30.05.2007., srijeda
Golman
 Ponekad mi se čini daje cijeli moj život nekakva utakmica u kojoj sam ja golman, a tako bih zapravo htio biti prvi strijelac. Dok drugi napadaju, ja se stalno branim i nekako sam u okvirima svog branjenog prostora. Kad malo izađem izvan njega, kao da to nije uputno i čak mi kažu moji „pa možda bi bilo bolje da ostaneš?“. Cijeli život neki obziri. Ne mislim na neka moralna i slična načela, s tim nisam nikad imao problema, nego mislim na neke oblike životnog avanturizma. Mogao sam svojedobno otputovati i živjeti u SAD, u Italiji i drugdje, no ja sam stalno mislio da imam ekipu u kojoj moram igrati obrambenu ulogu bez nekih ekshibicija, sigurno i pouzdano. To sam mislio i dok još nisam osnovao svoju obitelj. Otkad se to dogodilo postao sam još bolji golman spreman i za reprezentaciju. Ako treba, ne prezam niti od grubljih startova, a život me naučio da idem koljenom naprijed, da se čuvam povreda i što jednostavnije rješavam i najsloženije probleme (nabi loptu što dalje od sebe). Teren na kojem igram svoje utakmice nije idealan i daleko od toga, više liči na drndavo grbavo seosko igralište u kojem se u jednom poluvremenu „tepe“ uzbrdo, a u drugom nizbrdo. Nisam nešto naročito spretan, ali imam i neke urođene osobine (visina, pronicljivost i strah od poraza). Imam puno lijepih osobina koje mi u mojim utakmicama nimalo ne koriste. Kad moji postignu zgoditak ja se veselim, no oni u tome ne vide niti malo moje zasluge. Kad primim gol, svi pogledaju prema meni, namršte se i najlakše im je svu krivicu svaliti na mene. Ponekad za društvo napravim koju paradu, tek tako da dobijem pljesak publike. Oni nemaju pojma da ja odavno više ne uživam u onim stvarima koje sam u mladosti obožavao. Sada to radim rutinski, s jednom trećine snage. Sad više koristim mozak, pa se i manje znojim i mislim si „s energijom racionalno“. Najgluplje je kad mi zabiju gol izdaleka, dok sam zamišljen i nisam koncentriran na igru. Ipak oproste mi jer izgleda da nemaju bolju zamjenu za mene. Katkada obranim nemoguće, poberem ovacije, a kasnije u samoći zahvalim Bogu što mi je pomogao kad sam se iznenada našao u naizgled bezizlaznoj situaciji. |
29.05.2007., utorak
Pobjeći negdje uvis
 Dojadilo mi je vrijeme ovih dana. Svaki dan nevrijeme ili dopodne ili popodne, ili po noći. Dođe mi da se uspnem negdje iznad oblaka gdje je Sunce ali Mjesec i Zvijezde. Sparina, vjetar, prolom oblaka, oluja, strahovi da li će mi se krov srondačiti, da li će mi led isčvokati auto, da li će se kanalizacija začepiti ili će krov procuriti. Sve mi se čini da tako nije bilo prije (ili sam ja posenilio). Mislim bilo je nevremena, ali ne baš ovako iz dana u dan. Gledam ljudi su počeli već vršiti jari ječam, i ostale kulture, a to se obično nekad radilo krajem lipnja ili kako i kaže naziv mjeseca, u srpnju. Kažem, najradije bih negdje u visine gdje ima zraka i kisika, u planine gdje miriše borovina, potoci žubore hladnom vodom. Neki dan, kad je bila sparina pred nevrijeme, osjetio sam pritisak u grudima i nekakav smradež u zraku. Kažu da su baš toga dana „tretirali“ herbicidima okolne poveće poljoprivredne površine. Sve će nas potrovati kao pacove s tim kemikalijama. Jedan poljoprivrednik koji je nestručno rukovao (nije se odmah oprao kad se vratio iz polja) dobio je gadne opekline i trovanje preko kože i kažu da je u prilično teškom stanju završio u novogradiškoj bolnici. Već nekoliko godina kod nas u Slavoniji su temperature zraka iste ako ne i više nego one dole na moru. Tamo bar ima ozona i zraka, a mi smo ovdje kao u kotlu, kao u uzavrelom loncu. Kemijam ovih dana o godišnjem i na meti mi je Dalmacija početkom kolovoza. Do tada treba bar koji dan klisnuti negdje u planine, nadisati se svježeg zraka. |
28.05.2007., ponedjeljak
Limenjaci
 Kao prava ptica nebeska i ja volim glazbu odmalena. Od 4. osnovne sam išao na gitariste, od 5. osnovne u tamburaše, od sedmog osnovne u limenu glazbu DVD-a, od prvog srednje osnovah prvi band i kupih prve električne gitare i pojačala. „Kao baba iz bolesti“ tako i ja katkad preturam po sjećanjima, pa sam sebe pitam koliko sam odsvirao sprovoda, a koliko svatova. Koliko se djece rodilo iz tih brakova? Koliko je rastavljenih brakova? Koliko je bilo plesova i otpjevanih pjesama uz koje su se zaljubljeni zbližavali? Svirah tako skoro sve sa žicama, a od puhačkih instrumenata dopala me poveća truba (bariton). Svirali smo nekad marševe i koračnice na socijalističkim feštama, pa i po zatvorima (Stara Gradiška). Neću se više hvaliti jer ćete pomisliti da sam star kao Broj Jedan iz „Alan Forda“. Nisam volio svirati po sprovodima i ne bih nikad takvu glazbu naručio za sprovod jer mislim da je tišina u tim trenutcima daleko primjerenija. Ipak „Lenjinov posmrtni marš“, „Posljednji pozdrav“, „Posljednji put“, „K vječnom snu“ i ostale kompozicije za puhačke orkestre još su mi svježe u podsvijesti i mogu ih odfićukati gotovo u cijelosti i bez nota. U mojoj glavi ima puno ljudi i strašno puno glazbe koja katkada navre iz sjećanja u trenutcima kad se tome čovjek najmanje nada. Ipak i sviranje u limenoj glazbi znalo je biti šaljivo i simpatično (primjerice kad su maškare i kad se svi obučemo u što luđe likove). Eto i ova najnovija generacija novogradiških gradskih puhača ima smisla za šalu, što su pokazale i zadnje maškare ( pogledajte fotku). Mene tu nema, i općenito u limenoj glazbi ne sviram već jako, jako dugo, ali ima dojam da bih se u taj film (kad bih htio) mogao vratiti vrlo brzo ( samo malo vježbe i obnavljanje sviračke tehnike i znanja nota). Ja se glazbom stalno bavim na razne načine, to je neka sudbinska povezanost (kao prava ptica nebeska). |
Krila
 Kažu da su nekad davno i neki dinosauri letjeli zrakom. Krila imaju i slijepi miševi, mnoštvo kukaca i dakako ptica, pa čak i neke ribe. Ljudi su maštali o njima dok nisu smislili avione. Kažu da nam i svemira raznim letjelicama dolaze zasad nepoznata bića (koja su dakle svladala tehniku letenja) „…eh da imam krila laka…“-spominje se često u pjesmama. U Indiji i na Istoku znaju za moći levitacije i lebdjenja iznad tla, a u visoko razvijenim zemljama ljudi avionima i helikopterima čak svakodnevno odlaze i dolaze s posla. Kad smo jako sretni znamo reći: „ mogao bih poletjeti od sreće“, a kad imamo problem da bi smo htjeli pobjeći od opasnosti znamo kukati: „e najradije bih odletio na sigurno“. Lete i granate i bombe, i rakete i razni razarajući projektili, i špijunske bespilotne letjelice i avioni od papira i misli prema drugim ljudima. Kažu u šali i da je pad let (primjerice kada se samoubojica baci sa zgrade ili s mosta ili kad učenik ponavlja godinu). Lete i ptice grabljivice i ptice pjevice, lete i vrijedne pčele i mravi, ali i debeli bumbari i trutovi. Letim i ja kad god hoću, dakako u mislima i ne treba mi niti letački ispit niti padobran. Lete mi misli kad spavam, pa obilazim kao od šale po nekoliko kontinenta za svega par minuta. U zraku je gužva jer tu su i valovi mobitela, poruka MMS-a i SMS-a, razna zračenja. I vjetar katkada oteža let letačima, a i oblaci što nose ledi i kišu u tom prostranstvu postavljaju prepreke. Lete i meteori i padaju zvijezde, a i i mi svi skupa i lebdimo i letimo istovremenu u svemirskom prostranstvu gdje se sve to množi u beskonačnost. Sve ove rečenice zbog odbačenih lažnih krila novogradiških maturantica. |
