And the Oscar goes to...
ponedjeljak , 29.02.2016.Danas je povijesni trenutak.Trenutako koji čitavi svijet nestrpljivo čeka već godinama.Leonardo DiCaprio osvojia je svog prvog oscara ikad.Cili svit slavi ovaj trenutak ko da je Krist uskrsa ponovo.I nek se ne uvride dušebrižnici jer nastavit ćemo u produhovnom tonu.Naime,jučer san se susrela s neugodnom istinom,a ta je da velečasni Zlatko Sudac rekreativno dizajnira interijere.Da se razumijemo i da odma riješimo pitanje moje duše.Neman ništa protiv čovjeka osobno,ali imam protiv činjenice da ulazi u posao za koji nije adekvatan.To mi je ekvivalentno činjenici da ja držin mise zadušnice bez završene teologije ili da propovjedam celibat bez položene kušnje.
Ne ulazim u ničije talente,neću raspravljat o ukusima,ali da moram dovest u pitanje njegovu stručnost kad je u pitanju dizajniranje interijera jer za to se završavaju škole.Jednako kao što se za držanje mise polaže ispit.
Nemam ništa protiv samoostvarenja,ali imam protiv guranja nosa di mu nije misto.Znam da život nije fer.Samo ne vidim poantu da radimo nešto što ne znamo.Kao da netko tko je naučen projektira zgrade zapravo ide projektirat avione iako ne zna ništa o turbulencijama.Svi smo stvoreni za nešto i svi gajimo ljubav prema drugačijin stvarima,svi smo i školovani u drugačijim branšama,ne vidim potrebu da svak radi sve.Zato i jesu odogovornosti svijeta podijeljene.Da se razumijemo moj stav bio bi isti da sam čula da modni mačak projektira interijere,tako da se vjernici i sljedbenici gospodina Sudca ne uvrijede na ova promišljanja.
Nadalje danas san u dučanu vidila žensku s torbom koja izgleda poput ptice,poput papige,torba je interesantna više me zabrinila njena jakna čudovišta iz ormara.
Konačno san osposobila mailove i račune i moran priznat da su me dva zaista obradovala,je da su kasnila dva mjeseca i da san ja odgovorila na iste mjesec dana nakon što su zaprimljeni,ali da obradovali su me kao nikad do sad.Ima tako tih ljudi koji vam uljepšaju realnost makar na kratko.Inaće Split je pod kišom,moje najdraže stanje uma.Ne pričam puno i nosim suludi smješak na licu.Dan je za spavanje,a ja se veselin poslu i radu ovako iz udobnosti kreveta.
Ne znan jeli to samo do mene,pa da ovih dana primjećujem ljepotu oko sebe ili je doista ova kiša sve lijepe momke potjerala na ulicu,ali stvarno ljudi bez zajebancije svi lijepi šetaju vani.Šetaju sami,nikog ne drže za ruku pa kome treba nek krene u lov.
Pas mi se isteže ko mačka po krevetu i zavlači pod deke željan ljubavi i pažnje koju pridajem laptopu.Predivan je dan za živjeti.Predivan trenutak za radost.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako se troše cipele i razvaljuju guzice?!
subota , 27.02.2016.Najbolje ideje valjda dolaze oko 2 ujutro taman kad mi kreativci krenemo na spavanje.Ne znan šta me više nasmijalo i inspiriralo činjenica da Taša ima rupturu dupeta i to puno goru nego ja ovo lito kad mi je livi guz bija modar ko šljive u rodnoj godini.Naravno da san je morala zajebavat jer mislim takve situacije to zahtjevaju.Preludo da bi bilo istinito i definitivno mi je popravilo tjedan.Mislim ovo tako krivo zvući,ali za mene nema bolje stvari nego kad neko loše iskustvo mogu okrenit na zajebanciju.Uglavnom Tašin sljedeći momak će sigurno imat puno pitanja,ali svakako manje od doktora na hitnoj.Mislim da smo ono po pitanju duga i nesređenosti u zdravstvu odma nakon Tanzanije.Inaće idem je posjetit,mislim Tašu ne Tanzaniju.
Druga inspirativna situacija je bia Netko Nitko ili Gogo ni jedno ni drugo mu nije pravo ime.Uglavnom sasvim komična situacija.Da sam ja došla doma i onako da si presjećem vrijeme prije spavanja i da se odmorim od rada odoh ja malo čakulat po dobrom starom običaju i naletim na lika za kojeg se ispostavi da cijeli dan bezuspješno traži dizajnera interijera.Onako how wired is that?....
Tamo negdje do dva ipo osin činjenice jel pol dva ili jedan ipo i jel kažeš iman 25 i pol godina ili pola do 26 razgovarali smo i o dizajnu i cijevnoj izometriji.I da stavim činjenicu da se radi o mojoj ahilovoj tetivi plavim oćima,razgovor je bia zabavan,interesantan i tamo negdje pred spavanje oko 2 ipo ili pol 3 riješim košare za kruh.Ono ideja puf,sama od sebe.Ludilo...
Trenutno radim na nekom projektu i nikako nisam mogla smislit rješenje za košare.Mislim ono pari banalno,ali mislim da nekih tjedan dana mozgam o tome.I sinoć eto.Zato san za ne falit sanjala noćas potkrovlja jer čovjek ima stan u potkrovlju...
Recite da san luda,ali totalno san prezaljubljena u svoju profesiju,toliko da je sanjam noću,toliko da su plave oći pale u drugi plan.
Jutro je poćelo kao i uvijek negdje između tenzija i good morning beautiful.Inaće san malo prehlađena i kišen ko lik iz crtića.
Joj kad se sjetim moje Lucy kako je nekidan imitirala mater kako kiše.Prekomedija.
Inaće da završim stav o Tašinom dupetu,makar da se nasmije ovako najranije,jer tražila me link,a ja eto ne vidim razloga da ga nema.Sigurna sam da će s vremenom i svi ostali dobit,ali nekako pomalo,meni se još ne žuri.Taša je inaće jedna od onih ljudi koji van jednostavno poprave dan svojom blesavosti.Posebna vrsta ludila,ludilo kojem jednostavno ne možete reći ne.Zarazno ludilo.
Ajmo lakirat nokte u busu,ajmo...Ne postoji ne unatoč činjenici da ste neobzirni prema ostalim putnicima i da upravo ulazite u okuku i da ćete vjerojatno pola prsta obojat u žarko crveno.Zarazno energično ludilo,vječna avantura,jer kako moje nadahnuće kaže dosada je bolest.Zapravo ako postoji rečenica koja bi nju opisala definitivno bi glasila tako: "kreni za avanturom,jer dosada je bolest"D.P.
Činjenica da je razvalila dupe i da je sva u zavojima i da će vjerojatno ostat ožiljak daje samo dobru podlogu za priče u budučnosti.Mislim ja znan iz vlastitog iskustva kad ljudi pitaju odakle ti ožiljak,čovjek uvik kaže najiskrenije šta se dogodilo,ali zašto,čemu,kad postoji 10 boljih verzija.
Odakle ti ožiljak?
-Potukla san se s torcidon,triba si vidit njih.
-Ma neka štraca došla sa štiklon al dobila je svoga Boga.
-Ozljeda prilikom divljeg sexa.
-Razvaljen mi je šupak.
