njupalice

ponedjeljak, 20.12.2010.

Restoran Ribič, Zagrebačka 11, 49214 Veliko Trgovišće

srijeda, 01. 12. 2010

by Švrćo

Bijaše to jednog zimskog ranog poslijepodneva.
Pri povratku iz krapinskih toplica s familijom mojom zabrazdismo u Ribič.
Zagrebački odrezak pureći veli Schatzika, i pomfri. Odlično, veli konobar.
To će te podijeliti? upita on.
Ne, ne, velim. Ja budem miješano meso z restanim.
Vrlo dobro, i osmjehnu se. Schatzika naravno nije vjerovala pričama i slikama o odresku u Ribiču. međutoa, kad je došao...hihihi.
Moji su također jeli zagrebački, ali teleći i njih dvoje su podjelili jedan, a uz njega i dva pomfrija.

Ja sam smazao svoj tanjur u časku trena. Restani je bio savršen. Kobasica vrhunska s daškom pikantnosti. Na moje veliko razočaranje, ćevap i pljeskavica razlikovali su se jedino oblikom. Osjetilo se meso ali i soda bikarbona ili mineralna voda. Kotlet je bio začuđujuće mekan i sasvim ugodno iznenađenje. Moram priznat da sam oćekivao da će biti suh ko barut i ne začinjen u potpunosti. I u potpunosti sam bio u krivu, i vrlo mi je drago zbog toga. Pileći file je bio zabrinjavajuće kiselkast. Kao da se odmrzavao u mikrovalnoj pritom pečenja i pritom malo skuhao. Ražnjić je zapravo bio jedino potpuno razočaranje na tanjuru, suh kao nori alga i ne začinjen. Mogli su ga komotno izostavit iz miksa, ne bi im nitko zamjerio.

Schatziki je zagrebački bio idealan tj, ona trećina koju je pojela. Drugu trećinu sam ja pojeo a treću smo ponjeli doma. Pomfri je bio 'em neslan, 'em zagoren. Al to se čak i vidi na slici.

Od salata smo uzeli francusku (naravno), i kupus Schatzika i ja, a moji paradajz i francusku.
Paradajz domaći, bez previše boje, kakav bi i bio za očekivati u ovo doba godine, nije imao previše okusa, što je išlo više u prilog njegovoj ne ge-e-mostičnosti.
Kupus klasično dobar, iako je obiteljska tradicija da ga se jede s puno papra pa je tako bio trunku do savršenog. Francuska salata za divno čudo nije imala jabuku u sebi, ni jaja ni previše kiseline pa čak ni soli. Međutim, bila je sočna i osjećala se svježina u njoj pa joj nismo preveč zamjerili nedostatke i slistili ju samo tako.

Desert je bio logičan odabir, za mene palačinke s nutelom i šlagom sastrane iako šlag ne bi pojeo ni da umirem,jer nisam ljubitelj kesten pirea a panna cotta mi nije desert opće nego hladni izgovor (čak ni onaj iz Cantinette Antinori (Beč, op. a. ) koji slovi kao naj na ovim prostorima), za Schatziku panna cotta sa čokoladom i bademima, a za moje kesten pire sa šlagom.

Palačinke suvisle, po domaći zarolane, i još tople. Znam, to se od njih i očekuje ali nije uvijek slučaj.

Pila se coca cola, ipak vozim, a vani su zimski uvjeti uvjetovani atmosferskim prilikama pristigle sezone.