25.05.2007., petak
Hamlet
 „Biti ili ne biti, pitanje je sad?“- hamletovska dilema koja tako prozaično, umjetnički i filozofski zvuči, no kad se s njom suočimo u stvarnom životu, nije ni malo simpatična niti draga. U vremenima kriza i poteškoća i golog preživljavanja češće je prisutna, no vječno je tu kraj nas i vrijedi za svakog od nas svakodnevno (mada mi to uglavnom ne želimo priznati). Netko se doslovno svaki dan bori za život, a oni drugi stalno misle da imaju vremena na pretek. Ipak vremena nitko nema na raspolaganju onoliko koliko bi možda htio. Smrt kao krajnja točka života, pretvori naše tijelo u drugi oblik, odbojan i nepoželjan. Lubanja kao simbol na ovoj fotografiji je dio skulpture od željeza i aluminija umjetnika Ratka Petrića. Njegov „Hamlet“ napravljen je 1989. godine (baš nekako pred rat), dugačak je 2 metra, a sada se nalazi u slavonsko-brodskoj galeriji „Ružić“. Željezni kostur u jednoj ruci drži zastavu, a u drugoj svoju glavu. Da li je glavu dao braneći zastavu? To je samo jedno od pitanja koja umjetnik postavlja pred gledatelja. Šokirati konzumenta umjetnosti prizorom koji katkada izazove i gnušanje i prezir, nije neka novost. U konceptualnoj i općenito modernoj umjetnosti imamo puno takvih primjera. I nama naš život svakodnevno donosi ne samo lijepe događaja, nego nas katkada trgne i prene iz svakodnevice podsjećajući nas na to da nećemo vječno, a možda i na to da pazimo što radimo, kako se ponašamo, kako nam smrt ne bi bila bliska suputnica. Netko je rekao: „..ma svi smo mi ljudi ispod kože od krvi i mesa.“ Tu se aludira na to da smo svi zapravo osjećajni. Ako tome dodamo da smo ispod krvi i mesa sazdani od kosti, tada će netko pomisliti i da smo čvrsti, ali ujedno i lomljivi. Kakvi smo mi zapravo? |
24.05.2007., četvrtak
Maturanti 3
 I dok su jedni plesali, drugi pjevali, treći se derali, četvrti snimali, peti zalegli pod hlad dasaka središnje gradske pozornice, (ovaj dečko kojeg vidite okrenutog leđima) nešto se zamislio baš u trenutku dok je gradonačelnik preko razglasa čestitao maturantima i možda i nesvjesno „provalio“ ključnu riječ koja je poanta cijeloj priči oko obrazovanja i „Hrvatske kao poželjne destinacije u kojoj žive školovani ljudi koji su svladali i najsloženija saznanja“. Gradonačelnik reče i ostade živ: „….a mi ćemo se pobrinuti za vaša nova radna mjesta“(!?!) Ako je slučajno ili namjerno rečeno, ako je pusto obećanje ili tek želja, ipak moram reći da dobro zvuči. Kako se lokalni političari vremenom izmudre, pa točno znaju što bi ljudi voljeli čuti u točno određenom trenutku, pa to tada i serviraju. Rekoh , ovaj dečko se zamislio uz svoju čašu vina od koje se baš nije želio odvojiti niti u ovom trenutku. Sa zvučnika je treštalo:“…sve je lako kad si mlad!“. |
Maturanti 2
 Poput maturanata brojnih drugih hrvatskih gradova, i naši su danas plesali onaj ples za knjigu rekorda. I dobro, lijepo ih je bilo vidjeti u raznim prigodnim uniformama kako složno i uvježbano plešu uz malu pomoć prof. Aleksandra Jovića sa pozornice ( koji je govorio kad je okret, kad ovo, kad ono). Puno je građana a vjerojatno i puno njihovih rođaka i prijatelja došlo vidjeti taj događaj, pa su se kao na izložbi najnovije digitalne opreme mogli vidjeti brojni digitalni aparati i kamare i dakako mobiteli najnovije generacije. Sve smo sličniji Japancima, (ali ne po čistoći i urednosti). Današnji događaj tako će mnogi zabilježiti za dugo sjećanje. Pomislih kako nekako nemam volju fotografirati kad to svi rade. Nekako se osjećam glupo, kao u onoj narodnoj: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo.“ |
Maturanti 1
 Svake godine ista priča. Proslava maturalaca ne može proći bez kupanja u gradskoj fontani. Njih tri sa skulpture u društvu njih trojice pripitih. Sebi i drugima prikazuju svoje poimanje odrastanja, završetka srednjoškolske izobrazbe i spremnosti suočavanja sa budućim životnim obvezama. Prolaznici su i nijemi svjedoci kojima nije baš niti pametno previše se približavati (jer bi mogli dobiti i po „njonji“). Mi smo to svojedobno u Slavonskom Brodu proslavili, nekako mirnije i nježnije, uz gitaru i harmoniku nas sedmorica i 22 djevojke, na korzu i na šetalištu uz Savu, uz pokoju bocu vina, ali ne maltretirajući druge i ne iživljavajući se na drugima i nekakvoj imovini koja nam je u vlasništvu svima. Možda ja ubrzano starim pa ne mogu više imati razumijevanja za destrukcije? Kako će se osnovci i oni iz nižih razreda srednjih škola ponašati kad budu maturanti, kad sve ovo vide? Ja sam za uvijek za slavlja, no svake godine zbrajamo povrijeđene, stradale, poginule u prometnim nesrećama baš u dane maturalnih ludovanja. No dobro, dečki su se okupali, tu je i boca najjeftinijeg piva, pa neka proslave, ali neka dođu živi zdravi i čitavi kući (da ih mama vidi?). |
22.05.2007., utorak
Točka "T" na pravcu "a"
 Kao odraz krošnji drvoreda na vodi, tako ja danas gledam na protekle godine i događaje koji su u meni ostavili trag. Slika nije sasvim jasna, malo je zamućena i bolje se vidi tek kad je površina vode potpuno mirna. Svaka oluja, ali i blagi povjetarac, promjene taj prikaz koji je uvijek zapravo drugačiji (ovisno kad se gleda). Kao kletvu, vučem za sobom trenutke samoće i mira koji me zapravo nerijetko i vesele. Kao kad sam kao dijete zavolio ribolov ili pak u ratu bio željan tišine ili cvrkuta ptica. I glazba me prati od malena. Poput ptice osiguravam sve za život moga malog jata zahvaljujući pjevu i svirci. I gnijezdo nam je na visini, naizgled da bi smo se zaštititi od zvijeri koje bi nas željele dokučiti. Poželimo svi zajedno duži zajednički let u toplije krajeve, gdje ne trebamo ložiti da bi se zagrijali, gdje vjetar ne vraća dim iz peći kada puše sjeverac i kada se svako normalan želi ogrijati a ne biti na vjetrometini. Danas je Svjetski dan biološke raznolikosti, a eto i moje postojanje je mali doprinos tome. Na današnji dan je Hrvatska primljena u UN a ja bih rekao „… i to mi je nekako OK“. Sinu sam jutros pomagao rješavati matematičke zadatke, a posebno je bio težak onaj sa točkom „T“ na beskonačnom pravcu „a“ i varijacije na temu beskonačnog broja pravaca koji se katkada nađu na sjecištima pojedinih točaka. Pomislih kako mašta autora pitanja ima veze sa filozofijom a puno manje s pedagogijom. Jutros smo se zajedno smijali gledajući kako Hani (naš psić) ne zna jesti kolače. Danas mi je rođendan. Da mi ga jutros nisu čestitali najbliži, ne bih ga se niti sjetio. Jedan od onih dana kojeg bih najradije prespavao. Ne znajući za moj rođendan poznanik mi je baš danas odlučio darovati veću memorijsku karticu za foto-aparat. I to mi je baš nekako simbolično i naizgled slučajno. |
20.05.2007., nedjelja
