
„Biti ili ne biti, pitanje je sad?“- hamletovska dilema koja tako prozaično, umjetnički i filozofski zvuči, no kad se s njom suočimo u stvarnom životu, nije ni malo simpatična niti draga. U vremenima kriza i poteškoća i golog preživljavanja češće je prisutna, no vječno je tu kraj nas i vrijedi za svakog od nas svakodnevno (mada mi to uglavnom ne želimo priznati). Netko se doslovno svaki dan bori za život, a oni drugi stalno misle da imaju vremena na pretek. Ipak vremena nitko nema na raspolaganju onoliko koliko bi možda htio. Smrt kao krajnja točka života, pretvori naše tijelo u drugi oblik, odbojan i nepoželjan. Lubanja kao simbol na ovoj fotografiji je dio skulpture od željeza i aluminija umjetnika Ratka Petrića. Njegov „Hamlet“ napravljen je 1989. godine (baš nekako pred rat), dugačak je 2 metra, a sada se nalazi u slavonsko-brodskoj galeriji „Ružić“. Željezni kostur u jednoj ruci drži zastavu, a u drugoj svoju glavu. Da li je glavu dao braneći zastavu? To je samo jedno od pitanja koja umjetnik postavlja pred gledatelja. Šokirati konzumenta umjetnosti prizorom koji katkada izazove i gnušanje i prezir, nije neka novost. U konceptualnoj i općenito modernoj umjetnosti imamo puno takvih primjera. I nama naš život svakodnevno donosi ne samo lijepe događaja, nego nas katkada trgne i prene iz svakodnevice podsjećajući nas na to da nećemo vječno, a možda i na to da pazimo što radimo, kako se ponašamo, kako nam smrt ne bi bila bliska suputnica. Netko je rekao: „..ma svi smo mi ljudi ispod kože od krvi i mesa.“ Tu se aludira na to da smo svi zapravo osjećajni. Ako tome dodamo da smo ispod krvi i mesa sazdani od kosti, tada će netko pomisliti i da smo čvrsti, ali ujedno i lomljivi. Kakvi smo mi zapravo?
|