Pregled posta

Život voli pozitivce

Satralo me ove dane. Ha,ha, koji izraz!
Baš je neki nikakav, kakvo mu je i značenje.
Ono, okružili me negativci i začas pokupila njihovu energiju.
Da stvar bude bolja, izvana sunce, a u meni naoblaka.
Oni negativci što vrebaju iza ugla i sakriju sunce u meni.
Ali da nisam toliko mudra koliko jesam, ne bih znala da se u meni bore negativci, pozitivci, oblaci, sunce, pesimisti, optimisti.
Borba je moja i u meni, a pobjednik je onaj kome ja dozvolim.
Uspjela sam: posvađati se s mužem, ne pričati cijeli jedan dan i noć ( da i to iskusimo) , držati prodike djeci ,
izvrijeđati četveronožnog ljubimca do mjere da se jadan spustio na razinu psa ,
primjetiti kako imam petnaest kila viška (koje imam od prve trudnoće, prije trinaest godina) ,
sa sestrom izogovarati par sporednih faca iz života...
Uglavnom, od sve one svjesnosti, ja dopustila ući u onaj stari, nesvjestan, uspavani svijet.

Nakon hrpe papira i odrađenih poslova, finiš je jutrašnji odlazak u Poreznu .
Usput poberem susjedu da ne ide busom i kako se vidimo samo u prolazu, to nam je vrijeme da poćakulamo.
Ispriča mi vijesti iz susjedstva, a glavna je da je susjedu napustio muž zbog ljubavnice i ostavio je sa dvoje male djece.
Čudi se pa kaže- Šta je morao praviti i to drugo dijete? Ne znam dal mi je smiješno ili tužno,
tim više što mi prepriča komentar od druge susjede koja kaže- Dosta ju je i trpio, onako razmaženu.
A što da kažem na sve to, nego da mi je žao što sam i sama jučer tračala sa svojom sestrom, nebitne ljude, nebitne stvari,
a svjesna da to ne ide dalje od nas dvije i isto tako svjesna da sam trenutno sama u klincu pa je lakše pričati kako su drugi.
Platim susjedi kavicu i pustim je neka priča, sada i o sebi. Preboljela je karcinom, teško priča, ali kaže, tek sad se počela brinuti o sebi.
Sretna sam zbog nje jer je sada dobro i želim joj da tako i ostane.

Rastanemo se i na odlasku dok grabim u svojim cipelicama za Poreznu, galebovi lete i bombardiraju iznad moje glave,
ali kao da to nije dosta, noga mi upadne u rupu na asfaltu.
Ista ona noga koja propada od moje trinaeste godine i kako to biva, kad je jednom uganeš, uvijek si slab na nju.
Ne pamtim broj longeta koji sam nosiila na njoj, ali ovaj put (kao i prošli tjedan kad sam ju izvrnula,nakon dugo vremena mira) , shvatim da me ništa ne boli i nastavljam korak dalje.
Upravo se osvijestivši da me ne boli jer sam i sama izašla iz tijela boli, narasla duhovno i mogu sve što poželim.
Još čvršćim i sigurnjim korakom nastavljam dalje u Poreznu gdje po polupraznom stubištu grabim do viših katova.
U povratku slušam kako nabijam petama po popločenim stepenicama i taman da ću improvizirati hod lake srnice,
samosvjesno grabim do izlaza jer ovo sam ja. Neću se utišavati, svijet mora biti sretan što me čuje.
Jer sam sretna i ja. Sa sobom i novim pogledom na svijet.
Pa ću usput do tržnice po ribu.

Kao slučajno, moram proći kraj dućana lijepom robom ,a baš slučajno sutra izlazim van s curkama proslaviti prijateljičin rođendan.
Nije baš da mi se troši, samo ću vidjeti što ima novoga. Evo je, odmah s vrata- haljina za mene.
Ima i mog broja. A neću ne, dalje gledam i stalno se vraćam na nju.
Uvjerena da nema mog broja , prodavačica me začas razuvjeri, a ja već u kabini sa smješkom na licu i zadovoljstvu u srcu jer ova je haljina baš stvorena za sutrašnji izlazak.
I evo me već van kabine, hodam i ogledam se u ogledalu, okrećem ,vrtim i izlazim iz svog svijeta kad žamor tri ženskice oko mene postane preglasan.
Da, to sam vam ja, kažem-model za punije žene koji će i vas napuniti pozitivom.
Smijeh, čavrljanje i kombinacija ogrlice, tunike, cipela, svi prijedlozi padnu u vodu, kad se sjetim da to treba i platiti.
Ma hajde, kažem, neću na tržnicu, reći ću kući da su me napali i pokrali, da budu sretni što sam ostala živa. Ne mogu kuhat, u šoku sam.
A neću ni imat šta jer je od ribe samo haljina bitnija.
I dok se mi tako cerekamo,provlačim karticu, svi zadovoljni u dućanu. Prodavačica nešto utržila, naletila na ludu kao što je i sama,
a one mršavice ostale u nevjerici kako netko može biti sretan s takvim oblinama (to progovara mora ljubomora na njih,ha,ha).
Kupila ja i ribu, povrće i voće. Našla se s prijateljicom, razmijenile par pozitivnih misli.
Između ostalog, kaže mi da sam lijepa. A ja sva sretna na novom saznanju jer ti to ljudi baš ne govore često.
Jer ljudi nisu svjesni da njihovo viđenje vanjskog svijeta kreće iz njihovog unutanjeg. Zahvalna na prijateljici s kojom skupa rastem,
shvaćam da ni trinaest više nije nesretan broj. S trinaest godina prvi put uganula nogu, prije trinaest godina rodila prvo dijete.
Znamo, dakle i moja filozofija i je, sretno je ono što sam odlučiš. Kao što je i lijepo.
Jer još jutros prije kretanja u grad, u ogledalu sam si bila debela i neprivlačna. Jer je takva bila moja svijest, negativna i neprivlačna.
A tako je mali korak do ljepote i sreće.Tek jedan klik u glavi.



Post je objavljen 17.04.2015. u 17:19 sati.