Čarobnjak
 I ja bih rado bio čarobnjak, pa da zamahnem čarobnim štapićem i riješim sve svoje i tuđe probleme, da se više ne moramo sekirati i da živimo lijepo i sretno. Kao djeca smo se toga i igrali i mislili da ako nešto žarko želimo, to možemo i učiniti. Sjećam se, volio sam čitati o neobičnim sposobnostima ljudi koji recimo mogu pomicati stvari na daljinu ili auto-sugestijom i nekim tajnim moćima savijati žlice. Kažu da tajne službe velikih svjetskih sila koriste takve ljude u svoje svrhe. Zamislite kako bi bilo moći predvidjeti pobjedničku kombinaciju lota ili parove na listiću sportske kladionice? Ja sam kao dijete uvijek sve zamišljao više megalomanski i globalno (na svjetskoj razini), pa sam tako bio pun razumijevanja za junake poput Supermena i sličnih koji su eto pomagali Svijetu (kad nitko neće a zločestih se namnožilo kao u priči). Baš poput ovog dragog dječaka, i ja se svako toliko hrabro uputim središnjom gradskom ulicom i kao da si kažem:“Ma idem riješit tamo neku zločestoću, ili pomoći nekom, pa da možemo nastaviti dalje.“ Priznajem još uvijek volim biti dijete i mrzim kad moram rješavati ozbiljne probleme. Sve sam manje nestašan jer eto moram biti ozbiljan (jer sam obiteljski čovjek i nekakav savjestan radnik koji bi trebao živjeti zajedno sa svojom obitelji od te plaće koju zaradi). Volim i maštati, pa recimo baš danas mislim kud ću nas čarobnim štapićem ove godine odvesti na more. Živim u Zvijezdama i maštam uz TV, uz Internet, ali i kada pričamo što ćemo i kako ćemo. „I što oni meni stalno „jedan zec, dva zeca“, valjda ja znam trikove i bit će zeceva koliko ja kažem. Idem im pokazati par fora, pa kući, a i škola će uskoro završiti“- pomisli ovaj dječak dok se tu i tamo s odjeće odlijepi pokoja Zvjezdica (pa tata mora za njim skupljati Zvijezde). O divnog li zadatka! |
19.05.2007., subota
S onima što lete u Nebo
 Opet sam bio u gužvi, među uglednicima ali i jako siromašnima. Moj let, u misli mi uvijek donese i radost i tugu, pa bivam psihički izmoren toliko da mi tek poduži san donese okrjepu. Na blagdan Spasova imao sam neobičan i neočekivan susret sa jednim svećenikom Razveselio me i opet probudio nadu da treba vjerovati u istinu i ne klonuti duhom kada izgleda da su u prednosti oni koji se služe lažima, prevarama. Sve dođe na svoje, pa mada se nije znalo tko se kome ispovijeda, ovaj događaj zauvijek ću pamtiti kao simpatičan i drag. Nije mi samo jasno kako je u meni prepoznao osobu od povjerenja i istomišljenika mada se nikada do tada nismo sreli. I on je na strani Svjetla, pa čak je spomenuo i autoritet kojeg izuzetno poštujemo obojica. Kao da je pročitao jedan od mojih postova o tome kako od svećenika očekujem duhovnost a ne bavljenje politikom, gramzljivošću i spletkama. Neobično ali ujedno lijepo i nezaboravno i drago mi je što imamo za budućnost takve mlade nadasve duhovne i visoko učene i časne ljude poput njega. Ovih par uvodnih rečenica nema veze s ovom fotografijom koja (nadam se da se slažete) ipak govori više od tisuću riječi. Niti jedan pas u tom naselju nije na mene zalajao (dapače), nitko me ružno nije pogledao, a s mnogima sam srdačno razgovarao. Kad sam odlazio čak su mi i mahali i lijepo me pozdravljali smiješkom i srdačnošću. Katkada zahvaljujem Bogu što nisam do te mjere materijalno siromašan da moram djecu odgajati u takvoj bijedi. Ja ne moram iz kontejnera vaditi hranu, prati ju i čistiti i davati svojoj djeci da to jedu, kao što to mnogi od njih čine. Imam poznanike Rome iz Zagreba koji predaju u jednoj njihovoj osnovnoj školi. Jedan od njih čak je uspio napraviti i slikovnice za male Rome. Ovi iz Broda, njih oko tisuću i dvjesto (u Romskom naselju pored Mrsunje, prije Migalovaca kod ušća u Savu) imaju tri pumpe za vodu i struju iz žica koje vise po nekim „sklepanim“ banderama. Kada padne kiša sve je u blatu, no kuće su ipak solidne, zidane blokom i ciglom, a gotovo ispred svake gomile sekundarnih sirovina koje se u zadnje vrijeme dobro prodaju. Neki su se i „spickali“ za dolazak ministrice, pa su stavili i razne „originalne“marke sunčanih naočala i „vjerne“ kopije trendovske odjeće. Ipak to kao da je bio susret dvaju svjetova. Sit gladnom uglavnom ne vjeruje. U misli mi doleti stih Džonijeve pjesme „.. mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti…“. Gospođa Kosor je došla u dobroj namjeri, u to nećemo sumnjati, no ona njena lekcija odmah po dolasku „ da bi i djeca i odrasli trebali popravljati zube i češće se prati“, baš nekako i nije bila po meni umjesna, jer ta djeca i ti roditelji nažalost nemaju riješeno pitanje zdravstvenog osiguranja ( a to je jedna od stvari koju upravo njeno ministarstvo tim ljudima trebalo pomoći riješiti). Netko je doviknuo:“..ali proteza za zube košta 3oo eura, a ja to nemam!, baš je stigla u pravi čas da se promijeni tema razgovora. Drago mi je što sam imao priliku biti među tim ljudima barem jedno popodne, da se malo i ja „spustim na zemlju“ na pravi način. |
17.05.2007., četvrtak
Neprekidno učenje
 S obzirom koliko tehnologije napreduju i skraćuje se vrijeme promjene životnog znanja, za ono što nam je trebalo primjerice 4 godine, sada možemo najnovijim metodama naučiti za svega nekoliko mjeseci. Čovjek završi srednju školu, fax, magistrira, pa onda što? Čeka posao i u međuvremenu „zahrđa“, pa dok dobije posao zaboravi i ono što je znao? Zaposli se, baci knjige i obrazovanje u koš i ne radi „na sebi“ i što se dogodi? Dođu mlađi, brži , pametniji , bolji. Ako si „zadrt“ pa kažeš: „Ma što će meni znanja o novim tehnologijama i metodama? Pa ja sve znam.“ Tada činiš strašnu pogrešku i samo je pitanje vremena kada ćeš sam sebe „nogirati“ iz svijeta znanja i napretka. Ovo je nemilosrdno vrijeme stjecanja znanja ali ne samo u obrazovnim institucijama nego je posebno značajan individualni rad, a Internet je po mom mišljenju gotovo nepresušno vrelo informacija i mogućnosti komuniciranja i razmjene znanja. Jednoj mlađoj kolegici (koja više ne radi kod nas) pokušao sam doista prijateljski objasniti da svaki dan mora pročitati nekoliko dnevnih novina, pregledati nekolicinu web-stranica i obvezno pohađati gotovo sve seminare za dodatnu edukaciju u struci koji joj se ponude. „Solio sam joj pamet“ s tim kako se znanje suhim zlatom plaća, itd. Nije vrijedilo, sada se bavi nečim znatno lakšim, što ne treba toliko dnevne preokupacije i svakodnevnog učenja. I to je OK no ja s tim ne bih nikada mogao biti zadovoljan. I u Europi kojoj je eto teži sve veći značaj daju cjeloživotnom učenju. Što znači diploma? Posjedovanje korisnog papira koji vas vodi u svijet akademskih građana? Pogledajte tko sve oko vas ima taj papir, no koliko njih misli da to nije dovoljno? Da otvorimo pitanje još tko je na kakav način došao do te iste diplome doista bi otvorili „Pandorinu kutiju“ i došli do poražavajućih rezultata. Mogu li ambiciozni i željni svekolikih znanja primjerice za svega nekoliko godina nadmašiti znanja spomenutih “akademaca“ koji su diplomirali prije 5 godina a primjerice niti se PC-em ne znaju služiti? Pa naravno da mogu (ako to doista žele). Apsurd je primjerice da diplomiraš ekonomiju za vrijeme bivše „Juge“ (kada se učio marksizam a za demokraciju i te iste PC-e gotovo da se nije niti čulo), a sada na tržišnim principima kao menadžer vodiš malu poduzetničku tvrtku(!?!) To možeš raditi samo ako si u međuvremenu opasno „radio na sebi“. Za kraj jedan još drastičniji primjer. Zasigurno poznajete jednog ili nekoliko liječnika i medicinskih djelatnika. Koji od njih na poslu ili kod kuće koriste PC-e da bi se informirali, dodatno obrazovali i bili u tijeku s aktualnom medicinskom znanošću? Prepisuju li možda zamjenske lijekove onih firmi koje su im platile skupa ljetovanja i seminare u inozemstvu, a suštinski ih uopće ne zanimaju ta nova znanja zbog kojih su pozvani? Njihove greške se skupo plaćaju ili možda naši životi tako malo vrijede zbog njihovog neznanja ( isključujem časne iznimke)? Svi smo krivci, svatko za svoj dio posla ukoliko ne želimo učiti svaki dan. |
