Mića je zaslužio svoju priču. Jer je zaslužio mjesto u mom srcu.
Naše malo ,uredno, vrijedno, veselo i pitomo mjestašce ima iste takve ljude.
Ne znam, možda sam ja samo emotivno vezana za ovo predgrađe Rijeke u kojem živim
od kada sam našla svoju životnu ljubav.
Prije petnaest godina me život ovdje prizemljio i, osim što sam pala na glavu, pala sam i srcem.
Na ove ljude, kraj, prirodu, vesele karaktere i oštarije u kojima pijemo.
Mlado staro,žene, muškarci ,oženjeni, razvedeni, zaljubljeni, sami.
Kod nas u oštarijama se sklapaju poslovi, ugovaraju spojevi, nalaze partneri, grlimo se, ljubimo, vičemo, svađamo...
Pijemo sokove, bevande, gemište,bambuse, bijele, crne kave. Maskiramo se ,oblačimo odijela, trenerke, radne tute.
Ma ima svega, kao i u centru grada, ali baš je idila u ovim našim lokalnim oštarijama koje su uređene bolje od nekih u centru.
Ovdje su ti konobari prijatelji, s vrata im vidiš širok osmijeh jer su iskreno sretni što si došao.
Ti si nisi samo broj, ti si gost i dobrodošao prijatelj.
Tu nije problem ako sjediš za stolom sam jer ti se kući ne kuha kava i baš si se zaželio te atmosfere i tih ljudi.
Moje vrijeme ispijanja kavice je jutro pa je i ekipica skoro uvijek ista u tom terminu.
Nekad zalutam i popodne, popijem kavicu, a što je još bitnije, upijem atmosferu tog pitomog nam mjesta.
Predivnu, pozitivnu energiju zbog koje jednostavno moraš voljeti život i svoju ukusnu kavu.
Sjedimo tako prijateljica i ja ,ispijamo svoje kave, skuplja se stalna ekipica, ima nas od trideset do osamdeset godina.
Priča se da je Miću opet odvezla hitna.
A Mića kako ga zovu (ovdje tako zovu ženskice pa je nadimak valjda ostao od toga kako je nekad zvao te miće) upravo ulazi.
Simpatičan, šezdesetogodišnji čovičić, okruglog lica i tijela, izgleda baš kako trebaju izgledati dobre dušice.
Na njihovom tvrdom, simpatičnom dijalektu ispriča štoriju kako ga nije hitna odvezla, već se sam odvezao, izmjerili mu tlak, nešto mu dali i evo ga, stigao na čaj.
Priča se kako je bio siromašan dječak, neuke i sirote majke sin koja ga nije mogla puno školovati pa je gubio dane po lokalnim oštarijama i radio od sebe klauna za čašu pijače.
Zabavljao je ljude, a tako i sebe jer za drugo nije znao.
Ljudi bi mu plaćali da obavlja fizičke radove oko kuće, a nerijetko ga iskoristili i platili mu manje od dogovorenog jer Mića nije zaslužio bolje. Kao, što će klaunu novci, ionako će ih zapiti!
Prije par mjeseci je imao moždani udar pa nije pričao, hodao, bio je na rubu, ali se nekim čudom izvukao.
Ne pije više. Znala sam ga po viđenju, ali sada kad je došao stol do nas, upoznali smo se i odpjevao mi je pjesmu.
O ovom istom kraju u kojem sada i ja živim, gdje se rodio ,proveo djetinjstvo, mladost.
Tekst pjesme i emocije iz dubine Mićinog srca su dotakli moje srce do suza.
Sva sam se naježila jer ovo je nešto najljepše što sam u životu čula i doživjela- pjev srca.
Nikakav školovan ni obrazovan glas, samo čisto srce.
I od tog dana ,u mojoj omiljenoj oštariji, najljepši je trenutak kad ulazi Mića.
Jer znam da ću dobiti pjesmu. Nekad je to Oliver, Stavros, nekad Grdović, ali uvijek je srce.
I uvijek su suze. Jer Mića nije nikakav klaun. On je samo veliko dječje srce koje je ostalo zarobljeno u tijelu odraslog čovjeka, na granici nesretnog djetinjstva i stvarnog, surovog svijeta odraslih.
U kojem se nije snašao pa je često posezao za čašicom i odlazio u nestvaran svijet da bi lakše prebolio rane malog djeteta koje živi u jednoj od slojeva tople duše.
Mića, poživio ti meni i neka te zdravlje služi!
Tvoja pjesma se ne može platiti novcima. To je ono najvrijednije što posjeduješ.
Možda i jesi klaun u cirkusu koji uveseljava djecu.
Samo u cirkusu gdje su odrasli koji nemaju dječje srce i dušu, ne mogu te razumjeti.
Neka pjesma i ti živite i dalje.
Ja volim biti dio tvog cirkusa.
Post je objavljen 06.04.2015. u 20:08 sati.