Dobro mogla i nabrajat do sutra....Ja kad san ozljedila dupe ovo lito ljudi su mislili da se zajebajen da mi je cila guzica modra ko glavica crvenog kupusa.Sve dok nisu vidili.Cila ova priča mogla je bit i zanimljivije ispričana,da mi inspiracija nije negdje u inteijeru,ali svejedno ćete se nasmijat.
Al gledamo uvik s vedrije strane,pipkali su je mladi doktori,s dobrim rukama.Provela je nekoliko sati na promatranju,svi su pričali o njoj i njenoj zadnjici.Šalu na stranu,odnit ću joj čokoladu kad je posjetim.
Inaće trenutno idem završit ovo i nadat se da će sastanak proć dobro.
Nego da podijelim s vama i priču o potrošenim cipelama.Inaće moj Bro ima nogu king kong-a,big foot-a ili neke slične beštije i cipele su avantura za pronaći.Trenutne su mu u fazi raspada i ima još nekoliko dana ispita i svega pa nakon toga ide kupit nove,ali u kući imamo starog koji voli popravljat stvari pa tako i cipele.Jutros je cijeli dramski komad odigran na temu cipela.Di je lipilo,nemoj mi ih uništit,ne možeš tako,ja večeras izlazin,ostat će mi lipilo na cipelama....
Drž te mi fige za projekt i da ne izgubim živce putem.
komentiraj (0) * ispiši * #
Koja je poanta?
petak , 26.02.2016.Pun mi je kurac ljudi koji kao sve nešto razgovaraju,sve nešto se informiraju i onda kad se ti priključiš diskusiji ispadne da si se izlaja o onome šta nisi triba.Naime jučer san eto upala u neku diskusiju o člancima i na kraju završila na "dvorcima" dvorci su naravno nešto šta nisam smila spomenit pred dotičnom osobom iz nekih meni nepoznatih razloga.Zapravo ja nisam ni mogla previše reć o tome,dotična osoba je bila upučenija u temu od mene i na kraju je ispalo da sam ja rekla nešto šta nisam smila.
Mislim jebemu mater jeli toliko teško naglasit o ovome ne pričajte drugima i pogotovo ne tome i tome.
Mislim ne kužim taj princip poslovanja,ono kao nemoj da niko zna da surađujemo,ali ipak neka čuju da surađujemo.
Podsjeća me na jednu situaciju iz osnovne škole.Kad je moja mama napravila sve kolaće,torte,catering mojoj tadašnjoj prijateljici za rođendan i ja sam prijateljici rekla kao nemoj nikom govorit jer u glavi sam mislila ako sad svi vide da moja mama radi njoj kolaće svi će tit da i njima radi,a onda kad je ekipa počela jest i svi su pitali jel tvoja mama radila,ja sam rekla da je radila samo tortu,jer ipak nisan tila da mamin trud ostane nezamjećen i uglavnom prijateljica se išla izvuć pa je rekla to je bilo lani,pa me odvela nasamo da me pita kao pa rekla si da ne želiš da znaju,a ipak si im rekla.I uglavnom kad ste dijete teško vam je objasniti,a moram priznat da ni mi odrasli nismo ništa bolji.Kao svi su nešto upućeni,al opet bi tili da njihovi posli ostanu tajna.Mislim ne radi se ovde o odavanju poslovnih planova i strategija,nego eto o neobaveznoj čakuli ko s kim surađuje i ode sve u 3 materine.
Mislim da ono je besmisleno.Zašto bi uopće trebalo tajit činjenicu da s nekim radiš.
Majku mu jeben,a kako proširit krug suradnika,ako međusobno ne komunicirate ili ako međusobno uskračujete informacije.Svakako se slažem da treba malo pripazit o detaljima i konceptima i da to nisu ideje koje djelite s bilo kim,ali ipak.Sama činjenica da surađujete s nekoliko ljudi istovremeno ne bi smila biti tajna,prvenstveno jer trebate organizirat svoj raspored.
Svi bi svoje poslove držali u tajnosti,ali ipak svi bi htjeli da njihove zasluge itekako budu zamjećene.
Jebem ti sistem bez sistema,pa kud ovo sve ide.Zar je ljudska interakcija spala na tako niske grane,da se čovjek mora bojat vlastitih usta.Mislim,okej,možda san luda,ali koliko teško mora biti živjeti sa idejom da u svakom čovjeku čući neprijatelj koji samo čeka da iskoristi tvoje slabosti protiv tebe.
komentiraj (0) * ispiši * #
Do I wanna know...
utorak , 23.02.2016.Znate onaj osjećaj kad vas pisma progoni danima i onda je prije spavanja vidite kod one jedne posebne osobe.Sinoć za laku noć pogledam i vidim Artic monkeys-Do I wanna know koja mi se vrti u glavi još od subote.Probudim se jutros iz nekih suludih snova,vani pada kiša,a ja moram na teren,ja idem onako cijela presretna upalim si je na mobitelu dok čekam na stanici i hodam gore dole na primi dok kapljice padaju po meni.Hodam u ritmu crawling back to you....I ne znam kakav me zadatak očekuje i šta me čeka i onda boom.Totalno moj dan,totalno savršeno.Jedan od onih trenutaka koji vas obore s nogu.Nestvarne plave oći koje traže vašu pomoć i priča toliko nestvarna da sam si odmah sve zamislila.Subjektivni svemir,savršeno.Vidim svaki dio toga.Vidim svaki detalj.Ludilo,a kiša i dalje pada.Cijeli dan je prošao u obvezama i greške se dešavaju,ali bilo je fantastično i tako se veselim ovoj godini.Veselim se svemu ovome.I znate da se nisam ni jednom zapitala zašto i kako...Uđem u kafić svira Desire-Years&Years i opet,ne pitam se ni na trenutak,samo nosim neki glupi smješak na licu cijeli dan po kiši....
Do I wanna know? Ma ne,znam i samo se želim prepustiti tom osjećaju nek me ponese.
I opet navečer crawling back to you...Dok mi bobitel zvoni i svi me traže gore nego kurvu petkom jer zajebali smo jedan zid za cili metar i triba sutra opet na teren,ali život je predivan i kiša će padati i ja ću se i dalje blesavo smijati....
Jer I don't wanna know....Ma jebeš sekiranje iden natrag na spavanje.
komentiraj (0) * ispiši * #
Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote,tko to živi u sadašnjosti,a da već nije umro od sramote...