16.05.2007., srijeda
Sjećanje uz Dan grada Slavonskog Broda
 Evo baš danas Sveti Ivan Nepomuk i Dan grada Slavonskog Broda. Morali smo ondje baš danas u bolnici riješiti neku sitnicu na Odjelu uho grlo nos. Bojali smo se da će boljeti, no hvala Bogu prošlo je sve kako treba. Gledam djecu u brodskoj bolnici i sjetim se nekih teških dana. I ove godine su u Brodu polagali vijence i cvijeće kraj spomenika u znak sjećanja na branitelje. Svaki puta me se posebno dojmi odavanje počasti poginuloj djeci u Domovinskom ratu i cvijeće na spomeniku podignutoj stradaloj djeci u ratu. Svi kretenski likovi zločinaca i njihove izjave na televizijama i radiju, opravdanja političara, sva pozivanja na domoljublje i međusobne optužbe, razni ratni profiteri, kojekakav šljam kojeg je rat bio izbacio na površinu, sve mi se to uzmuva po glavi pa si mislim: „ali njih više nema“. Baš sam pokraj tog mjesta i ja prolazio kao dijete, po toj livadi između stadiona na Klasijama i osnovne škole. Tu mi stanuje teta Ana i tetak Ivo koji nažalost nisu mogli imati djecu, ali eto i mi i sva djeca iz tog susjedstva smo ih voljeli. Tetak je iz svoje rodne Bosne dobio tih dana ogromanjski geler koji mu je rasturio vrata na južnoj strani stana na Plavom polju i porazbijao namještaj. Baš su tada izginula djeca u blizini tog stambenog bloka. Sjećam se tih dana i ja sam morao dolaziti relativno često u Brod, a jednom kad je grunula nekakva „luna“ od detonacije sam skupa s tabureom preletio preko sobe za djelić sekunde. Mislim si: „Jedva glavu izvukoh u Novoj Gradiški, a sad da zaglavim u Brodu? E pa neću!(tješio sam i ohrabrivao sam sebe)“. U našim gradovima su tada bili Ljudi i Djeca koja zaslužuju da im se ime uvijek piše velikim slovom. Što je grad bez ljudi i djece? Oni su tu bili i grad činili gradom i zbog te ljubavi prema gradu ili jednostavno zato što nisu imali kamo, poginuli su mučeničkom smrću. Slavonskom Brodu ću se uvijek diviti i voljet ću ga dok sam živ, jer jako dobro znam zašto. Ne pale tu velike riječi i spominjanje imena nekih boraca i postrojbi. Najhrabriji Brođani bila su ta djeca koja su se čak usudila i igrati dok su granate padale ili eto tek tako biti uz svoje. Ne pogađa svaka, ali nažalost njih je pronašla, a druge poštedjela. Ne ponovilo se nikada i nikome. |
15.05.2007., utorak
Izvaljen
 Danas dopodne (pred ovo nevrijeme koje upravo traje na novogradiškom području) bio sam strašno nervozan i išlo mi je sve na živce, pa tako i moji ukućani sa svojim oklijevanjima (kad je riječ o nekim odlukama). Kada treba odlučivati o nečem što je nelagodno, nezahvalno i problematično, onda kažu „hajde ti“, a kad je nešto lijepo i zabavno, onda „to ćemo mi“. Osjećao sam se kao izvaljen iz temelja, baš kao ovo drvo što ga je oluja na Jankovcu ili kakav moćan stroj isčupalo i ostavilo da trune pored obale umjetnog jezera. Znao sam da će na sparinu proteklih dana doći nekakvo nevrijeme. Kao dijete ga se baš nisam bojao, no što sam stariji, nelagoda je sve veća i odmah zamišljam tornada uragane, pijavice i drugu nevremensku gamad. Kad sam si na moru jedne godine „zbrajao živce“, baš sam za vrijeme velike oluje mirno sjedio povrh strme hridi, gledao tamne nijanse plavoga mora, upijao snagu grmljavine nad pučinom i ravnodušan za svoju sudbinu osjećao neopisivu snagu i moć prirode. Nisam baš nešto bio sretan (blago rečeno) pa mi je bilo svejedno da li će me „strefiti“ munja ili će me poštedjeti i ostaviti za budući život i eventualno nešto lijepo. Eto dogodilo se ovo drugo, pa sam zapravo zahvalan za život. Tom mjestu se katkad vraćam u mislima i ja ga zovem „put prema Nebu“, a zapravo je riječ o kamenom putu po kojem su ljudi nekad vukli mreže tunarice na krajnjem rubu Raškog kanala (tamo gdje je tanka crta između otvorenog mora i uvale koja kilometrima vijuga. Imao sam i još uvijek imam neka mjesta na kojima volim „puniti baterije“, no imam sve manje vremena i uz sve to starim i duboko u sebi svjestan sam da na neka mjesta na Svijetu nikad neću kročiti (mada bih htio). Ipak uvijek iznova se kao dignem i krenem ponovno kao da se ništa nije dogodilo. Do nekog drugog nevremena? |
14.05.2007., ponedjeljak
Dukatarka
 Kažu da u Indiji neke žene dožive tragičnu sudbinu, bivaju maltretirane i ponižavane pa čak i izgladnjivane i ubijane nakon udaje jer ne donesu dovoljno miraza. Kod nas u Slavoniji, posebice nekad, ženici su bili ujedno i lovci na dukate iz miraza, a oni najmudriji i najprefriganiji čak su pikirali i koja je udavača jedinica, da li je iz imućne obitelji itd. Nerijetko su babe znale reći hvaliti udavače riječima: „Je, kaka je lipa i debela, rumena k'o jabuka!“. Mnoge su pjesme opjevale sudbine mladih žena (no niti riječi o „interesnim“ udajama ili ženidbama). Ako nema ljubavi, onda ima puno preljuba. Simpatičan mi je jadan štos koji sam čuo ovih dana. Kad se poznata pjevačica slavonskih pjesama Vera Svoboda pohvalila pred poznatim piscem, pjevačem i boemom Josipom Pucom Pintarićem kako je ona „prava šokica“. On ju je upitao: „A jesil' se ti kad ljubila kraj taraba?“ Ona je navodno rekla kako nije, a on joj je tada rekao: „E pa onda nisi nikakva šokica.“. Dukatarka nije morala biti niti zgodna ( jer je sjaj njenog zlata nadomještao fizičku ljepotu), no ideal je bio a nekima i ostao „lijepa i bogata“. Siromašne djevojke i mladiće grubo su zvali „sliparija“. Danas su mjerila za bogatstvo malo drugačija, no nemojmo živjeti u zabludi pa misliti da gramzljivosti i koristoljublja više nema. Za vašu informaciju ovi dukati su pravi, cura je neudana i zove se Nikolina Dugojević, bila je jedna od 3 najljepše djevojke na natjecanju u Podvinju pod nazivom „ Svila šuška šlingeraj se širi a Podvinje po pekmezi i rakiji miri“. Kandidirana je za najljepšu šokicu za ovogodišnje „Brodsko kolo“. Kolegice na poslu me zafrkavaju i pitaju kog vraga se ja interesiram za tu djevojku. Što da im objašnjavam da je riječ o tekstu za Internet. |
12.05.2007., subota
Suša
