ponedjeljak, 08.06.2015.

Bez forsiranja

Pričam s dragom prijateljicom s kojom rastem.
Rastemo duhovno, jedna uz drugu, savjetujemo, osviještavamo.
Ona je jedna od mojih razbijenih predrasuda.
Bogata sam pravim prijateljima, poznanicima, ali i onim tihim, ali bitnim ljudima oko sebe.
Ljudi, sve su to ljudi. S kojima padam, rastem, učim...
Moja velika predrasuda je bila da što je prijateljstvo dužeg vijeka, to je i ono pravo.
Ali, došlo je vrijeme za rastanak s nekim ljudima. Nije čudno. Nakon dvadeset godina super odličnog, odanog i divnog prijateljstva,
punog uspomena i velikih životnih trenutaka, došao je trenutak rastanka.
Ja sam otišla na drugi nivo svijesti. I nisam zbog toga bolja, lošija, negativnija, pozitivnija...mi jednostavno više nemamo zajedničkih tema.
Nemamo više iste poglede na život, svijet, nemamo isto razmišljanje, djelovanje.
Čemu forsirati? Idemo dalje različitim putevima jer više nismo na istom. I nećemo biti. Ovdje se putevi razilaze.
Besmisleno je nekoga u nešto uvjeravati, nametati svoje, a ni prihvaćati tuđe. Treba slijediti srce ili um, što već tko slijedi i život ide dalje.
Zatvaramo ladice uspomena i otvaramo kad osjetimo potrebu.
Zauvijek će biti mjesta u srcu za te divne, prijateljske godine, ali došlo je vrijeme za nove duše.
Za ljude s istim pogledom i nivoom svijesti.

Moja prijateljica je u mom životu zadnjih osam mjeseci. Jednostavno, životi su nam se ukrižali.
Naše duše su našle put i tu smo.
Predivna, osjećajna, nježna, vrijedna...ma tko je ne bi poželio za ženu!
Nažalost, njen muž ne vidi te kvalitete.
Od jadnosti i svoje nesposobnosti, od nedostataka istih kvaliteta, njihov je brak sve, samo ne ljubav.
Nije ni odnos ljudi koji se poštuju.
Kako to biva , kad u životu odlučiš preuzeti odgovornost i mijenjati stvari, boriti se za svoju sreću, shvatiš da si sam kriv za sve odnose.
Moja draga prijateljica nije bila svjesna svojih kvaliteta, njen muž ju je ,zapravo, uspio uvjeriti u suprotno.
U jednom razgovoru mi je zapeo njok u grlu kad mi je priznala koliko joj nedostaju nježnosti, zagrljaji.
Koliko topla riječ, podrška, dodir. Nedostaje joj ljubav.
Rastužila me istina da toliko topla i divna žena ne živi ljubav.
Pitala sam kad je to prestalo.. A onda razočaranje!
Kaže, on se nikada nije volio grliti, nikada držati me za ruku. Izgovor mu je bio da nije to naučio, da je on drugačiji od mene.
I kaže- voljela sam ga. Pitam što je voljela ako nije imao ono što je nju činilo sretnom? Nije mi jasno, što si voljela?
I tako, u traženju odgovora i nove istine, životne priče, uvijek je odgovor isti. Vidimo ono što želimo, nemamo ono što volimo, ali se nadamo da će biti drugačije.
Bit će, ako prihvatimo ili mijenjamo.
Ono što nemamo, ne možemo dati. Ono što ne želimo, ne trebamo očekivati.
Moramo sami stvarati svoju ljubav. Reći si glasno , priznati što jesmo i tražiti ono što zaslužujemo.
A zaslužujemo svi. Ljubav.
18:02 | Komentari (15) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.