Marketing
Sjećanje na ljude
Radeći svoj posao, često sam imao prigodu (i još uvijek imam) razgovarati sa zanimljivim osobama o kojima je u javnosti stvorena katkada i potpuno drugačija percepcija od one stvarne. Ovih dana preminuli Ivica Račan ostat će mi tako u lijepo sjećanju kao vrlo jednostavan, uljudan ali i vrlo simpatičan čovjek ( a ne nikako kao ozbiljan i namrgođen političar). Zadnji put smo razgovarali u veljači 2005. godine, pa je i fotografija koju sam tada snimio iz tog vremena. Isto tako jednostavnošću i vrlo profinjenim i kulturnim ponašanjem dojmila i njegova supruga Dijana Pleština s kojom razgovarao u Dragaliću kada je s ekipom HTV-ove dječje emisije „Budilica“ u osnovnoj školi provodila program edukaciji o oprezu od mina zaostalih nakon nedavnog rata. Svatko od nas u trenutcima osobnih tragedija, bolesti, nepredviđenih situacija više-manje ostaje sam, a rijetki imaju puno razumijevanje okoline. Ne čudi me što je gospođa Dijana bila uz svog supruga u najtežim zadnjim trenutcima života jer to je osobina dobrih osoba, a ona je zasigurno jedna od njih, što se dalo osjetiti i u razgovoru s njom. Sada u javnosti mistificiraju Račanov život i djelo i to me ne čudi jer mi smo s obzirom na naslijeđe iz prošlosti skloni glorificirati političare i od njih praviti gotovo svetce. Opet se potvrđuje ona izreka da su veliki, mudri i pametni ljudi zapravo skromni i jednostavni u kontaktu sa „običnim“ ljudima, a pak neki naši lokalni prepotentni mudraci se drže visoko i misle da su svu pamet ovog svijeta pokupili, a nerijetko su nemoralni, gramzljivi i ne drže do obitelji, duhovnosti i drugih barem meni važnih vrijednosti.
Nisam apolitičan ali nemam ambicije baviti se politikom, pogotovo ne u ovom našem poprilično primitivnom okružju (u kojem se recimo u promidžbenim kampanjama katkada diskreditiraju politički protivnici samo zato što ostvaruju svoje pravo da katkada drugačije misle od većine). Nakon 2. Svjetskog rata tadašnji komunisti ubili su mi strica koji je tada imao 19 godina pod izlikom da se bavio politikom i da je imao previše pro-hrvatsku orijentaciju i kao „surađivao s okupatorom“. Koliko se mladić sa sela sa 19 godina uopće mogao u jednoj selendri baviti politikom? To je bilo vrijeme kada se „upiralo prstom“. Mom djedu tada su rekli: „Kako Franja da su tebi rat preživjela sva tri sina?“ To je bila najava da će najmlađega ubiti, što su i učinili (rafalom s leđa i još jednim metkom u glavu u već ustrijeljeno tijelo koje je u obližnjem potoku ostalo ležati mjesecima, dok roditeljima (djedu i baki) nije stigla dojava). Povijest moje obitelji nije baš ružičasta, no čovjek treba gledati naprijed a ne se stalno osvrtati iza sebe i živjeti s teretima prošlosti.
I naizgled jedna politička opcija se vremenom transformira pa tako i komunisti nisu ono što su bili. Ja ne mogu mrziti ni SDP ni Račana jer znam da taj čovjek i ti ljudi nisu krivi za ono što se u tom vremenu događalo. Ne mogu odobriti niti nasilje i zločine nad drugim ljudima bilo koje nacionalnosti ili vjeroispovijedi i nikada nisam i neću biti nositelj i promicatelj mržnje. Vidio sam i doživio i previše zla i smrti da ne bih osuđivao one koji bi opet željeli ratove i zlo. Kao što se kaže u onoj pjesmi“…ja sam imao sreće pa sam kući došao, a puno ih se nije vratilo“. Baš na današnji dan lome me sjećanja i ne znam da li da budem beskrajno tužan ili radostan. Opet gledam kako poziraju oni kojih nije bilo tu kad je bilo najteže. „Ne pitaj me ništa, tek svijeću upali, za sve one koji su pali“. I Račan je bio hrvatski branitelj, to će priznati oni koji znaju više od običnog puka. Neka je i Njemu Božji mir i spokoj kao i svim našim domoljubima.
Post je objavljen 01.05.2007. u 10:11 sati.