Marketing
Limenjaci
Kao prava ptica nebeska i ja volim glazbu odmalena. Od 4. osnovne sam išao na gitariste, od 5. osnovne u tamburaše, od sedmog osnovne u limenu glazbu DVD-a, od prvog srednje osnovah prvi band i kupih prve električne gitare i pojačala. „Kao baba iz bolesti“ tako i ja katkad preturam po sjećanjima, pa sam sebe pitam koliko sam odsvirao sprovoda, a koliko svatova. Koliko se djece rodilo iz tih brakova? Koliko je rastavljenih brakova? Koliko je bilo plesova i otpjevanih pjesama uz koje su se zaljubljeni zbližavali? Svirah tako skoro sve sa žicama, a od puhačkih instrumenata dopala me poveća truba (bariton). Svirali smo nekad marševe i koračnice na socijalističkim feštama, pa i po zatvorima (Stara Gradiška). Neću se više hvaliti jer ćete pomisliti da sam star kao Broj Jedan iz „Alan Forda“. Nisam volio svirati po sprovodima i ne bih nikad takvu glazbu naručio za sprovod jer mislim da je tišina u tim trenutcima daleko primjerenija. Ipak „Lenjinov posmrtni marš“, „Posljednji pozdrav“, „Posljednji put“, „K vječnom snu“ i ostale kompozicije za puhačke orkestre još su mi svježe u podsvijesti i mogu ih odfićukati gotovo u cijelosti i bez nota. U mojoj glavi ima puno ljudi i strašno puno glazbe koja katkada navre iz sjećanja u trenutcima kad se tome čovjek najmanje nada. Ipak i sviranje u limenoj glazbi znalo je biti šaljivo i simpatično (primjerice kad su maškare i kad se svi obučemo u što luđe likove). Eto i ova najnovija generacija novogradiških gradskih puhača ima smisla za šalu, što su pokazale i zadnje maškare ( pogledajte fotku). Mene tu nema, i općenito u limenoj glazbi ne sviram već jako, jako dugo, ali ima dojam da bih se u taj film (kad bih htio) mogao vratiti vrlo brzo ( samo malo vježbe i obnavljanje sviračke tehnike i znanja nota). Ja se glazbom stalno bavim na razne načine, to je neka sudbinska povezanost (kao prava ptica nebeska).
Post je objavljen 28.05.2007. u 12:54 sati.