O-da životu!

Čovječe, za tvoj bijes poklanjam ti osmijeh.
Za grubu riječ pjesmu.
Umjesto masovne histerije,
Darujem ti unutarnju ravnotežu.

Lijepom riječi obrisat ćemo suze
Kao nekada, kad smo bili djeca
Nevina, razigrana, čista.

Vratimo se u srce i otjerajmo zloću odraslog čovjeka
Koji je negdje usput ,ogreban i povrijeđen
Sakrio dijete u sebi.

Jer djeca ne trguju, djeca ne kalkuliraju,
Daruju srcem i dušom.
Otvorenim očima, raširenim rukama,
Slobodni, neograničeni, nesputani.

Smiješ se, kažeš, koje djetinjarije,
Koje besmislice, gluparije.
Zato i jesi povrijeđen, a jak izvana,
U nesrazmjeru srca i misli, ega i duše.

Velik si, misliš, što su ti riječi grublje
Što su ti djela prljavija.
Velik si, misliš, što si nadmoćniji
Nad onim manjim.

A nadmoć, čovječe moj,
Trebaju upravo slabići
U tom nesrazmjeru tijela i
Dječje duše.

Jer misliš, čovječe moj,
Sada si odrastao pa si jak
Ali ti si sve manji
Što su ti riječi grublje,
Što su ti djela prljavija.


I možeš prkositi svijetu,
Godinama, erama,
Ali prkosiš sebi,
Unutarnjem djetetu,
Ogrebanom ,povrijeđenom.

Poklanjam ti, čovječe,
Za tvoj bijes osmijeh,
Za grubu riječ pjesmu..
Dozvoli si unutarnju ravnotežu,
Ne nasjedaj na masovnu histeriju.

Djeca smo, samo,
Nadmoć je tvoja iluzija,
A naš je život igra.
Čovječe, poklanjam ti osmijeh.