 Kao da je ljeto, a ne proljeće. Temperature su prave ljetne, a u rijekama našeg kraja sve je manje vode. Pogledajte kako trenutno izgleda Sava u Slavonskom Brodu (otprilike negdje stotinjak metara ispod korza i središnjeg gradskog Trga Ivane Brlić Mažuranić. Ovo sam fotografirao iz suhog riječnog korita u četvrtak predvečer. Moram priznati da nikada na ovom mjestu nisam bio (tako duboko u riječnom koritu), no kažu neki ljudi da može biti i još više plića, a ako se nastavi ova suša, to će se i dogoditi. „O kako sam nisko pao?“-kažem u šali sam sebi i sjećam se kako sam u ovom gradu proveo dvije prelijepe godine srednje škole i baš nekako na ovom šetalištu katkada i fantazirao o zaljubljenosti i razmišljao o neizvjesnoj budućnosti. Da mi je netko rekao da ću tamo neke 2007. godine biti na ovom mjestu, mislio bih da bi to značilo biti utopljenik, no eto život se s nama igra kao mačka s mišem, sve dok nama ne zada konačni smrtonosni udarac. Katkada u jesen i u proljeće razina rijeke skroz je do vrha betonske ograde. |
11.05.2007., petak
Dobri duhovi pomažu jedni drugima
 Sinoć sam u Slavonskom Brodu napravio nekoliko dobrih fotografija. Nakon nekakve prezentacije knjige, umjesto da sjednem u auto, okrenuo sam se prema Savi i krenuo s foto aparatom u ruci u nadolazeću noć. Još sam bio pod dojmom pjesama s radija koje sam trenutak prije slušao. Bile su to pjesme Đorđa Novkovića koji je nedavno preminuo kao pravednik (zaspavši u snu). Sjetio sam se kako sam s tim čovjekom imao nekoliko telefonskih razgovora. Jedan moj poznanik na radu u Njemačkoj uštedio je nešto novca i s prijateljem iz Hercegovine odlučio snimiti CD pop-pjesama (koje su sami skladali). Zamolio me za pomoć. Vodio sam ga u Gradište kod Šime Jovanovca, no ovaj nije znao koliko bi im uzeo novca. Ja sam upitao:“Pa dobro s kim bi ti da te povežem?“, a on kaže: „Ja bi ako može Đorđa Novkovića.“ „Nisi ti ni lud.“-kažem ja njemu, „Pa ti bi odmah prvu ligu. Tko zna koliko će te to koštati?“. Vidite prevario sam se u procjeni. Sutradan sam doista lako (preko nekih pjevača i menadžera) došao do njegovog broja mobitela. I nazovem ja, kad mi se javio, zapravo sam bio zbunjen, pa sam počeo petljati kao nešto, ja vas poštujem, vi ste legenda i ovo i ono. U jednom trenutku shvatim da mi je to pogrešan pristup, pa kažem otprilike ovo: „Ma znate što gospodine Novković, ja sam se sad zapetljao. Ja sam još kao balavac svirao i pjevao vaše pjesme i stvarno vas respektiram, ali trebam vašu pomoć da nam pomognete objaviti jedan CD. Moj prijatelj ima toliko i toliko maraka. Jel' se može za taj novac to napraviti ili da ne fantaziramo više?.“ On odgovori kratko: „Može, ako je snimak korektan onako kako si rekao, no ugovorit ću vam termin, doći ću to čuti, pa ćemo to napraviti. Za taj novac to sigurno možete napraviti. Drago mi je da vam se moje pjesme sviđaju, ne morate se ništa ustručavati, pa bar se mi muzičari razumijemo.“ Bilo mi je neopisivo drago što je bio tako jednostavan i što me prihvatio kao sebi ravnom. Drugi razgovor je bio još lakši, a onda su dečki preuzeli sve. Ne samo da je to odrađeno vrlo dobro nego su snimili i spot i taj spot se „zavrtio“ u poluvremenu jedne od utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj (kad su igrali naši, a išao je i satelitski TV prijenos). Tako su za „Dobri duhovi“ viđeni i u Njemačkoj ( to im je bilo važno jer tamo imaju gaže), a gospodin Novković je svoj posao odradio vrlo korektno i pošteno. Eto gledam rijeku Savu i mislim opet na mog oca koji je volio ribolov. Eto i meni drag pjevač Boris Novković (vječiti romantik) sada tuguje za svojim dobrim ocem kojeg sada svi hvale. Očito bol mu je još uvijek snažna, a zasigurno će mu biti i motivirajuća za nove pjesme. Ovaj most spaja Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a Sunce zalazi kao kad još jedan čovjek odlazi s ovoga svijeta. Baš paše uz čovjeka kojeg spomenuh posthumno. Mir i spokoj toj glazbeničkoj duši. |
10.05.2007., četvrtak
Nogomet u društvu pogrebnika
 Jučer popodne sam na gradskom stadionu NK SLOGE u našem gradu pratio finalnu utakmicu Kupa novogradiškog Nogometnog središta u kojoj je NK SLAVEN (iz prigradskog naselja Ljupina) svladao BUDUĆNOST iz Rešetara ( u regularnom vremenu bilo je 1:1). Rešetarci u zadnjoj sekundi sudačkog nastavka postigli izjednačujući zgoditak, a poslije su Ljupinci bolje pucali penale. Toliko o sportu. Utakmicu sam gledao s malog balkončića zgrade klupske uprave SLOGE, a čim sam došao oduševljeno mi se pridružio Zoran (uposlen u privatnom poduzeću za prijevoz pokojnika) koji je uvijek pun šala i novih viceva ( najomiljenijih „crnjaka“). Pomalo duhovito upitah ga: „Kako je? Kako posao?“, a on reče: „Još se nitko od mušterija nije žalio. Ma ide, ide, umire se stalno. Znaš, mi smo ti na tržištu rentabilni ako imamo 10 do 15 „komada“ mjesečno. Ako je manje od 10 onda tek pokrijemo troškove. Meni nije jasno kako naši konkurenti koji imaju 2 do 3 komada mjesečno uopće prežive?“(?!?). Znaš mene, ja kažem poznanicima, ajde dečki imam neke opreme na akciji (ljesova i križeva). Hajde umirite sad dok je jeftinije, a oni neće. Tko im je kriv.“ „Zoki jel' ima kakvih novih viceva?“-upitah ga ja. „Ima, evo friškog, Mujo i Haso imali svaki po desetoro djece, pa išli na sterilizaciju. Prije operacije medicinska sestra kaže, najprije vas moram isprazniti. Obavi to sa Mujom za 5 minuta, a sa Hasom (koji je bio mlađi) se zadrži 3 sata. Mujo se buni pa kaže: „A zašto si sa mnom tako na brzinu? Ona kaže: „Kolega ti je imao dopunsko zdravstveno osiguranje.“ I tako se ja slatko nasmijem, a iz publike koja pažljivo prati tijek utakmice netko uzvikne: „Sudac, pa daj mu žuti, sahranit će to dijete takvim startovima!“. Zoki spremno uzvrati pa poviče:“Ma tko mi se to miješa u posao, zna se tko ovdje treba sahranjivati?“. Publika se od srca nasmijala. I nastavimo gledati utakmicu, a Zoki će: „Neki dan su se tamo u našem kvartu potukli ljubavnik i muž od jedne susjede. I gle vraga ona se zaletjela iz stana s kišobranom i udri po muževoj glavi. Što ti misliš kako ga voli? Više joj je stalo do ljubavnika nego do muža. Mi smo se iza zavjesa smijali kao konji no nismo se željeli miješati u među-obiteljske odnose.“ Nastavimo gledati poprilično dosadnu utakmicu, a on će:“Jel znaš kad nam je tijekom rata jedan lik došao dizati moral dok smo bili u rovovima kod Cerničke Šagovine, pa je pričao kako trebamo biti svjesni svog nacionalnog ponosa? E, ja sam mu tada rekao da mi za dizanje morala mogu pomoći eventualno Ukrajinke, Rumunjke, a možda i Mađarice. Čovjek se pokupio i otišao, nije se htio s nama zaje,..“. „Čuj idem ja na infuziju ( na šank).“reče on ode, a ja upitam prvog do sebe; „Jel još uvijek nula:nula?“. Znao sam da će se brzo vratiti i „masirati me“ sve do jedanaesteraca. Baš sam se odvaljivao od smijeha na njegove štoseve i dosjetke. Jedan stariji gospodin (s obzirom na godine potencijalna Zokijeva mušterija) izdržao je prisluškivati nas samo jedno poluvrijeme, pa mu se izgubio svaki trag ( naime Zoki je stalno reklamirao svoju opremu na akciji)a ovom je to izgleda išlo na živce |