ponedjeljak , 22.02.2016.Čitam neki dan post neke majke autističnog djeteta na facebooku.Piše svome susjedu.Piše susjedu kako činjenica što joj šalje policiju na vrata neće promjenit činjenicu da je dijete bolesno.Mislim se što nije u redu s ljudima.Mislim,znam da nije moguće sve razumjeti,da nije moguće sve podnositi,da se s večinom stvari koje vidimo na ulici i u svijetu oko nas ne možemo nositi,ali zašto toliko odbijamo pokušati.Nisu me učili da razumijem niti da shvačam,to sam naučila sama,ali učili su me da pokušavam unatoć svemu razumjeti,jer i mene je jednom trebalo razumjeti i mene je jednom trebalo prihvatiti.Ne mogu reći da bi mogla sa svime živjeti,da bi mogla gledati takve situacije u svojoj blizini u svojoj svakodnevnici,ali svakako bi pokušala.Ne mogu se zamislit u koži onih koji to prolaze,ali imam dovoljno empatije u sebi da tako nešto ne osuđujem.Čitam ja taj post i mislim se kakav to čovjek trebaš biti da bolesnom djetetu pošalješ policiju na vrata,da bolesnom djetetu priuštiš takve traume.Kakav čovjek moraš biti da svoje dijete ne pripremiš na suživot s drugima i drugačijima.U 21. st kad su informacije dostupne na svakom koraku,kad se obrazovat i educirat možeš na razne načine ljudi su nikad zaostaliji.Zaista mi nije jasno,koliko nesretan čovjek moraš biti da na ljubav odgovaraš tako.Iz iskustva znam da bolesni ljudi u sebi nose najviše ljubavi i dobrote.Znam da iza te boli i zidova kriju se najranjivija stvorenja koja će prije uzeti tvoju bol na svoja leđa nego da tebe gledaju u agoniji.Njihov život jest agonija i još malo boli im nije problem,ako će to donjeti osmijeh tebi na lice.Čitam ja to tako neki dan i ne vjerujem što vidim.Da jedan odrastao čovjek sebi dopusti biti tako zaostao i ispran i da svoje dijete uči da bude takvo.
Onda slušam kako je nekog malog hrvata pretukla skupina srba u Vukovaru...U isto Vukovaru koji ih je primio nakon svih strahota koje su počinili i pružio im dom,u Vukovar koji godinama priča o nekakvom suživotu i prijateljstvu između zaračenih strana.Potom čujem priču kako je bilo okršaja u suprotnom postavu gdje su hrvati pretukli srbina i pitam se gdje je nestalo to razumijevanje o kojem slušam svaki put kad posjetim taj grad.Mediji konstantno truju narod podjelama na hrvate,srbe,rome,muslimane,katolike,židove,ustaše,četnike,partizane,....i da ne nabrajam dalje...Nitko ne priča o ljubavi i zajedništvu.Svi pričaju o mržnji,ratovima starima preko 20 godina,vremenima '45. i '91.,a mi smo u 2016.-oj.Sreću svodimo na materiju,ljubav na darove.Uzalud sve,gospodo draga kad smo truli iznutra.Truli da truliji ne možemo biti.
Slušam tako neki dan Vitomiru Lončar u emisiji Nedjeljom u 2 i da budem iskrena nisam znala tko je niti što je ona dok nisam pogledala emisiju.Inaće ne volim Stankovića,ali ipak žena je govorila o kulturi.Ja volim umjetnost i zapravo kultura je skupni naziv za sve vrste umjetničkih područja što je zapravo eto nešto na što prije nisam obračala pažnju.Ta žena je tako govorila da je ja jednostavno nisam mogla prestat slušat.Sve što je rekla u meni je probudilo neku buru osjećaja,poštovanje,shvačanje,razočarenje,razumjevanje,divljenje,opčinjenost i još mnogo toga.Nevjerojatno je da žena za vrijeme cijele emisije nije rekla ništa pogrešno.Nije rekla ništa što bi se moglo krivo protumačit.Koliko loše sistem funkcionira i koliko upropaštavamo sve što se gradilo kroz povijest uništavajuči baštinu,jer tko putuje da vidi gospodarski rast...Svi turisti obilaze kulturna događanja i kulturnu baštinu,a mi uopće ne inevstiramo u taj sektor.Doduše niti se ne trudimo da ljude informiramo o istom.Ne sjećam se kad sam zadnji put vidila najavu za neku predstavu ili izložbu,ne sjećam se i preporuka za koncert ili film,ali zato uvijek čujem pljuvanje lijevih na desne i desnih na lijeve,čujem pljuvanje na strance i sve one koji nešto rade u životu od strane onih koji ne rade ništa.
Npr. Jedna moja poznanica je nedavno nastupala u jednom glazbenom show-u i zaista je bila loša,stvarno eto ja joj sama ne bi dala prolaz iako san nestručna po tom pitanju,ali ipak ne bi je toliko ni gadila koliko su je pojedini stranci ogadili na youtube-u.U redu je da ti se netko ne sviđa,ali ja osobu poznajem osobno i znam da radi 2 posla i uskače na 3. kad god treba,znam i da je uz ta dva posla i povremeni 3. završila i 2 godine dizajna interijera i znam da je uz sve to još i majka i da joj je protekla godina bila užasna i da se u međuvremenu i rastala i puno drugih stvari koje ovi jadnici bez života ne znaju. I šta ima veze da je netko podbacio,tko ste vi da uopće govorite ružno o nekom koga ne poznajete.Istina nije mi ženska najdraža osoba na svijetu i neću s njom pit kave svaki dan,neću se ni čut s njom stalno,ali ipak neću bit ni zla prema njoj.Čak ni najgori ljudi na svijetu ne zaslužuju da budemo prema njima još gori.Ne znam što su vas učili na vjeronauku,ali sigurno ste veći vjernici od mene,veći katolici od mene....Ja sam eto na tim prisilnim predavanjima naučila da dobro uvijek pobjeđuje i da dokle god si dobar prema dušmanima,oni ti ne mogu naudit,jer dobrota je nadmočnija od zla.Možda su me krivo naučili.Sada više nije bitno.
Toliko negative sijemo,svakodnevno,da smo zaboravili kako izgleda ljepota.Divimo se okolini koju trujemo...
komentiraj (0) * ispiši * #
Pusti me!
srijeda , 17.02.2016.Kud me nađu danas.Prvo me mala čimavica bojkotira jer je grintava i rospija na svoju rodicu,pa mi kaže pusti me.Da zna sigurno bi mi rekla: ODJEBI MARE.
Onda me zapadnu rasprave o ljubavi i varanju i pičkama materinama.I onda opet iz mene progovore srodne duše one četvorice,pa mi dođe da pustin ove dvi zviri u sebi da skoče s ton četvorkon na leđima i izvedu juriš na čovječanstvo i naprave invaziju na društvo.Pa jebemu da sad ne psujem svece,nek ostanu na nebu.Jebemu sve danas.Zašto je toliko teško pitat svoju curu/momka/muža/ženu ili šta je već šta je muči i ima li problema.
Kad kažen da mi je dobro samoj gledaju me ko Charlie-a Sheen-a kad je reka da ima AIDS.Iako svi znaju da AIDS i nije toliko big deal ako se informiraš i poduzmeš mjere opreza.
Mislim koja je poanta udaje,ženidbe....Suživota s nekim,trajanja u dvoje,ako ćeš na svaki problem otić u zagrljaj nekom drugom.Pa pizda mu strinina,ako ti se ne obvezuje,jebi se okolo...Niko te nije prisiljava da budeš s nekim dugoročno.Koji je kurac vama ljudima,kad moran već govorit grube riči javno na internetu,jer lipog načina da kažeš ljudima da su u kurcu.
Mislim ono,sunce mu jebem...Kad smo došli na tu neku razvoju razinu da kao teško je pa ko će se s tin zajebavat.Jebemu i špiljski čovjek s toljagon je drža do svoje ženske.Pizda mu materina,nije zna reč dvi riči,glasa se poput beštije i tuka je bizone,al drža je do žene,nosija joj je spizu,grija je umisto vatre u pečini i bra je lopoče s potoka,je da su jili iz njih,al nosija je cviće....I nije iša drugoj u pečinu iša je svojoj.Moga je namirisat druge lapane u blizini i izvadit toljagu i reč in odjebite u svoju rupu.
