|
Jutros poziv i tužna vijest da nam je umro prijatelj iz Srednje škole.
Prije točno godinu dana smo se našli za dvadeset godina mature i moram se pohvaliti da se redovito sastajemo za godišnjice. Jer smo bili ženski razred, ali sa par dečki i to super muških dušica s kojima smo se savršeno slagali.
I baš ti dečki i predsjednik razreda među njima, su pravi muški frajeri i organizatori pa smo mi žene dolazile na gotov čin- u toliko sati pred školu na slikanje i u restoran na večeru.
Trebalo smo samo biti lijepe, nasmijane i vesele, kao i uvijek.
Ne znam kako ni zašto, ali i ja sam se angažirala prošle godine i preko fejsa našla ljude koji ne žive više u našoj sredini pa nismo imali kontakte i nisu dolazili na susrete.
Napravila sam malu tajnu grupu i svakim danom priređivala iznenađenja.
Kako sam koga našla, ubacivala sam ga u grupu i to je bila neopisiva sreća.
Za svih! Razbili smo svoju svakodnevnicu, vidjeli ljude koje smo pamtili kao mulce od petnaest godina i vraćali se u te školske klupe sa svojim uspomenama, simpatičnim, antipatičnim profesorima, predmetima, ocjenama, izletima, bivšim ljubavima... Sve u svemu-predivno!
Najveće iznenađenje za svih je bilo kad sam našla našeg Marina. Išao je samo prva dva razreda s nama i onda je nestao.
Nismo ga mogli zaboraviti, tog veseljaka , optimistu i njegov predivan, bijeli, široki osmijeh.
On je bio taj koji je razbijao tremu pred ispite i kontrolne.
Upravo, tim smijehom.
Kao razred smo bili izrazito složni. Od prvog dana. Nismo se razdvajali niti dijelili po ocijenama, tenisicama, torbama. Po ničemu.
Danas kada to gledam, bili smo zbilja različiti i iz različitih obitelji, društvenih statusa, ali nenormalno jaki kao ljudi.
I tako, našla sam i Marina, poslala mu poruku u inbox-Jesi to ti?, a on morao prepoznati, ne zbog novog muževog prezimena, već zbog mog nadimka po kojem me svi znaju.
Oduševljenje, razdraganost, osmijesi na licu i istinska sreća je nastala spominjenjem njega i njegovog slavnog prezimena po kojemu smo ga svi zvali.
On i ja smo se dodatno oduševili shvativši da poslujem s firmom u kojoj on radi i da svakodnevno prolazi uz moju kuću. Naravno da je došao do mene i da smo se ispričali za sve ove godine, vratili u našu petnaestu i toliko bili sretni, oduševljeni, bez realnog osjećaja da je od našeg zadnjeg viđenja prošlo dvadeset i tri godine!
I ostali u razredu su mu se oduševili na susretu, nasmijali i zbilja smo zahvalni i sretni što smo imali priliku ga vidjeti i opet se smijati njegovim luckastim forama, gledati njegov lijepi osmijeh.
Jutros mi javljaju da je umro. Nažalost, nadala sam se da to ipak nije on i provjerila s njegovim kolegom s posla koji mi je potvrdio tužnu vijest.
Ne moram pisati, umro je od bolesti koja je kasno odkrivena jer nije imao tegoba, bolova, smetnji, sve dok nije bilo prekasno.
I kako da se utješim i kako da javim ostatku veselog i nasmiješenog razreda da se ugasio jedan osmijeh?
Osim što me tjera vjera i nada da je moralo biti tako i da je naš Marin morao biti na svom prvom i zadnjem susretu s nama da nas pozdavi i oprosti se. Iako to nismo znali. Ni mi ni on.
Predivne uspomene i puno zajedničkog smijeha je ono po čemu ćemo ga pamtiti.
I dok ovo pišem, stiže mi odgovor na poruku od drugog kolege iz razreda. Glasi-Najdraža prijateljice...
I ne mogu suspregnuti suze od tuge,ali i sreće što mi se javlja prijatelj s drugog kraja Hrvatske i dijeli ovu tugu sa mnom. Isti onaj koji je išao sa mnom u razred u Osnovnu pa Srednju školu.
Kojeg je život odnesao dalje od našeg grada u kojem smo odrasli i ostavili uspomene od naše sedme godine života, kad smo krenuli u školu.
Bogatstvo divnih ljudi, uspomena, smijeha i učenja od svih onih koji mi prolaze i odlaze iz života, tjera me na razmišljanje da ovo nije kraj.
Da su te spone toliko lijepe i jake da ćemo se opet negdje sresti. Sigurna sam.
|
