Marketing
Tri dana, tri sreće
Petak, moje prvo javno pojavljivanje.
Pojela me trema. Pa si mislim, kako je moguće?
I onda shvatim! Nisam ja za javnost. Nisam za uštogljene, šablonirane forme,
za usiljene poglede, ovlaš dane poljupce, zagrljaje.
Nisam, eto, za lažnjake.
Žena sam od naroda. Onako, zdravo seljačka.
Volim se pa volim biti komotna, spontana, neograničena.
Zeznule me te uštogljene fore-od odjeće, kodeksa ponašanja, glumatanja.
Nisam ja za to. Sporedna sam uloga, ali sam odradila to s emocijama, poštujući osobu zbog koje sam ovdje.
Nekad sam imala viziju i želju biti poznata, slavna.
Onda se promijenila moja vizija u glavi, potreba da se dokazujem i osvajam svijet.
Osvojila sam samu sebe, zadovoljna, ispunjena, obožavam svoj život i ljude koji ga čine.
Moram li uopće reći- muža i sinove? To je moj uspjeh.
Jer kad se ugase kamere, nestanu fleševi aparata, skupe lažni kezovi oko tebe, ostaješ sam.
Kakav si onda ako ne voliš sam sebe? Uopće nije bitno tada vole li te drugi.
I to zaista nije bitno kad voliš sam sebe.
Večer je završila s mužem i mlađim sinom u restoranu . Smijeh, sreća i zadovoljstvo.
A kući nas čekaju stariji sin, pas i mačka.Sin nas grli, pas maše repom, mačka se mazi oko nogu.
Iduće jutro se budim kao što i liježem-sretna.
Dok ispijam kavu s predivne terase kafića, gledam sina na natjecanju skakanja u vis.
Nakon svakog uspješnog skoka, pogleda prema meni, ponosno dižem palčeve i smiješim mu se. On mi uzvraća.
I kad sruši letvicu, ja sam sretna i ponosna mama. Danas tinejđer, uporan, hrabar, emotivan, suosjećajan,svoj.
Kombinacija mame i tate. Imam briga i imat ću ih dok sam mama, ali odgajam prave sinove, sutra prave ljude.
Nakon toga, spuštamo se nas dvoje na tržnicu. Meso, povrće, voće...nije bitna kupovina, koliko naši zajednički trenuci.
Ulazi u trinaestu godinu. Sve je samostalniji. Poštujem njegove želje, treninge, igre s prijateljima, slobodno vrijeme. Jer to sam i ja imala u njegovim godinama.
Najviše bih voljela da su stalno uz mene, ali to nije normalno i nije zdravo pa ovakve trenutke jako cijenim.
Popodne odlazim u šetnju s mužem, Volosko- Opatija i natrag.
Dečki su nam razlika dvije godine, odgajali smo ih i podizali sami, bez bake i djedova.
Ili smo išli negdje svi skupa, ili nismo išli nigdje.
Danas svjesno poštujem njihovo i naše vrijeme. Oni vole igre s vršnjacima u našem predivnom mjestu.
Šetnje i opuštanja njima su dosadne. Zato muž i ja imamo sreću jer smo održali lijep odnos i sada kad šetamo sami, kao nekada.
Kavica u međuvremenu. Razgovor, smijeh, opuštanje.
U fazi smo velikog poslovnog projekta, rok je sve kraći, muž je sve napetiji. Navečer će na piće s prijateljima.
Vidim da mu treba da se opusti, popije, otkači, nosi veliki teret. Kaže, dolazi do ponoći.
Budim se usred noći i čujem kako diše kraj mene, ali na putu do kupaone dok palim svjetlo,
sjetim se i vidim da to spava mlađi sin jer smo se sinoć mazili u našem velikom krevetu.
Muža još nema.
Četiri sata su ujutro, zabrinuta sam, zovem. Stiže, kaže.
U međuvremenu, tih četrdeset i pet minuta, zaspim, ali me probudi lupa vanjskih vrata.
Dok odvodim sina u njegovu sobu u krevet, muž prepričava događaje iz izlaska. Smijemo se kao da je podne.
U frižideru ,kaže, imaš tartar umak. Rekao sam im vani da mi spreme za ženu kući.
Život je lijep! Zaspem sretna.
I budim se nakon par sati takva. Dok priremam fini ručak od domaće kokice, pečenog mladog krumpira i purice sa sezonskom salatom i sladoledom za desert,
jedemo, opet nas troje, stariji sin javlja sa utrke u humanitarne svrhe da je stigao prvi.
Ionako ukusan ručak postaje još slasniji.
Muž ostaje spavati, a sestra i ja odlazimo u grad na kavicu, sajam cvijeća i u Kraš na kolač.
Putem do parkinga, trojica mladića nonšalantno hodaju cestom. Stanem i čekam. Kao da mi treniraju živce,ali flegma i totalno u nirvani, puštam i njih da osjećaju isto.
Tek treći staje i pokazuje rukom da prođem. Uz otvoren prozor mu govorim da prođe on i dajem mot rukom, a oni u nevjerici da se ovo događa,
dižu palčeve u znak mog odobravanja, kao, super sam.
I sestra sva zadovoljna kaže- "Ajme kako je malo potrebno da nekome uljepšaš dan."
„Jesi vidjela? A prije par godina bih se živčano derala na njih da paze kako hodaju. I što bih postigla? Uništila bih si dan.“
Eto, život je lijep.
Ne čekaj da ga tebi netko uljepša. Uljepšaj ga sam sebi pa ćeš i drugima oko sebe.
Post je objavljen 18.05.2015. u 08:26 sati.