Pa koji kurac se dešava s nama ljudima danas...Ono živimo s ljudima koje ne poznajemo,ne slušamo ljude s kojima živimo,konstantno stvaramo konflikte i ne razgovaramo.I onda se ćudimo kako se nama sranja dešavaju.Ma brate sljedeći put kad pomisliš da sam ja luda i poremečena jer sam sama,poštedi me.Pogle sebe i toga pored sebe,ako ste vi normalni onda u redu ja san luda.Ja nikog ne varam,ne trudim se oko nikog,ali i ne zavlačim nikog.Jebemu nakon svega ovoga samo san još više snervanija ljudskom gluposti....Ma ustvari jebe me se...Živite kako oćete i jebite se s kin oćete,samo ne zamarajte ostatak svita svojin pizdarijama i svojom indifernetnošću prema životu i svim njegovim izazovima.
komentiraj (0) * ispiši * #
Veni,seen,...
Baš san sinoć žugala kako nije u redu udrit seen i jutros ipak dobijen odgovor.Ovaj put u 3 rečenice 6 riječi sve skupa.Nakon 5 dana vjerujte mi da je to izvanredan napredak ako prethodni odgovori su stizali nakon nekoliko mjeseci po jedna rečenica 3 riječi i repeat.
Život je nekad ziv,nekad žut.Ovdje pada kiša danima,lijepo je ali nekako me hvata neka nostalgija za ljetom,prvi put nakon dugo vremena.
Nešto si mislim u ovom sivilu,jer pametnijeg posla neman i neda mi se mozgat o ničemu.Šta ljudi smatraju pod pojam SEXY.
Mislim ono kad nekom kažeš da je sexy na šta točno misliš.Onako obicno me svi pitaju,sta prvo primjetis na muskima.Bog mi je svjedok,da prvo primjetin oci,pogotovo ako su svijetle(plave ili zelene)...Pa onda primjetin jel kreten ili je recimo "normalan" za moje standarde.
Mislim ne znan za ostatak svijeta koji guzice,sise,bicepse,kvadricepse i sve ostale cepse promovira kao pojam sexypila.
Ne znam,misli necu rec da dobar izgled nije bitan.Sve je to lijepo....Jbg svi više volimo lijepo umotane poklone makar u papiru bilo i govno,ali nije presudno da ce zadrzati nasu paznju,cak nas moze i odbiti.
Oci su varalice,ono šta vidimo nije ni blizu istini.Tek je privid iste.
Ima tako nekih ljudi s kojima se stvarno možeš nasmijat na ovakve stvari,al ima brate i nekih budala koje ove stvari svacaju preozbiljno.Ovaj put neću citirat nikoga,jer sve se to da pronaći na internetu,ali reć ću ono što mislim o svemu tome,pritom ću se nadovezat i na zadnji post "Dnevnika jedne dalmatinke" di ona priča o feminiziranim muškarcima.
Uglavnom,nikad nisan volila kremice,ono prelina san za to,neda mi se koristit nista osim šampona,ono regenerator mi je teška pokora,a nedaj bože još i oni losioni poslije kupanja,pa ona sranja za čistit lice,mitesere,pičke materine.Ono kad vidin da si moran počupat dlaku s brade to mi je ono ajme majko.Uglavnom,ona je pričala o tim frajerima koji se spremaju po banju ko mlade prid oltar.Onako to traje satima.Moran priznat da znam više muških nego ženskih koji to rade.Onako prestrašno....
Ja se tuširam maximalno 10 minuta,spremna san za pola sata sa šminkanjem,a šminkan se kad moran i to smatran osobnon pokoron za oproštenje grijeha.Ono umisto očenašom šminkanjen okajen sve svoje krive postupke. Ozbiljno.
Da,slažem se s njon da je dovoljno imat jedan dezić/parfem,gel za tuširanje i šampon za kosu.I eto dva puta misečno onu masku za lice,da ipak ne izgledaš ko da si ispa iz hormonalne žlijezde.Ovo po meni vridi za oba spola,sve više od toga je ono naporno u najmanju ruku.
Ne znan,meni je uvik bio interesantniji nečiji intelekt.Činjenica da se s nekim mogu mentalno nadjebavat.Nista mi nije toliko uzbudljivo kao činjenica da mogu raspravljat s kreativno inteligentnim ljudima.Ne onim napornim koji ti posišu dušu na slamku jer ne odustaju od svog mišljenja,nego s onima koji se zajebavaju i kuže tvoj način zajebancije...
Ono inteligento zajebavanje,koje te tjera da još interesantije repliciraš i da se svi zabave na kraju.
Ne znam kakvo dupe bi meni to moglo zamijenit.Valjda svatko ima nešto svoje,što ga privlači,na kraju krajeva sve se svodi na ukuse...Ali što je adekvatno mjerilo za pojam sexipila?Tko postavlja te standarde i normative?Jednom sam vodila tako neku raspravu s jednim likom koji je bia uvjeren da je pička dovoljna da se napališ.Nakon nekog vremena našeg psihičkog jebanja jedno drugoga,kaže mi sad bi te jeba iako ne znan kako izgledaš.Na šta sam ja rekla,znači da ipak nije sve u pički,triba imat nešto i u glavi.Bila je to moja win situacija,jer san sve njegove lađe potopila jednom rečenicom nakon sati borbe....Zabavno je to.Ima neku svoju ljepotu.Dobar izgled je subjektivan isto kao i karakter.
Tema je otišla u skroz nekom kupusastom smjeru,pa ću se zaustavit tu negdi na činjenici da ako nije zabavno,jednostavno je dosadno,a od dosade brzo odlazimo.Dosada funkcionira po principu seen-a....Veni,seen,adio...
komentiraj (0) * ispiši * #
#žurnalskihejt
ponedjeljak , 15.02.2016.Moram priznat da mi je već pomalo muka od ovog kvazi novinarstva.Na fakultetu političkih znanosti u zagrebu postoji smjer novinarstvo. Nisam neki od onih šta inaće drže do takvih stvari,ali u zadnje vrijeme često nailazim na razno razne članke,kako u obrazovne svrhe,tako i u one sporedne,a i u zadnje vrijeme često me zadesi ta čast da i sama moram napisat stručni članak,pa znam koliko truda je potrebno.
Nikad mi neće biti jasno ta piskarala koja doslovce stalkaju ljude po fejsbuku i instagramu i drugim društvenim mrežama i onda prenose njihove statuse i slike.Profili na društvenim mrežama iako su javni,osobna su stvar.Možeš ih čitati i komentirati ali ne i prepisivati.Tako ja jučer nabasam na članak Anamarija Asanović pokazala svoju djevojčicu i mislim si okej žena je pozvala novinara eto da kaže ljudima da je rodila i skužin da je neko piskaralo skinilo njenu sliku s instagrama i obavjestilo narod koji to uopće nije zanimalo da je miss Asanović rodila.I u redu,mislim lijepa je to vijest i nek im je svima sa srećom,ali koliko ti dosadno mora biti u životu da listaš tuđe profile da bi napisao članak.To nije istraživačko novinarstvo,to je čista lijenost,a mi kao dalmatinci smo eksperti za istu.
