
I ja bih rado bio čarobnjak, pa da zamahnem čarobnim štapićem i riješim sve svoje i tuđe probleme, da se više ne moramo sekirati i da živimo lijepo i sretno. Kao djeca smo se toga i igrali i mislili da ako nešto žarko želimo, to možemo i učiniti. Sjećam se, volio sam čitati o neobičnim sposobnostima ljudi koji recimo mogu pomicati stvari na daljinu ili auto-sugestijom i nekim tajnim moćima savijati žlice. Kažu da tajne službe velikih svjetskih sila koriste takve ljude u svoje svrhe. Zamislite kako bi bilo moći predvidjeti pobjedničku kombinaciju lota ili parove na listiću sportske kladionice? Ja sam kao dijete uvijek sve zamišljao više megalomanski i globalno (na svjetskoj razini), pa sam tako bio pun razumijevanja za junake poput Supermena i sličnih koji su eto pomagali Svijetu (kad nitko neće a zločestih se namnožilo kao u priči). Baš poput ovog dragog dječaka, i ja se svako toliko hrabro uputim središnjom gradskom ulicom i kao da si kažem:“Ma idem riješit tamo neku zločestoću, ili pomoći nekom, pa da možemo nastaviti dalje.“ Priznajem još uvijek volim biti dijete i mrzim kad moram rješavati ozbiljne probleme. Sve sam manje nestašan jer eto moram biti ozbiljan (jer sam obiteljski čovjek i nekakav savjestan radnik koji bi trebao živjeti zajedno sa svojom obitelji od te plaće koju zaradi). Volim i maštati, pa recimo baš danas mislim kud ću nas čarobnim štapićem ove godine odvesti na more. Živim u Zvijezdama i maštam uz TV, uz Internet, ali i kada pričamo što ćemo i kako ćemo. „I što oni meni stalno „jedan zec, dva zeca“, valjda ja znam trikove i bit će zeceva koliko ja kažem. Idem im pokazati par fora, pa kući, a i škola će uskoro završiti“- pomisli ovaj dječak dok se tu i tamo s odjeće odlijepi pokoja Zvjezdica (pa tata mora za njim skupljati Zvijezde). O divnog li zadatka!
|