ponedjeljak, 20.04.2015.

Moj put



Pisala sam već o svojim suzama, patnjama, boli, traumama.
U ono što me formiralo u ovo što sam sad i put kojim idem. Tko god što rekao i mislio, ovo je moj put.
S mojih petnaest godina je mama završila u krevetu- nepokretna. Rodila me u svojoj 38.oj godini života ,kao najmlađe dijete.
Sve je bilo lijepo i sve je bilo super do tada. Bila sam tatina mezimica. Radio je po terenima pa sam se veselila njegovom dolasku kući i ušuškavanju između njega i mame u krevet.
Brat, sestra, predivna ulica u periferiji grada, obiteljska kuća, dvorište, pas, mačka...idila!
Sve do mog upisa u Srednju školu, mamine bolesti i raspada idile. Svemu jednom dođe kraj, jel tako?
E pa ovo je bio kraj jedne idile, jednog sretnog djetinjstva, početka nesretnog mladenaštva.
Patila je mama najviše, nepokretna od danas, a do jučer vrijedna, marljiva i okretna žena.
Žena kojoj nije bilo teško odrađivati i „muške“ poslove jer je njen muškarac radio po terenu i borio se za veću plaću da bi naša obiteljska kuća bila sagrađena.
Neću kukati, neću komiti niti raditi od sebe žrtvu, ti dani su prošli. Svi smo ispaštali zbog mamine bolesti.
Ja sam je se sramila u tim godinama. Znam ,jadno i žalosno,ali tada sam radila i osjećala baš tako.
Samo jer sam htjela biti kao svi tinejđeri kojima kuhaju, peru, peku kolače -mame.
Htjela sam imati istu obitelj kao svi moji prijatelji oslobođeni žrtve koju mi nosimo.

Nismo se znali ponekad nositi s tom bolešću, sa strahom, neizvjesnošću i žrtvama. Jer svi smo se osjećali kao žrtve u nekoj fazi.
Kad s toliko godina kuhaš, čistiš, spremaš i moraš biti žena koji vodi domaćinstvo, onda se gledaš kao žrtvu.
I onda, kako nesreća dolazi u paketu, nije bilo dovoljno što leži u krevetu, mamu napada karcinom dojke.
Moram li opisati osjećaj kakav je njoj ili meni dok ju kupamo i gledamo kožu na kojoj je nekada bila dojka?
Nosili smo se s tim, jačali i slabili svakodnevno. Bili na patnjama, kušnjama, izazovima.
Znam samo da život u kući u kojoj gospodari bolest nije lijep.
Nismo ponekad znali kako, zašto ni gdje pa smo radili kako smo mislili da je najbolje.
Danas sam svjesna da je najhrabrija i najjača u toj svojoj slabosti bila upravo mama kojoj je Biblija bila uvijek na noćnom ormariću ili u ruci.
Nisam to razumjela jer u crkvu nismo išli, ali danas razumijem.

Vitalan, zdrav i kao od stijene odvaljen, tata je ostao sam kad je mama umrla u mojoj tridesetoj godini.
Oni su proživjeli zajedničke godine u ljubavi, na tome se temeljio njihov odnos.
Osjećaj kad ti jave da ti je umrla mama je baš taj kad osjećaš da odlazi i dio tebe.
U toj boli i žalosti imala sam svoju malu obitelj, muža i dva mala sinčića, od jedne i tri godine. Oni su mi oblažili tugu.
Jedino i još tužnije od nas troje djece koji smo ostali je bio tata kojeg nisam mogla zamisliti bez mame. To su oni-njih dvoje,njihova ljubav.
Bodrio je nas djecu i glasno i hrabro vikao, kako je i živio, da to mora tako biti, a znala sam da nas laže i da se ne miri s tim.
Nas troje djece imamo društvo, nove obitelji, djecu, on je ostao sam. Nema više mame.
I taj paket od nesreća ide dalje,iako ne slutimo da tatina trbuhobolja nakon maminog odlaska nije razlog njegovom pasivnijem životu.
Opravdavajući to psihom i tugom zbog gubitka, pet mjeseci nakon toga, uviđamo da smo u krivu.