I onda se pitam jel ljudi stvarno završe fakultet da bi pisali o nečem što možeš pročitat negdje drugo.Jedino što smisle je naslov.
Zapravo ja to uopće ne bi nazvala novinarstvom već krađom intelektualnog vlasništva.Zamaranjem ljudi bezveznim informacijama o tuđem životu koji ga možda ne zanima.Mislim koga briga gdje ljetuju Rozga i Hausre,kome je Anamarija rodila kčer,di putuje Severina ,u koju kafanu je sjela Danijela Dvornik i zašto je ona iznila svoje mišljenje na svom profilu zatečenom situacijom.
Ako me takve stvari zanimaju,jednostavno odem ih potražit tamo gdje su objavljene originalno.
Samo još čekan da jednog dana netko napiše nešto glupo poput Baba Vanga je predvidila sudar naših subjektivnih svemira i kad se to dogodi od ljudi će nastat nova rasa,:izjavio je potreseni Nostradamusov duh,na svon fan pageu.
Jeben vas line i neuke.Pa,ako već želiš pisat o ovakvim stvarima,lijepo odeš zatražiš intervju,raspitaš se malo,napišeš pošten članak,a ne sranje koje nazivaš člankon iako je kopija nečije slike i komentara s društvenih mreža.Da jebote,ako je to posal koji voliš potrudi se zbog njega,ako nije daj otkaz otiđi u bijeli svijet u potrazi za svojom srećom.Ne truj sebe i druge glupostima i niskointeligentim floskulama,ti si puno više od toga.
komentiraj (0) * ispiši * #
King i Bumba na repeat
nedjelja , 14.02.2016.Prije nekoliko dana imala san jednu dirljivu razmjenu činjenica na facebook-u.Bio je to jedan od onih dana koji započnu predivno. započnu vam s najdražim pogledom na svijetu, taj pogled pošaljete onima koji obožavaju taj pogled iako ga nikad nisu imali prilike vidjeti. Dan je počeo predivno. Dan je počeo s good morning beautiful.
I taman kad uhvatim vrimena tik pred valentinovo da održim obećanje i poklonim nekom posebnom nešto iako totalno neplanirano terminski.Zaista uoči valentivnova je čista slučajnost,ja dobijen seen...Ono makar hvala bilo bi dovoljno u ovo doba godine.Nisam neka od velikih gesti,ne tražim zasluge niti je bitno što je valentinvo,ali jebemu osnove kulture.Kad ti simpatična cura pošalje komadić raja u slikama iz vlastite kolekcije,on budi muško pa kaži hvala,makar imaš milijun obveza na pameti.Mislim okej,ajde neću bit zlopamtilo možda čovjek piše stihove zahvale,to je već bokun posla pa ono triba vrimena da se umjetnički samoostvari u tom jedinstvenom komadu umjetničkog izražaja.
Da se ne zajebajemo,sigurno ja pretjerujem kao i uvijek,al jebemu ne bi to bila ja.
Inaće smišljam logo ovih dana i nekako mi ne ide,ona početna ideja je promašaj,ne potpuni,ali ipak promašaj.
Kako smisliti logo da on u sebi sadrži cijelu vašu bit.Nisam ni mislila da će bit ovoliko teško i naporno.Inaće tražin doktora za laptop preko fejsa jer ja san beznadan slučaj.Onako uzaludan,najozbiljnije.
Ako si ikad odlučin nać momka,čovjek se definitvno mora razumit u kompjutere,onako pod obavezno i ne smi bit šupak koji neće pogledat i riješit problem kad se pojavi,a to je često.
Inaće jutros čuvan rodicu,jer je bolesna i ne ide u vrtić i za ne falit cilo jutro oće da joj puštam King-Years&Years na repeat.
Rodicino dite,zna šta valja,je doduše da smo paralelno s tim čitali i Bumbu na repeat i pokušavali uprizoriti "Za nju" iako nije upalilo.Još je mala za složene emocionalne tekstove bez slika. Inaće je toliko puta poslušala pismu da je počela pivat: "ooooo,I was king under your control" toliko točno da san se zabrinila za svoj intelekt,jer moj engleski zvuči ko kad britanci krenu pričat hrvatski.
Moja mala kritičarka je odobrila logo,kaže da joj se sviđa.Čini mi se da ću ostat pri tome.
Ne smim još ništa dijelit s javnosti jer,još nije definitvno i moram pazit na intelektualno vlasništvo.Uglavnom,meštrovica je zaspala,a ja sam si uzela malo vremena da napišem koju glupost.Zapravo prije nego sam krenila dovršila sam "Za nju" i skužila da vani pada kiša,moja omiljena oborina. "I nije bitno jesi li kiša ili uragan..."
Mirnih luka na vidiku nema,zapravo trenutno nije ni bitno,sada mi trebaju oluje da me guraju naprijed.Trebam svu silinu vjetra da ovu godinu privedem kraju i da mi taj kraj navjesti neki očekivani početak ili bolji od očekivanog.Ne znam što nam vrijeme nosi,nitko ne zna,ali nadam se da nosi bar malo dobrih stvari napokon.Nadam se da donosi oluje koje vode bonaci.Bonaci kakvu sanjamo svatko pojedini od nas.
Lijep je osjećaj biti mirna luka nečijoj oluji,zaista bez lažne skromnosti.Cijelo jutro umirujem 15 kila oluje i nema ništa ljepše od tog zagrljaja dok je King na repeatu,pa makar i čitali Bumbu isto toliko puta umjesto nekih drugih priča.
Ponedjeljak je dan za smirivanje oluja,a ja tako volim ovaj grad nakon kiše.Jer sve je bistrije nakon kiše,baš kao i oči nakon suza.Sve nekako ljepše izgleda nakon pranja.Dobije neki novi ton.Ton mira.
komentiraj (0) * ispiši * #
Obični ljudi ne mogu te učiniti posebnom. Dean Pelić
utorak , 09.02.2016.Zadnjih dana slabo spavam,sanjam smrt.Googlam značenje svih potencijalnih tumačenja. Nadam se čudima. Radni tjedan je neman baš vremena za gluposti,ali ti snovi me tjeraju u plač,a ja rijetko plačem isto tako neman baš ni živaca za one koji mi govore kako je cijeli moj život krivo koncipiran i kako oni znaju bolje. U najmanju ruku mi je apsurdno,da ne kažem što drugo.
Poslala sam link DSK, dugo sam se mislila oću li ili neću,ali onako u konačnici zaključila sam da je šteta počinjena u svakom slučaju i da više jednostavno nije bitno...
Šta bude bit će ionako. Moram priznat da mi se mnogo stvari mota po glavi zadnjih dana kao i mnogo ideja i sve ima neku pozitivnu notu,osin mog mentalnog stanja u krugu obitelji. Znam da odrastam i evoluiram i da ovaj odnos mora proči taj proces,znam i da opet se moram naoružat strpljenjem jer jednom ću doći na red. Dug je put kad si zadnji na lsiti čekanja,ali to ne znaći da u međuvremenu ne možeš obavit poslove gdje su liste kraće. Besmisleno je samo stajati i nadati se da će netko odustati prije tebe,pa da češ uskočiti preko reda.
