Prošao je još jedan dan.
U kojem sam naučila još novih stvari, doznala novo i o sebi, nasmijala se početku i kraju dana, zahvalila
i obećala si da tu moje učenje ne staje.
Početak tjedna počeo s jakom grloboljom, po boli i nemoći, početak gnojne angine.
Neka kaže tko što hoće, antibiotik pila nisam ,a eto me zdrava, sad na kraju tjedna.
Pardon, noćas me probudila mučnina, povraćanje, dijareja. I to sam odradila.
Dan je protekao pospano, fali mi sna. Protekle noći , isprekidani sni zbog grla, noćas ovo.
Ali živa sam i opet zahvalna.
Proširila sam obzore, otvorila prozore u svojoj glavi, u životu se počela otvarati sva vrata.
Reći ćete-propuh. Neka je, predivno strujanje zraka, energije, novih, zanimljivih ljudi,učenja,
znanja. Opet ponavljam-život je čudo! Ako se usudiš.
Ako ne pokušaš, čudo nikada nećeš doživjeti.
Tu su, svuda oko nas, ali ih ne želimo vidjeti.
Grcamo u strahovima, iza zatvorenih prozora, slobodni,a zarobljeni u svojoj glavi od kuda sve počinje.
I ne vidimo vrata. Jer se ne otvaraju. Ne damo si priliku.
Nakon naučenih lekcija na uvodnom predavanju nove radionice, posjetu zanimljivom sajmu ,konačno sjedosmo nas dvije na cugu.
Moja prijateljica zadnjih šest mjeseci, Kao da se znamo cijeli život. A upoznale smo se tek prije šest mjeseci.
I ne prođe dan da ne izmijenimo bar poruku, podržimo jedna drugu, nasmijemo, poželimo dobro jutro, laku noć.
Slične smo,ali ona ima ono šta ja nemam, a ona nema ono što ja imam. Obje volimo život. I ljude.
Samo što su nju ranili. Neki bitni ljudi. Ljudi kojima je dala svoje srce. Ja sam joj pružila ruku, ona meni svoje srce.
Ne znam kako netko uopće ima srca iskoristiti tu ljepotu. Ma taj uopće nema srca.
Gledam je i slušam.U nekom bunilu i nevjerici jel uopće stvarna. Ona ista žena, prijateljica za koju stalno mislim kako može biti povrijeđena.
S tolikom količinom ljubavi. Izigrana. Iskorištena.
Pružih joj ruku kad je bila na dnu i naš susret svaki tjedan završava i počinje zagrljajem.
Volim ju kao rođenu sestru. I želim najbolje.
Rane joj zacijeljuju.Konačno vidi svjetlo na kraju tunela i svjesna je svoje snage.
Ona vrijedi. Ali je potvrdu vrijednosti tražila od drugih, što je krivo.
Konačno je uvidjela i naučila da se mora sama cijeniti i voljeti jer tada se rane ne otvaraju.
Ponosna sam i neizmjerno sretna.
U ovoj školi života, željni znanja,rasta i učenja, nalijećemo jedni na druge i skupa rastemo.
Inspiriramo jedni druge, veselimo se napretku i zadovoljnom osmijehu na licu.
Nije bitno vrijeme.Ni šest mjeseci ni godine. Učenja, iskustva i zajedničko vrijeme je ono za što živimo.I uživamo u trenutku.
Ima li što ljepše u životu, nego kad vidiš kako se nekome smije srce? Ono isto ranjeno i uplakano?
Za koje si znao da to nije zaslužilo.
I zato je vrijedilo ponuditi ruku.
Taj osjećaj nema cijenu. To se ne uči u školama. Ne dobiva se diplomama.
Post je objavljen 10.04.2015. u 22:11 sati.