|
Opet mi je navratila u posjetu - stara ja.
Uopće nije zanimljiva kakva je nekada bila i nije baš tako u pravu, kakvom sam je nekada smatrala.
U egu je totalno, nabrijana na deračinu, paljbu i sve ono što ovoj ,novoj meni ,narušava sreću i blagostanje.
U trenutku ni ne postanem svjesna da sam toliko nesvjesna pa se mučim negativom i to prenosim na sve oko sebe.
Kad sam već poprimila sve karakteristike negativne, zarazne epidemije i zarazila sve oko sebe,
sijevala na sve sumnjive poglede i dovršavala sve nedovršene rečenice, kad su svi oko mene pali na koljena i predali svoju borbu, ja ostala sama, uplakana, u kutku svoje sobe.
Ma što sam to napravila? Opet!
Porazgovaram lijepo, pristojno s njom, izdignem se iznad njenog stanja svijesti jer sam se bolno i sa suzama suočavala sa svojim obrascima i strahovima
da bih lijepo i pristojno pozdravila staru sebe na odlasku.
A pružila toplu, dragu i prijateljsku dobrodošlicu novoj sebi koju vodi, isključivo, ljubav.
Lijepo ja sebi, negativnoj, polupasivnoj i u ulozi žrtve, objasnim mirnim tonom iz dubine srca punog ljubavi da ode tamo u prošlost gdje joj je i mjesto jer sam odlučila od žrtve života postati kreator svojih pozitivnih misli koja postaju pozitivna, vesela djela.
I znam da je to teško i prihvaćam te nenadane posjete na neka skrivena vrata koju otvori moj ego dok se duša zabavlja nečim drugim.
I ta stara ja više nije dobrodošla jer mi je pravila probleme u prošlosti, ali nemoguće je se riješiti odjednom, u samo dvije godine, kad smo se družile više od tri desetljeća.
Izdignem dušu i svjesnost svoje poniznosti,ali istovremeno veličine i zahvalim svojoj staroj ja na posjeti jer mi je, iako nedobrodošla,
pokazala da bez njene tame ne bih prepoznala svoju svjetlost, bez negative koju sam imala, ne bih došla do ove pozitive.
Zahvalim se na posjeti i kažem kako me lijepo ošamarila, pukla i izbacila iz lijepe ravnoteže, dala mi lekciju više i pustila u svojoj ugodi zarazne pozitive.
Jer, zaražena negativom, osviještena i izliječena, idem dalje sa svojim ciljem da svijet bude ljepše mjesto.
Izađem iz sobe, poljubim djecu i muža, zamolim za oprost ove negativne epizode i skrenem pažnju na ponašanje koje uzrokuje stav-ja sam u pravu- i na tugu kao posljedicu istog.
Darujem iskren i iz srca veseo osmijeh svojoj maloj obitelji, upravo sretna jer sam ja ta generacija koja razbija naslijeđene obrasce.
Razumijete, stav da si u pravu se naslijeđuje, kao i ostali obrasci ponašanja i tako dolazi do sukoba unutar samih obitelji s kojima provodimo najviše vremena pa imamo puno tema i stvari za odlučivati.
A malo je to teže kada mislimo da smo svi u pravu i svi bi pobijedili u tom pravu. Makar padale glave!
U tom stanju se zaboravi na ljubav i emocije koliko ego zapili i baci sjenu na srce koje izgubi bitku i na kraju samo tužno plače.
Prije svega, u sukobu smo sa samim sobom i svojom dušom koja je topla, čista i puna ljubavi, ali je odvuku naslijeđeni obrasci i strahovi nepotrebnih misli koje nam se roje u glavi.
I sve to samo da ne bi bili sretni!
Ja sada, ipak sretna zbog nenajavljene posjete i pobjede ljubavi, svojim zaraznim osmijehom i pozitivom, odlazim u novi dan širiti epidemiju.
Svjesno odlučujem biti pozitivno zarazna, veselo mahati poznanicima iz auta, poklanjati osmijehe, osviještavati nesvjesne, podizati klonule.
Osjećaj je predivan. Epidemija se širi.
(fotografija: facebook)
|