Shvatila sam da neke priče jednostavno ne možeš dovIjeka iznova čitati. Inaće nisam od onih koji umjetnost vole ponavljati jer nemoguće je nešto iznijeti na isti način dugi put. Ipak ima tako tih nekih zapisa koji te osvoje svaki put iznova i natjeraju te da se zaljubiš u sve što voliš opet iznova kao da je prvi put. Kažu da kad spoznaš sebe znaš sve. I najiskrenije tužno mi je gledat sve te silne ljude koji tugu nose na licu jer ne poznaju sebe. Boli me ta njihova patnja,budi u meni onaj protection gen koji nosim ispod kože. Neki su toliko zasljepljeni tom patnjom da sreću ne vide pored zdravih očiju. U svijetu prepunom problema i ružnoće tko još želi živjeti realnost. Tko još nema potrebu da je oboja u šarene boje. I sad će ispasti kao da reklamiram gay lobye,ali nije mi to bila namjera. Svijet se neće promjeniti dok se ne promjeni svijest čovjeka,a svijest čovjeka se neće promjeniti dok se ne prepusti optimizmu i dok ne pusti svjetlo na svoju tamu.
Slušam tako sinoć misli jednog mladog čovjeka. Izrazito isključivog i ograničneog pogleda na svijet i život. Koliko god je meni neshvatljivo njegov stav da empirijski dokaže svaki aspekt života i da prouči prvo svaki manu čovjeka i njegov loš izbor i da ga po tome prekriži kao dobroga toliko je njemu neshvatljiva moja bezuvjetna ljubav prema svemu dobrome što čovjek nosi ispod kože i prema svemu lošemu što ga je učinilo posebnim.
Uvijek kažem da je Bog na ovu zemlju ljude poslao da ljube. "Ljubite jedni druge,kao što sam ja ljubio vas" Bog je ljubio i grešnike,to nekako uvijek zaboravimo,opraštao je izdajnicima. Sudit će nam se na posljednjem sudu. Svima i meni i vama i njima,svakome po zasluzi. Zašto da si trujem dušu presuđujući drugima u Njegovo ime. Tko san ja da dovodim u pitanje tuđu vjeru,tuđu dušu...
U svakom od nas postoji nešto posebno,postoji nešto osobito i unikatno,nešto što nečeš pronaći ni kod koga drugoga. To trebaš znati voljeti. Znam da je teško gledati tuđu sreću iz vlastite agonije,ali ako pokušaš možda ti ugrije srce i bude boljelo manje.
U cijelom ovom ludilu gdje slušam isprazne priče ograničene koricama knjiga,mene prati rečenica jedne knjige koja preljeva ljubav izvan svojih korica. Tamo piše da trebamo - tražiti obično samo kod posebnih ljudi, jer obični ljudi ne mogu nas učiniti posebnima.
Da se ne slažem apsurdno je uopće govoriti,kad je opće poznato koliko svako slovo osjećam kako diše u mojim stanicama iako to sama nisam napisala. Toliko vjerodostojno napisana misao da vjerodostojnija ne bi ispala ni da sam je sama sročila tako. Jedan moj profesor iz srednje škole uvijek je govorio kako smo mi tek ideja idejine ideje. Uvijek smo se čudili tom luđaku,ali imao je nekih genijalnih priča i primisli. On je to objasnio ovako: imaš stol,stol je ideja začeta u Božjem umu,koja je pak iz njegovog uma projicirana u tvoj i tek onda kad ga napraviš realizirana u stvarnosti. U konačnici finalni proizvod uopće ne mora biti realizacija početne ideje, ako pak jest onda smo postigli cilj.
Takvi smo mi ljudi tek ideja uma univerzuma,pa onda uma načih tvoraca(roditelja) i tek onda finalni produkt onoga šta smo i tko smo. Nikad nismo savršeni onako kako smo zamišljeni u početku stvaranja,baš kao i stol. Služimo svrsi,ali daleko smo od savršenstva i dalje se možemo usavršavati i dorađivati. Ali na kraju krajeva to je i smisao života.
Ne mislite da su posebni ljudi samo oni što vas oduševe,samo oni u koje se zaljubite zbog dobrote,posebni ljudi su oni koji u vama bude promjene. Koji vas tjeraju da shvatite nešto o sebi pa makar to bila neka okrutna i bolna istina.
komentiraj (0) * ispiši * #
90-60-90
ponedjeljak , 08.02.2016.Koliko imaš kila? Da mi je lipa svaki put kad čujen to pitanje već bi imala milijun u švicarcima i živila od kamata.
Ne iznenađuje me to pitanje toliko,koliko me iznenađuje reakcija na moj odgovor koji uvijek glasi ne znam. Nije to da ja skrivam pravu težinu jer sve žene skrivaju težinu,nego jednostavno ne znan. Na vagu sam zadnji put stala prije nekih 5 godina skoro 6. Malo pred 18-ti rođendan i to zato jer je trebalo doktoru za evidenciju. Stvarno pojma neman i nije me briga. Isto bi rekla i za visinu. Onako odoka između 165-170,al brate pravu brojku ne znan. Ne opterećujen se time. Nije me briga. Jedem kad sam gladna,ne jedem kad nisam. Ne biram jednorogove papke u umaku od guarane jer djeluju kao antioksidansi i afrodizijaci. Jedem što mi se jede. Ne volim voće,pogotovo ne u kombinaciji s slatkišima. Čokolada je prva na listi prioriteta jer oslobađa hormon sreće,a tko ne voli biti sretan. Čokolade bi mogla jesti onako za svaki moment kad neman pametnijeg posla.
Nisam izbirljiva po pitanju hrane i provat ću skoro sve i volim eksperimentirati u nekim svojim granicama. To je svakako manje bitno od činjenice da se ne povodim za medijskim trendovima ljepote. Ljubav ide kroz želudac pa stoga valjda i dolazi u svim oblicima i veličinama. Na kraju krajeva svi smo onakvi kakvi smo. Djelmično krivnjom genetike,djelomično našim utjecajem,djelomično okolinom,sve nas to na neki način oblikuje onako kakvi moramo biti. Nema smisla se opterečivati kako drugi izgledaju. U končnici najvažnije je da ti se svidi ono što vidiš kad se pogledaš u ogledalo.
Zadnjih par dana slušam Dido,nekako mi se zavukla pod kožu u ovom melankoličnom stanju. Stvarno kao naručena sjeda u moje trenutno duševno stanje. Smiruje me,baš kao i činjenica da knjigu nosim ispod ruke. Koliko god suludo zvučalo sama pomisao na neku misao iz te zbirke jednostavno ugasi u meni sve frustracije.
Vratimo se mi na ove debelo-mršave teme. U redu je jesti,u redu je i uživati u tome,u redu je i ne vagati svaku kilu,pogotovo ako si žena jer mi žene često mijenjamo izgled,često se borimo s vodom i toksinima pogotovo za vrijeme onih dana kad izgledamo 3 broja veće nego što doista jesmo.Napuhnemo se i za koji dan opet izdušimo. Vručine isto utjeću na organizam isto kao i hladnoća.Ispod kože nam se napuhuju i izdušuju masne stanice.Nekad imamo potrebu da više jedemo,ponekad da manje jedemo kao i svi. Ponekad pazimo,nekad ne pazimo,ali globalno gledajući nije to toliki problem kolikim ga radimo. Ključ svega pa tako i optimalne težine je umjerenost. Izuzmimo iz ovoga one koji imaju hormonskih problema i metaboličke bolesti,oni su u izoloranoj situaciji po pitanju ovoga.