09.05.2007., srijeda
EU-bus zvijezde u gnijezdu bajki
 „Zvijezdo ti si moje gnijezdo“ dosjetili su se mudri Brođani umilno nazvati kulturno-umjetnički program jučer održan na Trgu Ivane Brlić Mažuranić za uglednike EU, predstavnike diplomatskog zbora u Hrvatskoj, te dužnosnike Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Lijepo uređena pozornica, divan sunčan dan, više stotine djece koja su čak nešto i crtala na papiru dugom 100 metara, dobar i maštovit program ali i užasno glasan razglas, bili su dio atmosfere u kojoj sam se zatekao radeći posao goluba koji prenosi dobre i loše vijesti. Čak 3 puta sam u 2 dana bio u SB, a nažalost zbog privatnih obveza nisam sinoć bio na koncertu CUBISMA (priređen tim povodom). Dakle bus je bus, ma koliko ga mi mistificirali. Obojen u plavo, s klima uređajem i žutim zvjezdicama, vjerujemo da je ugodno prijevozno sredstvo, primjerice za Davida Hudsona zamjenika šefa Delegacije europske Komisije u Hrvatskoj i Davida Hunta zamjenika veleposlanika Velike Britanije u Hrvatskoj (s kojima sam uspio čak nešto malo i pročavrljati na engleskom). „Zahrđao sam“ što se tiče stranih jezika i predlažem da me firma hitno pošalje na specijalizaciju jedno pola godine u neku od zemalja EU (ali ne u Bugarsku ili Rumunjsku). I ja bi u Bruxeles kao primjerice Željko Korpar, da pustim bradicu, lijepo se odjenem i kažem radoznalom puku kako „treba slijediti moj svijetli primjer brzog ulaska u EU“. Nisam odolio na tribini ne postaviti pitanje gospodinu Huntu vezano uz stav Velike Britanije i Francuske i kompletne EU tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj (kada su blago rečeno oklijevali dati nam podršku dok smo trpjeli agresiju). Tada je preko 70% ljudi bilo za to da Hrvatska bude u EU i u onoj pjesmi pokojnog Tomislava Ivčića (Stop the war in Croatia) pjevali smo zdušno neka Hrvatska bude jedna od zvjezdica EU. Sada malo imamo problem da ljudima objasnimo da EU naš dugoročni strateški interes. Zamolih ga da malo prokomentira što se u međuvremenu dogodilo da nas Britanci sada toliko podržavaju (?). Dodao sam da smo se nekad borili za Hrvatsku, a evo sad se borimo za Hrvatsku u EU (za što se i osobno iskreno zalažem ponajviše zbog mladih koji tek dolaze i koji će od toga imati najviše koristi). Jedan dečko iz „Parlamenta mladih Hrvatske“ u svom pitanju ustvrdio je da su gosti iz ovog autobusa eto stigli u grad bajki (misleći na Ivanu Brlić Mažuranić) i da je naša Hrvatska kao nekakva pepeljuga koju su zločesti agresori (naše borbene komšije) napadali, a sada su stigli bogati i lijepi prinčevi da ju spase od sveg zla kako bi živjela do kraja života u sjaju i bogatstvu. Baš mi je taj mali bio simpatičan s tom metaforom. Ipak živimo u realnom svijetu u realnom vremenu, a neprekidno čeprkanje po prošlosti neće nas daleko odvesti. Ugledni gosti su vrlo učtivo i poprilično opširno odgovorili da misle da je njihova sadašnja politika prema nama puno bolja nego prije, te misle da smo i jedni i drugi napravili ogroman napredak jedni prema drugima. Krajnji efekt toga trebalo bi biti da Hrvatska bez problema uđe u EU oko 2010.godine kada završi proces prilagodbe zakonodavstva i sve ostalo. |
07.05.2007., ponedjeljak
Vukovarska roda i njeno društvo
 One simboliziraju novi život i ako je za vjerovati basnama, donose nove bebe. Izgledaju nezgrapno i pomalo smotano, no odlične su lovice i brižni roditelji. Evo motiva iz Vukovara i mojih prijatelja plavih golubova koji prave društvo vukovarskoj rodi. I ja sam bio s njima prije nekoliko tjedana. Kao i ove ptice, spavao sam visoko na katovima hotelskih soba i hvatao zamah za novi let nebom. Ja letim malo drugačije od njih i umjesto krila koristim nevidljive valove i otvorena ljudska čula. Ipak i ja imam i gnijezdo i potomstvo te omiljena mjesta za predah pa smo si slični. I meni kao i njima, prijete grabljivi stvorovi, no kao stvoreni smo za let, pa eto letimo i doletjeli smo i do vaših očiju. |
Fra Vjenceslav Janjić - dokazani prijatelj našeg kraja
 Evo spominjao sam fra Vjencu u jednom od prethodnih postova, pa da ga svi malo vidite. Fra Vjenceslav Janjić je bio gvardijan Franjevačkog samostana u Cerniku, a sada je u Salzburgu u Austriji na novoj dužnosti. Mnogima iz novogradiškog kraja ostaje u trajnoj lijepoj uspomeni. On je upoznao mene, a i ja pomalo njega, nekako tih ratnih 90.-tih. Na cerničkom nogometnom igralištu osnivala se jedna od prvih bojni (tadašnjih prvih obrambenih postrojbi na novogradiškom području). Vjenceslav nije stajao tada između vratnica (on je bio i golman mjesnog nogometnog kluba MLADOST koji se danas natječe u 3. HNL) nego je u gomili vojnika u maskirnim maslinastim uniformama dijelio osmjehe i krunice umjesto oružja. Srdačno se nasmijao (kao na ovoj fotografiji) kad me ugledao, i kao da mi je htio reći:“Drago mi je da i tebe vidim tu s ovim ljudima koji su stali u obranu svoga kraja“. Ja nisam imao pušku nego sam samo radio svoj posao čiju opasniju stranu do tada nisam još bio upoznao. On je to poštovao, a kao da je imao predosjećaj da taj posao radim s posebnom ljubavlju (pa eto i dan danas). Sretali smo se dakako često i u raznim prigodama. Jedna od meni najsimpatičnijih bila je kad se udavala jedna kolegica s posla. Vjenco je na obredu vjenčanja, za oltarom, toliko lijepo govorio o našoj firmi da sam se doista osjećao ponosnim. Ja znam da on zna, da ondje nije baš uvijek cvalo samo cvijeće, no tako je vješto odabrao u svom kazivanju samo ono najljepše. Život nam je servirao razne situacije za slučajne susrete, od ratnih lokacija, sprovoda, do raznih svečanosti, a rijetko kad više vremena za neformalni razgovor i prijateljsko druženje. On je bio i ostao nekakva moralna vertikala u mojim očima, duhovni čovjek ali i prijatelj i običan ponizan čovjek koji je u stanju sasvim normalno živjeti s običnim pukom. Ja nisam od onih koji se prenemažu sa svojom vjerom i to pokušavaju iskoristiti za svoje osobne probitke. Nikako ne volim ulizice i one koji „plaze oko oltara“ zbog svoje materijalne i druge koristi, a ne volim niti one svećenike kojima godi glorifikacija i to kad ih netko neopravdano za života diže u nebesa. Imam dojam da je to Vjenco dobro znao. Kao što je kazao u komentaru moj virtualni prijatelj Bać Iva, Vjenco je najzaslužniji i za srne, paunove i drugu „zvjerad“ u malom zoološkom vrtu u dvorištu cerničkog samostana. Kad bolje razmislimo mi ljudi bi imali štošta naučiti od životinja, a da ne govorimo o tome kako trebamo poštovati i voljeti prirodu i sav živi svijet. To fra Vjenco zna, a neki to tek trebaju dokučiti. U to ponosno vrijeme stvaranja Hrvatske, eto imao sam čast družiti se s ovim čovjekom. Iskreno mu želim sve najbolje, a znam da on to isto želi ne samo meni nego i svim ljudima dobre volje. Ova fotografija nastala je prije mislim nešto više od godinu dana kada smo se zadnji put sreli u Novoj Gradiški. |
05.05.2007., subota
Mlada iz parka
