Marketing
Fra Vjenceslav Janjić - dokazani prijatelj našeg kraja
Evo spominjao sam fra Vjencu u jednom od prethodnih postova, pa da ga svi malo vidite. Fra Vjenceslav Janjić je bio gvardijan Franjevačkog samostana u Cerniku, a sada je u Salzburgu u Austriji na novoj dužnosti. Mnogima iz novogradiškog kraja ostaje u trajnoj lijepoj uspomeni. On je upoznao mene, a i ja pomalo njega, nekako tih ratnih 90.-tih. Na cerničkom nogometnom igralištu osnivala se jedna od prvih bojni (tadašnjih prvih obrambenih postrojbi na novogradiškom području). Vjenceslav nije stajao tada između vratnica (on je bio i golman mjesnog nogometnog kluba MLADOST koji se danas natječe u 3. HNL) nego je u gomili vojnika u maskirnim maslinastim uniformama dijelio osmjehe i krunice umjesto oružja. Srdačno se nasmijao (kao na ovoj fotografiji) kad me ugledao, i kao da mi je htio reći:“Drago mi je da i tebe vidim tu s ovim ljudima koji su stali u obranu svoga kraja“. Ja nisam imao pušku nego sam samo radio svoj posao čiju opasniju stranu do tada nisam još bio upoznao. On je to poštovao, a kao da je imao predosjećaj da taj posao radim s posebnom ljubavlju (pa eto i dan danas). Sretali smo se dakako često i u raznim prigodama. Jedna od meni najsimpatičnijih bila je kad se udavala jedna kolegica s posla. Vjenco je na obredu vjenčanja, za oltarom, toliko lijepo govorio o našoj firmi da sam se doista osjećao ponosnim. Ja znam da on zna, da ondje nije baš uvijek cvalo samo cvijeće, no tako je vješto odabrao u svom kazivanju samo ono najljepše. Život nam je servirao razne situacije za slučajne susrete, od ratnih lokacija, sprovoda, do raznih svečanosti, a rijetko kad više vremena za neformalni razgovor i prijateljsko druženje. On je bio i ostao nekakva moralna vertikala u mojim očima, duhovni čovjek ali i prijatelj i običan ponizan čovjek koji je u stanju sasvim normalno živjeti s običnim pukom. Ja nisam od onih koji se prenemažu sa svojom vjerom i to pokušavaju iskoristiti za svoje osobne probitke. Nikako ne volim ulizice i one koji „plaze oko oltara“ zbog svoje materijalne i druge koristi, a ne volim niti one svećenike kojima godi glorifikacija i to kad ih netko neopravdano za života diže u nebesa. Imam dojam da je to Vjenco dobro znao. Kao što je kazao u komentaru moj virtualni prijatelj Bać Iva, Vjenco je najzaslužniji i za srne, paunove i drugu „zvjerad“ u malom zoološkom vrtu u dvorištu cerničkog samostana. Kad bolje razmislimo mi ljudi bi imali štošta naučiti od životinja, a da ne govorimo o tome kako trebamo poštovati i voljeti prirodu i sav živi svijet. To fra Vjenco zna, a neki to tek trebaju dokučiti. U to ponosno vrijeme stvaranja Hrvatske, eto imao sam čast družiti se s ovim čovjekom. Iskreno mu želim sve najbolje, a znam da on to isto želi ne samo meni nego i svim ljudima dobre volje. Ova fotografija nastala je prije mislim nešto više od godinu dana kada smo se zadnji put sreli u Novoj Gradiški.
Post je objavljen 07.05.2007. u 10:20 sati.