Ono što sam htjela reći je da ne možeš očekivat curu 50 kila s ikakvim sisama iznad broja 3 i da još ima i dupe uz to.To ne postoji. Isto kao ni momak s razvijenom mišićnom muskulaturom ispod 100 kila. Ono da se ne lažemo postoje dvije vrste ljudi u ovoj podjeli.Oni koji vole da žulja ili da ljulja i opet se sve svodi na ukuse. Oosobno uvijek kažem da štaku čovjek treba samo kad ga boli noga,a jastuci su uvijek dobro došli,pa kome smeta nek okrene glavu. Tko te voli, volit će te sa 50 i sa 150,vjeruj mi.Negdje sam jednom pročitala kako muško oko ne vidi toliko detalja kao žensko. Muškarci navodno vide samo siluete,linije,ne vide teksturu kože.Oni ne vide one male jastučiće celulita niti ono malo kože ispod pauzuha kad spustimo ruku,oni vide samo obline.Prema toj studiji oni vide samo sliku u cjelini,ne vide mikroekspresije koje mi žene primjetimo u milisekundi.Je li zaista tako,ne mogu potvrditi iako autor teksta tvrdi.Ja ipak ne mogu vidjeti svijet muškim oćima.
Glupo je izgled svesti na nekoliko znamenki jer se netko sjetio postaviti standard.
Ljepota je uvijek u očima promatrača.
komentiraj (0) * ispiši * #
Priručnik: Kako jebat kad ne jebeš
nedjelja , 07.02.2016.Kako izdržiš bez sexa kad si single? Jedno od mojih top shit pitanja na koja se momentalno ospen čin ih čujen. Stvarno ne kužin i nema to nikakve veze s tim jesi li ikad ili nisi. Svi mi jebemo ili ne jebemo. Neko jebe svaki dan neko ne jebe nikako.Neko može s kin oće,neko ne može ni kad oće. Sex nije nešto od čega ćeš umrit ako ne prakticiraš..
Mislim okej svi mi imamo svoje potrebe i načine na koji ih zadovoljavamo. Ali i dalje ne kužin činjenicu da je eto neko spreman prevalit pola države pa i granicu da eto pojebe nekog usput samo jer mu eto djeluje simpatičan.
3 ujutro je čudno doba...Kako je jednom netko rekao vrijeme za umjetnike i ljubavnike. Mislim lipo je to i imponira na nekoj razini,ali ono ne ide ti u glavu. Logika ti nalaže da dok prijeđe taj silan put već mu se neda od umora i ta potreba je zadovoljena,možda i nije,al svakako nije više na ono zavidnoj razini kao kad si krenuo.
Logičnije je da pokucaš na vrata prvoj susjedi ako je zainteresirana i također ne spava u tri ujutro ili da pak izdrkaš u prazni zrak prostorije u kojoj obitavaš u naručju Lise Ann ili neke druge tete.
Ispada da smo svi neki manijaci i da možemo bez svega osin bez one stvari.
Glup stav da u svijetu gdje ljudi nemaju za jest, a time ni snage za jebat. A kako je krenilo više ne jebu ni iz straha da ne ujebu.
Druga stvar koju ne kužin nisi nikad ili nisan nikad pa zašto to ne napravimo. Mislim zašto to napravit jer nisi nikad.Ono u kontekstu da se toga riješiš. Maloumno,šta se tu ima rješavat,nije to križaljka. Ne vidim zašto bi ljudi uopće ulazili u tu vrstu odnosa ako nemaju povjerenja.Nisam ja ništa posebno i svak ima svoj pogled na to,ali jebemu di je tu ono jer ja tako želim. Najlakše je pristat na tuđu igru, oslobođen si odgovornosti osuđen na manipulaciju. Kad je zadnji put iko pomislio da napravi nešto jer on tako želi. Da si nađe dostojna protivnika za igru. Ne idemo se igrat jer se svi igraju i to je danas popularno. Recite da san luda, možda i jesam. Sama ću reć da sigurno jesan, jer takve normale ne želim biti dio. Postavljamo se prema tome kao da je ono neka svakodnevna rutina kao nema više mlika za kavu pa iden ja kupit,jer baš sad mi se pije,ali fali mi 5 kuna u gotovini kako ću?Na kraju opet odeš kupiš i vračaš susidi 5 kuna naredna dva tjedna svaki dan po 50 lipa kako nađeš.
Glupa usporedba,ali kužite poantu. Sve je to lipo,ali ljudi imaju svoje poimanje toga. Nije to za svih tako jednostavna odluka. Želim i imat ću. Da svijet funkcionira tako lijepo kao što ga ljudi zamišljaju ja bi imala kuću u Zagrebu i savršeni stan samo za mene,imala bi firmu s izlogom na uglu i svaki dan bi mi započeo riječima Good morning Beautiful i mirisom domaćih muffina friško ispećenih uz prvu kavu. Nosila bi svoje kreacije i uređivala ekscentrične interijere po mjeri onih koji me pozovu.
Negdje u pozadini svirao bi gramofon i da u jednom momentu našao bi se netko tko mi nudi zaborav na kraju dana. Našao bi se neki odlučni zaštitnički zagrljaj koji postoji samo zbog mene. Postojao bi neki vječni Petar Pan koji taj zagrljaj nosi ispod kože u svjetlećim tenisicama i s blesavim smješkom na licu. Ali svijet nije krojen da bi se prilagodio nama. Mi samo moramo pronaći neku svoju rupu da se ušuljamo u taj neki zagrljaj, koji često puta nije onakav kakvim ga zamišljamo,nego je eto prvi po redu,a mi smo umorni od potrage.
Oscar Wilde je rekao:,"If you are not to long, I will wait here for you all my life."
Da na ovu Wild-ovu rečenicu nadodam još "I'm that crazy",ispast će da još i kopiram umjesto da citiram jer još je netko sigurno rekao toliko sam lud,da sam spreman cili život čekat,ako ćeš svejedno doći.
Život nikog ne čeka,mi ljudi smo ti koji čekaju i da na kraju se sve svede na čekanje da se dva svemira poklope. Znate ono kad mars uđe u veneru i onda vidiš samo jednu planetu,a zapravo su dvije koje se ljube i stopljene su u jednu i ne vidiš ih jer jedna skriva drugu,jer konačno je sa njom,konačno si pripadaju. Nešto poput prizora kad se dvoje ljudi ljube,ako staneš u njihovu ravninu onog drugog nečeš vidjeti jer je skriven od pogleda u tom zagrljaju.
U redu je biti lud toliko da provedeš život čekajući da se svemiri poklope,jer svemiri svakako idu jedni drugima u susret,sve ostalo ne trebaš čekati,sve ostalo moraš živjeti.Moraš iskusiti sve što sigurno trebaš proći sam,da bi mogao biti u stanju sva ta iskustva primjeniti u onom trenutku kad se kozmos izbalansira. Ako besposleno budeš čekao,činit će ti se vječno i nedostižno to stapanje koje očekuješ.
Nema bolje stvari nego kad pred nekog dođete kao dostojan protivnik. Pa nije isto igrati poker s nekim tko zna pravila i s nekim tko je pravila prvi put čuo prije 10 minuta. Ljubav je isto strateška igra,ako nisi u životu naučio najviše što si mogao,teško da ćeš se snaći u tom novonastalom svemiru koji je prelio iz dva.