Nikada neću zaboraviti taj osjećaj bespomoćnosti i beznađa kad smo nakon operacije došli kod doktora na razgovor.
Kad je tata završio u bolnici nakon nesnošljivih bolova u trbuhu i pritom zbog njih nije mogao tugovati.
Da bi stvar bila još gora, otvorili su ga i zatvorili jer više nemaju što raditi.
Tata ima karcinom tankog crijeva i prognoza je dva mjeseca najviše. Spasa nema.
A sestri, bratu i meni se srušio sav svijet i nadvili se svi crni oblaci i sva tuga, bol i patnja koja je je stigla, samo i isključivo do nas.
U toj bespomoćnosti, u neznanju, nesigurnosti i strahu, osjećala sam da mu netko negdje može pomoći.
Pogotovo u one dane kad bi ga vozili na Hitnu i kad bi nas otpremili kući s odgovorom da znamo od čega boluje i da nema pomoći u ovoj fazi.
Jedanaest mjeseci nakon maminog pogreba, pokopali smo i tatu.

O,da, pišem ja ovo relativno suzdržano i hladno, emocijama koje nisam potisnula, već sam ih odradila u ove dvije godine raznim tehnikama.
Upravo onima koje su trebale pomoći mami i tati, ali ja nisam znala za njih.
Znala sam samo za ono što jesam i nisam se usudila tražiti, pitati, biti hrabra za nove izazove, pomoći, učenja.
Danas zovem prijateljicu, svekrva je na umoru. Mlada, predivna žena. Vesela, puna života.
Kad su doznali za tumor, nudila sam im pomoć. Ne svoju. Svoje putokaze, saznanja. Upućivala onako kako je mene netko trebao uputiti. Ma kakvi!
Danas, otpuštaju je iz bolnice, kažu,sve su napravili. Šalju je kući umrijeti. Pitam prijateljicu, par mjeseci nakon prvog upita, jeste li probali što od alternative?
Ne, odlučna je ona, kao i njena svekrva. Bit će što mora biti.
A iza nje ostaju muž, djeca, unuci, braća, sestre...
Zašutim i kažem-Ne treba je razuvjeravati, to je njena volja.
To je njen put . Kao što je ovo moj.
I ne trebaju mi/nam polemike postoji li i djeluje li što, osim konvencionalne medicine .
To je priča kao politika, vjera, uvjerenje. Svi vjerujemo u ono što nam pomaže, čini nas sretnima, zdravima, živima.
Samo mi je žao, o tako mi je žao što se ljudi prepuste i ne otvaraju vidike čak pa čak po cijenu života i smrti.
Razumijete, ne želim prosuđivati, osuđivati.Samo mi izbija trauma i još smeća iz podsvijesti jer sam postala osjetljiva na bolesti.
Toliko da sam odlučila preventirati i mijenjati stare obrasce zbog kojih su moji roditelji oboljeli.

Kao dijete ne možeš birati. Život ti serviraju ljudi o kojima ovisiš, roditelji, staratelji.
Sretna i zahvalna svojim roditeljima koji su me odgojili i bili najbolji što su znali.
i bili najbolja verzija sebe sa saznanjima koja su imali.
Nakon svih tih životnih, teških iskustava (jer što je bolnije od bolesti i smrti), od straha sam stalno išla na kontrole, kao prevenciju od bolesti.
Nakon mamografija i ultrazvuka plakala, od olakšanja, ali i težine. Jer ne znam što me čeka na idućem pregledu.
Danas sam zahvalna i sretna na svim novim učenjima i saznanjima jer sam si dopustila biti slobodna-od svih strahova i uvjerenja.
Težim biti najbolja verzija sebe.
I što je još bitnije, time određujem put i svojoj djeci.
U što god vjerovala, što god primjenjivala, ako mi pomaže, pustite me.
Ja ću pustiti druge, iako uvijek imam potrebu baciti mamac i ruku, pogotovo ljudima uskih okvira, malih granica. Netko me doživi, netko ne.
To je njihov put.
Ovo je moj.





10:59 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.