 Koliko li sam samo subota probdio zbog svatova? Nema im broja. Evo baš danas dolazeći na posao vidim okićene automobile, gužve pred frizerskim salonima, frku i paniku oko zadnjih priprema pred vjenčanja i fešte na kojima će se danas „rondati“ do jutra. Tko sve ne zaradi na tom događaju koji se zove vjenčanje? Moji prijatelji svirači piju kave na terasama u glavnoj gradskoj ulici i „hvataju zalet“ na današnje gaže nadajući se dobroj zaradi. Baš onaj dan kad je bila fišijada, prolazeći kraj gradskog parka spazim nekakvu mladenku kako se moškolji oko povećeg drveta, pa se sve nešto namješta ovako i onako. Što radi sama u tom parku? Rekoh sebi, hajde da i ja okinem koju fotku dok je u pozi G6 (kako mi u zafrkanciji kažemo kad netko ne zna iz kojeg dura se svira). Nisam ni zamijetio da par desetaka metara dalje nekakav snimatelj „izvodi neke bjesne gliste“ sa svojom kamerom (kao sad zumira ovako pa onako). „Sad je gotovo mlada, i ja sam te uslikao, mada te ne poznam“, rekoh sam sebi i produžim dalje. Čudnim pogledom su me propratili (snimatelj i mladoženja)i negdje si misle, pa što je sad ovaj fotografirao? Baš me briga. Evo bezimena mlada tebe i na Internetu, a ne samo po obiteljskim fotografijama i snimkama koje će kupiti prašinu po ladicama. Ne izgleda loše ( zar ne?). Ipak mislim da je moja supruga svojedobno bila najljepša mlada na svijetu. Evo prođe već desetak godina od tog dana. Kako vrijeme brzo leti. |
04.05.2007., petak
Franjevački "The Doors-i"
 Stare slavonske izreke „tko ide po selu dobije po čelu“ ili ona „idemo okolo, pa svašta i vidim“, nekako su prigodne i za tekst uz ovu fotografiju. Franjevački samostan u Cerniku krije mnoge tajne ili još bolje, čuva brojne ljepote. Fra Bogdan (prezime iz tko zna kojeg razloga ne želi otkriti) rado će pomoći najavljenim skupinama posjetitelja doznati ponešto zanimljivo. Ovisi kad je kakve volje, nekad će biti duhovit i provesti s vama poduže vremena, a katkada ćete „na flok“ dobiti sažetak podataka, pa uz Božji blagoslov hajte dalje kud vas lake noge nose. On je inače pisac i zaljubljenik u novinarstvo, no baš je prema novinarima i ljudima iz medija posebno skeptičan (vjerojatno je tome razlog što je nešto od njih doživio u prošlosti). Stare neprocjenjivo vrijedne zapise vidjet će tako samo rijetki, izložbu o arheološkim nalazima iz Jeruzalema, samo rijetki, a postav o povijesti Biblije i župnoj crkvi svetih Petra i Pavla, najčešće svi. Župna crkva pored samostana datira iz 1777. godine, a ova lijepo ukrašena i majstorski izrađena drvena vrata (kao što vidite) iz 1734. godine. Blagovaonica je besprijekorno uredna kao da u njoj već dugo nitko nije objedovao, a svjedoči o tome da je nekad u samostanu bilo i po 150 osoba čiji duhovi kao da još bdiju nad mirom prostora po kojem posjetitelj zbunjeno razgleda i čudi se. Pamtim jedan od ratnih dana kada sam tu hodao (dan nakon što su geleri neprijateljske granate porazbijali unutrašnjost samostana). Tadašnji gvardijan fra. Vjenceslav Janjić tada nam je tužno pokazivao ranjenog Isusa na križu (koji je i dan danas tu s gelerom u drvetu) i oštećene umjetnine. Fra Bogdan ne zna da ja znam više o ovom prostoru nego što on naslućuje. Zar je to uopće važno? Bitno je da je sad mir. On kaže (da li u šali da li ozbiljno) „Neki novinari su nas prikazali čobanima, a eto mi živimo u pravoj kući.“ Ja pomislim kako sa fra Bogdanom zapravo nikad ne znaš da li misli ozbiljno ili se šali. Iza njegovog osmjeha krije se velika doza nepovjerenja i sve mi djeluje usiljeno i tek tako forme radi. Pomišljam i na to kako su se drugi franjevci povukli pred najezdom gostiju negdje u jednu od prostorija samostana i možda jedva čekaju da taj „karneval“ prođe. Čak sam jednom razmišljao o svećeničkom pozivu, no s obzirom na moj nestašan i strašno znatiželjan duh, znam da to ne bi bilo za mene. Nije mali broj ljudi diljem svijeta (od Indije, Afrike, Europe,…) koji su se svjesno povukli u osamu i žive život drugačije od drugih u molitvi i specifičnom življenju ovozemaljskog svijeta.Ako bar netko od njih slučajno pročita ovaj post, želim mu reći da baš eto mislim na njih i na određeni način im se divim, ali i da znam da to njima uopće nije bitno. Zapamtih komentar na jednom blogu vezanom uz smrt Ivice Račana. Netko je napisao: „eto umro je još jedan čovjek koji nikada nije za mene čuo.“ |
03.05.2007., četvrtak
Mađarice na fišijadi u Novoj Gradiški
 „Što ti tuckala sa svoj sjekira?“Hoćeš ti skoro zapalila vatra za fiš?“- nestrpljivo čeka jedna od tri vrlo zapažene Mađarice (iz ukupno dvije ekipe iz Budimpešte) uoči početka kuhanja natjecateljskog fiša. Jadne ne znaju hrvatski, a lokalni dečki (posebice glazbenici) odjednom dobili dar govora i želju za komunikacijom. Najprije ih je „popalilo“ njihovo plesanje na fešti za doček, a kasnije totalno raspametilo plesanje na oproštajnoj fešti. Baš su bile simpatične i smješkale se i bile druželjubive. Normalno da u takvim slučajevima postoji mogućnost da profitiraju naši mladi Novogradiščani, mladi tehničari i novinari i drugi koji su neoženjeni i što se ono kaže ne moraju nikome polagati račune. Ipak dalo se naslutiti da je ova plava djevojka vrlo bliska s kuharom (svojim kolegom) a s obzirom da on ima i sjekiricu možda i nije bilo baš tako uputno bilo muvati se oko njih. Šalu na stranu, ali stvarno je lijepo vidjeti ljude koji su dobro raspoloženi, vedri, nasmijani i druželjubivi, za razliku od nas iz Hrvatske koji znamo često biti preozbiljni, narogušeni i mrzovoljni. Kad već dođeš na takva natjecanja i fešte, pravilo broj 1 bi bilo: Opusti se i ostavi brige kod kuće. Nisam ni njihov fiš probao, ali kažu da su ga pošteno zaljutili. Poznavao sam neke Mađare i Mađarice, oni stvarno jedu pikantnu hranu s dosta mljevene crvene paprike. Probao sa njihov sataraš i nekakve kobasice, ali hvala lijepa, (gori su od Meksikanaca). Pitam se samo kako im je na toaletu (kad ih pritjera) poslije svega, a još ako imaju „veselja“ s hemoroidima da se ne spominje? |
Europski tjedan u Brodsko-posavskoj županiji
