Marketing
Izvaljen
Danas dopodne (pred ovo nevrijeme koje upravo traje na novogradiškom području) bio sam strašno nervozan i išlo mi je sve na živce, pa tako i moji ukućani sa svojim oklijevanjima (kad je riječ o nekim odlukama). Kada treba odlučivati o nečem što je nelagodno, nezahvalno i problematično, onda kažu „hajde ti“, a kad je nešto lijepo i zabavno, onda „to ćemo mi“. Osjećao sam se kao izvaljen iz temelja, baš kao ovo drvo što ga je oluja na Jankovcu ili kakav moćan stroj isčupalo i ostavilo da trune pored obale umjetnog jezera. Znao sam da će na sparinu proteklih dana doći nekakvo nevrijeme. Kao dijete ga se baš nisam bojao, no što sam stariji, nelagoda je sve veća i odmah zamišljam tornada uragane, pijavice i drugu nevremensku gamad. Kad sam si na moru jedne godine „zbrajao živce“, baš sam za vrijeme velike oluje mirno sjedio povrh strme hridi, gledao tamne nijanse plavoga mora, upijao snagu grmljavine nad pučinom i ravnodušan za svoju sudbinu osjećao neopisivu snagu i moć prirode. Nisam baš nešto bio sretan (blago rečeno) pa mi je bilo svejedno da li će me „strefiti“ munja ili će me poštedjeti i ostaviti za budući život i eventualno nešto lijepo. Eto dogodilo se ovo drugo, pa sam zapravo zahvalan za život. Tom mjestu se katkad vraćam u mislima i ja ga zovem „put prema Nebu“, a zapravo je riječ o kamenom putu po kojem su ljudi nekad vukli mreže tunarice na krajnjem rubu Raškog kanala (tamo gdje je tanka crta između otvorenog mora i uvale koja kilometrima vijuga. Imao sam i još uvijek imam neka mjesta na kojima volim „puniti baterije“, no imam sve manje vremena i uz sve to starim i duboko u sebi svjestan sam da na neka mjesta na Svijetu nikad neću kročiti (mada bih htio). Ipak uvijek iznova se kao dignem i krenem ponovno kao da se ništa nije dogodilo. Do nekog drugog nevremena?
Post je objavljen 15.05.2007. u 15:45 sati.