|
Razumiju ljudi, nisu glupi, ali se boje prihvatiti istinu.
I da objasnim, glupost ne postoji. Postoji nesvjesnost.
Ako za nekoga kažete da je glup, ustvari ne prihvaćate njegovu istinu jer
se ne slaže s vašom.
Svatko ima svoju istinu, ali je često toliko bolna da je potisnemo da bi životarili.
Da, životarili! Jer život u laži nije život slobodan, punih pluća i ljubavi.
Život u laži je maskiranje svoje boli i traume za koju nemamo hrabrost priznati je i mijenjati jer nemamo povjerenja u sebe.
Nismo dovoljno sigurni da možemo pobijediti bol. A možemo.
Jedna me blogerica pitala koje sam tehnike koristila u svom osvještavanju.
Premalo je jedan post za sva moja iskustva u ove dvije godine.
Premalo riječi zahvale za moju prijateljicu koja mi je pružila ruku ka osvještenju.
Istu tu prijateljicu sam pljuvala i negirala u njenim novim stavovima jer moj ego nije dozvolio
nova saznanja, nova uvjerenja. Kako kad sam ja u pravu!?
Dok smo bile na istom nivou ega i svijesti, dok smo se slagale u filozofiji, sve je bilo u redu.
Kako je ona micala ego, došla na viši nivo svijesti od mene, ja je nisam razumjela.
Tehnika se zove Peat. Bavi se osvještavanjem, prihvaćanjem pa otpuštanjem nakupljenih trauma, strahova.
Micanjem naučenih obrazaca.
Mislila sam da sam imala sretno djetinjstvo. I jesam.
Ali, male sitne stvari, male korekcije nesvjesnih roditelja, u najboljoj namjeri, stvaraju od nas traumatične ljude.
Roditelji, kao i njihovi, nisu glupi. Samo su nesvjesni.
Zato sam ja danas svjesna. I ono čega nisam, osvještavam. Zbog sebe. Svoje djece, muža.
Zbog ljudi oko mene koji su moja refleksija.
Mama je bila prezauzeta poslom.
Mene, kao najmlađe dijete, čuvali su stariji brat i sestra. Moš mislit što je njima bilo fora čuvati mene, mlađu sedam godina!
Oni, tinejđeri u najboljim godinama, simpatije, društva, ekipa, a ja smetalo. Imala sam nadimak neki sličan.
Zaboravila sam ga. Nisam ga zaboravila, potisnula sam ga jer mi se nije sviđao.
Tata je radio po terenima, mama oko nas, firma, uz vrt, životinje, poslove.
Dani su prolazili u igri među vršnjacima. Sjećam se , dok je mama bila zdrava, bila je često nervozna.
Nije se puno raspravljala. Nije imala vremena za to. Od siline tog posla, nije imala vremena za nježnost, emocije, ljubav.
Voljela sam ju, ona nas, ali nije imala vremena pokazivati emocije.
Kao dijete nisam o tome razmišljala. Mislila sam da je normalno. Super je što nije imala vremena
pa me nije često tukla. Vikala je nervozno. Za drugo nije znala. I nju je netko to naučio.
Ja danas znam jer sam osvijestila, naučila. Kad se pogubim u obavezama ,letim ,uđem u nesvjesno. zastanem i grlim djecu, govorim koliko ih volim.
Ljubav treba pokazivati. Kroz dodire, poljupce, podršku, djela.
Moj pokojni tata, s druge strane, bio je malo s nama zbog posla. Ali kad bi došao, ugađao bi nam.
Što smo više rasli, on je bivao stariji i umorniji, iscrpljeniji životom i godinama.
Njegove frustracije i traume su bile sve veće. On nije kriv. Tako je naučio, to je vidjeo od svojih.
Imao je velika očekivanja od nas djece, ali mi smo revoltirani i u egu odlučili da nećemo biti ono što on od nas očekuje.
Čovjek sa sela koji je došao u veliki grad i uspio selu pokazati da je hrabar, ali ne i sebi, svoje neispunjene snove je htio odsanjati preko nas djece.
On je za nas htio najbolje! I jedino je tako znao. Na način da nas kritizira u kući, a vani hvali. Jer je grad zamijenio selo,a navike ostale u njemu.
Bitna je slika izvana, položaj i ugled. Fućkaj to!
Nisam to razumijela tada, ali sam znala da je otpor u meni veći što on ima veća očekivanja od mene.
Oboje su se razboljeli. Bili ružno bolesni. Bolest nas je vezala, ali i udaljavala. Nema ih fizički s nama više.
Imali smo lijep život, bez obzira. Mama i tata su bili najbolja verzija sebe. Unatoč njihovim nesvjesnim traumama.
Zbog kojih i ja imam svoje. Na sreću, koje osvještavam.
I neizmjerno sam zahvalna jer sam upravo jučer osvijestila da sam zeznula stvar.
Prije rada na sebi, bila sam kombinacija mame i tate. Mislila da radim najbolje, a najgore za svoje sinove.
Nije kasno. U najboljim su godinama.
Moj prijatelj ego koji nas sve zafrkava polako kapitulira do toga da su moja duša i ljubav izašli na površinu.
Terapije gongom, kreativne radionice,obiteljske konstelacije, ljudi koji daju najbolje od sebe izvlačeći to i od drugih.
U suživotu s prirodom, more i šuma, knjige. Sve vuče jedno drugo i dolazi na životni put, samo treba krenuti.
Izbjegavam ljude koji su u pravu, okružujem se onima koji su u ljubavi.
Onako kako se ponašamo prema drugima, to je odnos prema samome sebi.
Djeca, partner, prijatelji, suradnici.
Nekad sam i ja često kritizirala ljude, komplimenti nisu izlazili iz mojih usta.
Zašto? Pa zato jer nisam za drugo znala. I mene je netko kritizirao.
Nisam znala da postoje komplimenti.
Zato za ljude ne kažem da su loši, glupi, zločesti. Ljudi su samo nesvjesni.
Dala sam priliku sebi pa i svijetu oko sebe da da najbolje od sebe. Kako zna i može.
A možemo svi. Samo treba prihvatiti istinu koja je često ružna. I stvarati novu.
Umjesto ega, trauma, negativnih emocija, stvarati ljubav, pozitivu i harmoniju.
|
