O-da životu!

U životu ,svakodnevno, imamo prilike za pad ili rast.
Putevi kojima hodamo potiču nas na hodanje unaprijed, unatrag ili tapkanje na mjestu.
Tapkanjem se ukopavamo u mjestu u kojem tonemo sve dublje.
Hodanjem unatrag propuštamo vrijeme koje odmiče mimo nas.

Jesam, tapkala sam, hodala unatrag i zato mogu prepoznati čovjeka
koji radi isto.
Ne dira me njegova sudbina jer znam da to nije sudbina, to je svijest o sebi.
A jedino svjestan svoje nesvijesti možeš krenuti mijenjati se.
Svoje puteve kojima hodaš i određuješ smjer, tempo.

I tada shvatiš da je jedna velika zabluda dokazivanje svijetu ako se nisi dokazao sebi.
Shvatiš da više nisu bitni vanjski utjecaji, izvanjska ravnoteža
kad pronađeš onu unutarnju.
Dugačak je to put i proces, teška borba i nije i nikada neće biti dostojna ni
dostupna lijenčinama.
Lijen si ako si odustao od sebe ma što god ti svijet govorio. U što god te uvjeravao.
Jer borac ide naprijed, bori se za svoju sreću, prihvaća odgovornost za svoj život.
Bori se!

Kad kreneš naprijed, nema više vraćanja jer to naprijed te tjera sve dalje u otkrivanju sebe.
U izazovu. U propitkivanju i rješavanju onoga zbog čega si lijen, zbog čega nesvjestan, zbog čega tapkaš.
Toliko je klopki koje pohranjujemo u sebe, toliko obrana koje nas koče da budemo ono što jesmo.
Toliko strahova.
Ne ono što svijet očekuje od nas. Ne ono što želimo prikazati da bi ono drugo sakrili.
Ne laž. Istina! Ona skrivena. Od svijeta. Ali prvo, od samog sebe.

Na počecima upoznavanja i otkrivanja sebe, svoje istine, bila sam toliko razočarana.
Ja nisam ono što sam mislila da jesam.
Samo sam čovjek. S manama, strahovima, naslijeđenim navikama.
I onda oduševljenje-mogu biti ono što jesam.
Ako se prihvatim i zavolim. Ako se slušam. I živim kako ja osjećam.
Ne po navici svijeta, već po želji svog srca. Sebe.

U tome mi je pomogao "Čovjek u ogledalu."
Tekst na panou u hodniku ispred prostorije gdje sam upoznavala svoje unutarnje ja. Osvještavala se, prihvaćala, otpuštala.
Čitajući, sve mi je bilo jasno. Tako jasno, tako čisto i oslobađajuće.
Plakala sam kao kišna godina, tužna, povrijeđena.
Samu sam sebe boljela jer se nisam voljela.
I nitko mi nikada nije rekao da se volim i kako. Već su me učili da budem altruista i volim i poštujem svih, prije sebe.
Pa sam na sebe zaboravila. U tom vječnom dokazivanju drugima.
I sada znam, to pomaganje nije bilo čisto, iz srca.Bilo je znak mog dokazivanja- Ja sam dobra jer pomažem. Krivo!

Moja draga Andriana, osoba koja me potiče u osvješćivanju je moje oduševljenje tekstom i novim spoznajama na mom novom putu nagradila.
Nikakav veliki, čaroban potez, već jednostavno poklanjanje papira s tekstom o čovjeku u ogledalu.
Od toga dana, tekst s čovjekom u ogledalu krasi moj frižider, a odraz u mom ogledalu je danas sretan i zadovoljan.
Nikakav altruista ni dokazivač svijetu, već jednostavno inspiracija drugim odrazima da se pomire i prihvate. U svom ogledalu.
Jer jedino takvi mogu činiti, djelovati, voljeti i živjeti iz ljubavi. Iz čistog srca. Ne iz dokazivanja drugima.
Iz ljubavi prema sebi. Pa svijetu oko sebe.