 I u našoj Brodsko-posavskoj županiji od 4.-13.svibnja nizom prigodnih sadržaja bit će obilježen Europski tjedan. Evo pregleda i rasporeda najzanimljivijih aktivnosti koje tom prigodom možete pratiti. Sutra u slavonsko-brodskim srednjim školama održat će se kvizovi znana o EU, u subotu od 9 do 13 sati u NG u Ulici Slavonskih graničara „Info-dan“ sa štandovima i informativno-promotivnim materijalima. U ponedjeljak od 13 do 15 sati u SB izborna i radna sjednica Nacionalnog saveza parlamenta mladih RH, a od 18 sati javna tribina „Izazovi europskih integracija“ i predavanje dr. Nevena Šimca (u galeriji „Ružić“ u Tvrđavi Brod). U utorak od 9,45 dolazak „EU-busa“ s predstavnicima Delegacije Europske komisije u RH, Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija i diplomatskog zbora u Hrvatskoj (na Trgu Ivane Brlić Mažuranić). Istoga dana u 10 sati otvorenje izložbe „London od A-Z“ autora Damira Fabijanića (u izložbenom salonu „Becić“. Od 10 do 13 sati središnji program „Zvijezdo, ti si moje gnijezdo“ (na Trgu Ivane Brlić Mažuranić). Od 11,30 do 13,30 javna tribina „Participacija mladih u EU“ pod pokroviteljstvom Predsjednika RH (Velika vijećnica BPŽ), Od 14,30-16 predavanje „Politika prema mladima u Ujedinjenoj Kraljevini“ g.David Hunt- zamjenik veleposlanika UK (galerija“Ružić“), predavanje „Proces pristupanja RH u EU“ Marija Pejčinović-Burić –Državna tajnica za EU integracije (galerija „Ružić“). Od 16-17,30 donošenje Programa rada nacionalnog saveza parlamenata mladih RH (galerija“Ružić“) i od 20 sati koncert grupe CUBISMO na Trgu Ivane Brlić Mažuranić. U srijedu od 10-12 Dan otvorenih vrata HGK-„Gospodarstvenici i EU“ g. Akis Petropoulos –konzultant tvrtke ECORYS (HGK, Županijska komora SB, Trg pobjede 31/2). U četvrtak 10.svibnja predstavljanje knjige „Europski klubovi“ autorice Božice Sedlić (Osnovna glazbena škola „I.Zajc“, Tvrđava Brod). U nedjelju 4. polu-maraton „BROMAR“ od 9-13 utrke u različitim kategorijama na Trgu Ivane Brlić Mažuranić od 10 sati međunarodna kajak-kanu regata na Savi (Šetalište braće Radić). Sve ovo organizira Savjet za europske integracije BPŽ Upravni odjel za razvoj i europske integracije BPŽ i Europski dom, a pokrovitelji su Predsjednik RH Stjepan Mesić, BPŽ i grad Slavonski Brod. Na fotografiji šef Delegacije Europske komisije u RH Vincent Degert. |
02.05.2007., srijeda
Kuhar-plesač
 Kad „sve ide kao po loju“ onda se čovjek ne mora sekirati, pa može i zaplesati. Tako i ovaj kuhar fiš-paprikaša (na ovih dana održanom natjecanju novinara iz cijele Hrvatske u središnjoj gradskoj ulici u našoj Novoj Gradiški) krati vrijeme „laganim dvokorakom“ sa kolegicom-gošćom koja je čudo od žene (mitsko stvorenje) pola novinarka-pola kuharica. Da ne bude „peder-bal“, pa da ne pleše s kolegom Ivom Babić iz svoje novogradiške ekipe, eto ovaj dance-r (koji se vabi na ime Zlatko Houdek) odabrao je ovu simpatičnu damu (koja je još k tome i plavuša) da ju kako grubo kaže „malo prelomi preko koljena“. Inače jedna druga novinarka iz BiH se začudila na fešti koja je upriličena navečer i rekla:“Kako to da Slavonci svi plešu? Kod nas u Bosni mi cure sjedimo „ko hrpe soli“ po cijele večeri i obilazimo razna mjesta, a muški ni da mrdnu, ama baš niti jedan ne pleše?“. Dečki su joj rekli da je to tako i eto „takvi smo kakvi smo“, „laki na obaraču i na nogama“i dakako: „Seko , dođi ti k nama kad god hoćeš, pa vidiš kako ti je lijepo s nama.“. Meni se pak čini da je za sve krivo vino kojeg su donirali sponzori, jer se nije moralo štedjeti, a bilo ga je da su se i noge u njemu mogle prati a kamoli riba plivati. Već spomenuti plesač Zlatko je vrlo bliski rođak nadaleko poznatijeg Houdeka koji je poznati pop-pjevač naše domaće glazbene scene. Obojica su eto malo korpulentniji jer se očito vole muvati oko kotlića i sličnih stvari. Očito kad je u pitanju hrana ne ostaju samo na riječima, a kad su u pitanju druge stvari (?) u to ne ulazim. Da ne bi bilo sve divno i bajno za kraj posta ću malo kukati. Nisam niti okusio ribu i cijeli dan sam „spadao s nogu“. Navečer sam se s guštom „naprašio“ dobrog odojka, a nisam smio niti popiti (jer naravno vozim). Supruga i ja smo malo onako reda radi više izašli na tu večeru, ali kad nismo ekipa kompletna (naš mladić je ostao kod kuće) nekako nije gušt niti feštati. |
01.05.2007., utorak
Sjećanje na ljude
 Radeći svoj posao, često sam imao prigodu (i još uvijek imam) razgovarati sa zanimljivim osobama o kojima je u javnosti stvorena katkada i potpuno drugačija percepcija od one stvarne. Ovih dana preminuli Ivica Račan ostat će mi tako u lijepo sjećanju kao vrlo jednostavan, uljudan ali i vrlo simpatičan čovjek ( a ne nikako kao ozbiljan i namrgođen političar). Zadnji put smo razgovarali u veljači 2005. godine, pa je i fotografija koju sam tada snimio iz tog vremena. Isto tako jednostavnošću i vrlo profinjenim i kulturnim ponašanjem dojmila i njegova supruga Dijana Pleština s kojom razgovarao u Dragaliću kada je s ekipom HTV-ove dječje emisije „Budilica“ u osnovnoj školi provodila program edukaciji o oprezu od mina zaostalih nakon nedavnog rata. Svatko od nas u trenutcima osobnih tragedija, bolesti, nepredviđenih situacija više-manje ostaje sam, a rijetki imaju puno razumijevanje okoline. Ne čudi me što je gospođa Dijana bila uz svog supruga u najtežim zadnjim trenutcima života jer to je osobina dobrih osoba, a ona je zasigurno jedna od njih, što se dalo osjetiti i u razgovoru s njom. Sada u javnosti mistificiraju Račanov život i djelo i to me ne čudi jer mi smo s obzirom na naslijeđe iz prošlosti skloni glorificirati političare i od njih praviti gotovo svetce. Opet se potvrđuje ona izreka da su veliki, mudri i pametni ljudi zapravo skromni i jednostavni u kontaktu sa „običnim“ ljudima, a pak neki naši lokalni prepotentni mudraci se drže visoko i misle da su svu pamet ovog svijeta pokupili, a nerijetko su nemoralni, gramzljivi i ne drže do obitelji, duhovnosti i drugih barem meni važnih vrijednosti. Nisam apolitičan ali nemam ambicije baviti se politikom, pogotovo ne u ovom našem poprilično primitivnom okružju (u kojem se recimo u promidžbenim kampanjama katkada diskreditiraju politički protivnici samo zato što ostvaruju svoje pravo da katkada drugačije misle od većine). Nakon 2. Svjetskog rata tadašnji komunisti ubili su mi strica koji je tada imao 19 godina pod izlikom da se bavio politikom i da je imao previše pro-hrvatsku orijentaciju i kao „surađivao s okupatorom“. Koliko se mladić sa sela sa 19 godina uopće mogao u jednoj selendri baviti politikom? To je bilo vrijeme kada se „upiralo prstom“. Mom djedu tada su rekli: „Kako Franja da su tebi rat preživjela sva tri sina?“ To je bila najava da će najmlađega ubiti, što su i učinili (rafalom s leđa i još jednim metkom u glavu u već ustrijeljeno tijelo koje je u obližnjem potoku ostalo ležati mjesecima, dok roditeljima (djedu i baki) nije stigla dojava). Povijest moje obitelji nije baš ružičasta, no čovjek treba gledati naprijed a ne se stalno osvrtati iza sebe i živjeti s teretima prošlosti. I naizgled jedna politička opcija se vremenom transformira pa tako i komunisti nisu ono što su bili. Ja ne mogu mrziti ni SDP ni Račana jer znam da taj čovjek i ti ljudi nisu krivi za ono što se u tom vremenu događalo. Ne mogu odobriti niti nasilje i zločine nad drugim ljudima bilo koje nacionalnosti ili vjeroispovijedi i nikada nisam i neću biti nositelj i promicatelj mržnje. Vidio sam i doživio i previše zla i smrti da ne bih osuđivao one koji bi opet željeli ratove i zlo. Kao što se kaže u onoj pjesmi“…ja sam imao sreće pa sam kući došao, a puno ih se nije vratilo“. Baš na današnji dan lome me sjećanja i ne znam da li da budem beskrajno tužan ili radostan. Opet gledam kako poziraju oni kojih nije bilo tu kad je bilo najteže. „Ne pitaj me ništa, tek svijeću upali, za sve one koji su pali“. I Račan je bio hrvatski branitelj, to će priznati oni koji znaju više od običnog puka. Neka je i Njemu Božji mir i spokoj kao i svim našim domoljubima. |
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr