudbina nas je dovela u isti razred srednje škole,šesnaest godina.
Nakon srednje smo se zbližile i postale nerazdvojne. Imale smo društvo,dečke,ali naša je veza bila jača od svega.
Totalno različite,u svemu,ali iste jedna prema drugoj-otvorena srca.
Ja sam bila glasnija i odvažnija,bahatija i više isfrustrirana pa sam često znala povrijediti svoju Maju.
I uvijek bi se mirile,uvijek bi mi opraštala.Uvijek je bila tu,za mene.
Zato nije čudno kad sam našla ljubav svog života da mi je bilo teško kako ću ostaviti svoju Maju.
Ostale smo zadnje neudane u društvu.
U dvadeset i šestoj godini smo prošle sve mladenačke mušice kad sam upoznala srodnu dušu.
Poželjela sam i svoju Maju uvesti sa sobom u brak.Nemoguće!
Sudbina je opet htjela da mi niti jedna prijateljica nije bila kuma na vjenčanju,ali tako je moralo biti.
Ego je bio prevelik i prežestok u to vrijeme.
Zato je moja Maja kuma starijem sinu.I na to sam ponosna.
Život nas je u različitom življenju razdvojio ,ali uvijek smo našle vremena za nas.
Moja obitelj je postala i njena.Tradicionalno smo se oko Božića družili s Majom.
Ta tradicija je polako iščezla jer je Maja počela živjeti svjesnije i raditi na sebi.
Ja ju ništa nisam razumjela pa sam ju osuđivala.Ona je slušala,praštala i mi smo opet i uvijek bile najbolje prijateljice.
Došao je dan kad sam konačno lupila glavom o zid. Beng!!!
Velika ,tvrda glavetina,ali još veći,nepremostivi zid.
Pogađate? Iza zida stoji moja Maja,najbolja prijateljica i daje mi ruku.Ne da mi da padnem,vodi me i pokazuje kako prijeći zid.
Moja najbolja prijiteljica.Koja je bila uz mene kad sam bila najgora.Prvo,prema sebi.
Sada me povukla svojim srcem i oslobodila onog najgoreg u sebi.
Kad naiđem na zid,ona je tu.
Uvijek mi pomaže da ga prijeđem.
Draga Majo,oprosti za sve svađe i egoistične ispade.Sada znam,može biti još ljepše.Ti si me naučila.
I nije smiješno, nije djetinjasto.Ja imam najbolju prijateljicu.Moju Maju
Volim te ,Majo.
Sretan ti četrdeseti rođendan!
Post je objavljen 23.03.2015. u 09:01 sati.