Marketing
Franjevački "The Doors-i"
Stare slavonske izreke „tko ide po selu dobije po čelu“ ili ona „idemo okolo, pa svašta i vidim“, nekako su prigodne i za tekst uz ovu fotografiju. Franjevački samostan u Cerniku krije mnoge tajne ili još bolje, čuva brojne ljepote. Fra Bogdan (prezime iz tko zna kojeg razloga ne želi otkriti) rado će pomoći najavljenim skupinama posjetitelja doznati ponešto zanimljivo. Ovisi kad je kakve volje, nekad će biti duhovit i provesti s vama poduže vremena, a katkada ćete „na flok“ dobiti sažetak podataka, pa uz Božji blagoslov hajte dalje kud vas lake noge nose. On je inače pisac i zaljubljenik u novinarstvo, no baš je prema novinarima i ljudima iz medija posebno skeptičan (vjerojatno je tome razlog što je nešto od njih doživio u prošlosti). Stare neprocjenjivo vrijedne zapise vidjet će tako samo rijetki, izložbu o arheološkim nalazima iz Jeruzalema, samo rijetki, a postav o povijesti Biblije i župnoj crkvi svetih Petra i Pavla, najčešće svi. Župna crkva pored samostana datira iz 1777. godine, a ova lijepo ukrašena i majstorski izrađena drvena vrata (kao što vidite) iz 1734. godine. Blagovaonica je besprijekorno uredna kao da u njoj već dugo nitko nije objedovao, a svjedoči o tome da je nekad u samostanu bilo i po 150 osoba čiji duhovi kao da još bdiju nad mirom prostora po kojem posjetitelj zbunjeno razgleda i čudi se. Pamtim jedan od ratnih dana kada sam tu hodao (dan nakon što su geleri neprijateljske granate porazbijali unutrašnjost samostana). Tadašnji gvardijan fra. Vjenceslav Janjić tada nam je tužno pokazivao ranjenog Isusa na križu (koji je i dan danas tu s gelerom u drvetu) i oštećene umjetnine. Fra Bogdan ne zna da ja znam više o ovom prostoru nego što on naslućuje. Zar je to uopće važno? Bitno je da je sad mir. On kaže (da li u šali da li ozbiljno) „Neki novinari su nas prikazali čobanima, a eto mi živimo u pravoj kući.“ Ja pomislim kako sa fra Bogdanom zapravo nikad ne znaš da li misli ozbiljno ili se šali. Iza njegovog osmjeha krije se velika doza nepovjerenja i sve mi djeluje usiljeno i tek tako forme radi. Pomišljam i na to kako su se drugi franjevci povukli pred najezdom gostiju negdje u jednu od prostorija samostana i možda jedva čekaju da taj „karneval“ prođe. Čak sam jednom razmišljao o svećeničkom pozivu, no s obzirom na moj nestašan i strašno znatiželjan duh, znam da to ne bi bilo za mene. Nije mali broj ljudi diljem svijeta (od Indije, Afrike, Europe,…) koji su se svjesno povukli u osamu i žive život drugačije od drugih u molitvi i specifičnom življenju ovozemaljskog svijeta.Ako bar netko od njih slučajno pročita ovaj post, želim mu reći da baš eto mislim na njih i na određeni način im se divim, ali i da znam da to njima uopće nije bitno. Zapamtih komentar na jednom blogu vezanom uz smrt Ivice Račana. Netko je napisao: „eto umro je još jedan čovjek koji nikada nije za mene čuo.“
Post je objavljen 04.05.2007. u 11:00 sati.