Pusti opće društveno prihvaćene idijotarije i strah da će ti kurac otpast ili da će ti se pizda osušit ako ne jebeš.
Nitko ne umire kao djevac,život jebe svakoga.
komentiraj (0) * ispiši * #
Lost in space
subota , 06.02.2016.Danas me Facebook podsjeća na trenutak star dvije godine. Prije dvije godine u ovo vrijeme sjedila sam na zapadnoj obali, na kasnoj noćnoj kavi s DSK i po prvi put nakon dugih 5 godina živila život punim plućima. Ne mogu reći da sam tužna ili povrijeđena. Bila je jedna moja srodna duša i uvijek će to biti, ne tugujem jer me nije povrijedilo, ali žao mi je što je pustila niz rijeku sve svoje planove 30 godina unaprijed. Sjećam se kako je pričala zamisli nas za 30 godina na istom mjestu, kako sjedimo i pijemo ovu istu kavu, na istom mjestu, nas 3. I onda se pozdravila i godinu dana nije se javljala, a onda je došla i opet se ne javlja. Ne prođe ni dan da se svega ne sjetim ,teško je zaboraviti srodnu dušu, donila mi je mnogo toga dobroga u život i zaista ne žalim za trenutkom i ne boli me niti najmanje, samo ponekad uhvati nostalgija, lagala bi kad bih rekla da mi ne nedostaje, ali srodne duše slično razmišljaju, ako jedna strana ne želi kontakt druga ga sigurno neće potencirat. Ne znam zapravo kako da to opišem. Možda mi najviše nedostaje razgovor o snovima, mislim da je samo ona to mogla razumjeti ili je pak lijepo o tome znala pričati. Kako god da bilo žao mi je, jer mogla je i bolje to sve odigrati. Bez obzira šta me ne boli i što nemam potrebu ispričati joj sve i dalje bi joj bila podrška i stup, bezuvjetno kao i onda prije.
Uvijek sam stup svima, osim sebi očito. Ne mogu protiv sebe, da je dala iti jedan mali znak da joj je stalo do tog odnosa koji je planirala 30 godina unaprijed ja bi joj i dalje skidala zvijezde, ali sada kad je ona jednostavno ugasila sve onog trena kad je otišla, ja to jednostavno ne mogu to opet uključiti, prekidač nije kod mene.
Danas je dan kad mi je milijun stvari prošlo kroz glavu, jutro je počelo tako stresno da sam se u jednom momentu od bolova vratila u krevet, a onda sam izašla i otišla na Sustipan jer trebalo mi je razbistrit misli. Trebalo mi je odmaknut se od ovog kaosa. Pisala sam satima i satima, dok konačno nisam izvadila knjigu iz torbe i pročitala one riječi koje na mene uvijek djeluju umirujuće. Ne znam što je to u njima, ali ništa me ne može umirit kao misao iz njegove glave. Jedan pogled na riječi i sve moje brige su otišle. Jedan trenutak izvan ova četiri zida i jedna misao na nestvarno i ja sam opet u balansu uz nekoliko redaka sive knjige.
Split je danas sunčan ja sam nekako blue. Neko sivilo me pere. Protekli tjedan je bio katastrofa i zapravo sam umorna.
Ozbiljno razmišljam nakon završnog da ipak odem u London.
Ovdje se osjećam kao da više ništa neman i bojim se ako se prepustim tom osjećaju izgubit ću i sebe. Ako izgubim sebe, bacila sam u vjetar 15 godina borbe sa smrću, bacila sam trud svojih roditelja, sve silne novce onih koji su uložili u moj život da bi ja danas hodala pod ovim nebom, da bih ja danas sjedila tu na Sustipanu i prisjećala se svega s osjećajem očaja i slabosti pred zatečenim stanjem.
Kao dizajnera vas uče kako nema nerješivog problema. Kako uvijek morate pronaći rješenje na obostranu korist, na obostranu radost. Ali kuće nisu kao ljudi, nažalost. Zidovi mogu pričati o unutarnjem svijetu čovjeka, ali čovjek u zidovima vidi samo granicu, samo konstrukciju.
S moje desne strane jedan momak vježba hod po žici, a s moje lijeve strane neki mladenci rade prve fotografije početka svog novog života, ja sjedim u sredini na opilanom panju i nadam se vjetru da me ponese u neki drugi svijet.
Nadam se da neću ubiti svoj divlji duh i da me ova usađena ljubav neće upropastiti. Zaista se nadam da se sve na kraju u dobro pretvori.
Čudno je to, toliko se trudiš da živiš kako bi usrećio druge kako bi im vratio uloženu ljubav istom mjerom, da te na kraju ti isti sruše do temelja kao što bombe ruše sirijske domove.
Ne mislim da će mi drugdje život biti lakši, samo mislim, zapravo znam da će me manje boljeti sve ovo što me uništava iznutra.
Ljudi ionako zaborave dobre stvari koje im priuštiš. Zapravo na kraju cijele priče jedino što imaš si ti sam, ako i to izgubiš zaista nemaš ništa na ovom svijetu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Insomnia
petak , 05.02.2016.Nesanica,hello old friend. Već drugu noć za redom ne mogu spavat uopće. Što radim? Pa sinoć san cijelu noć mozgala o potencijalnom dizajnu namještaja od jednog prozirnog materijala i o potencijalnom uklapanju ledica u isti, kad ono upalim fejs i pogodite tko traži ni manje ni više crvene patike s ledicama. Da,moram si priznati da mi je to popravilo dan.
Inače dan nakon je bio pak prava katastrofa, onako za dobro jutro 3 sloma živaca,napuštanje mjesta stanovanja na par sati da se umirim,a onda cijelodnevno spavanje da uopće ne gledam realnost.
Inače uopće se ne veselim novom danu,niti još jednom danu,neman niti volje odgovarat ljudima na poruke,a kamoli reći kao i uvijek eto me idem,dolazim,reci di i kad....
Neman niti želje otvorit zadatke i počet radit...Umorna san,ne znan kako bi to uopće opisala...Listam tako neke profile,čitam tako neke mudrolije,ljudi koji ovako ko i ja kažu ponekad nekakvu glupost pa ostanu živi i mislim se kako je moguće,da takvi ljudi žive toliko daleko od mene,da ih ne mogu zatražit realnu utjehu, ma ustvari nije mi do toga,uopće se ne mogu objasnit trenutno.Ne znam kako bi okarakterizirala ovo nego očaj.
Očaj jer si zatočen u svijetu koji ti ne pripada,očaj. Više manje svaki post pišem po nekoliko dana i opet u konačnici nisam oduševljena,ali trudim se pisat,jer iman osjećaj da ako ne pišen mrtva san,uništit ću se psihički,emocionalno,kako god.
Zašto svit treba bit ovako kompliciran,ćemu sve to...Mah,uzalud se ja pitan,jebe se svijet...Svi smo mi prepušteni sami sebi...Doživotno.
Sve što imamo je ona zamišljena vizija pred spavanje i ova jebena stvarnost i kurva nada koja opet nekako na kraju krepa jer je i njoj muka od života.
Ali vi ekipa,ostanite pozitivni...
komentiraj (0) * ispiši * #
Put your arms around me...
utorak , 02.02.2016.Nadat se da ćete nekog lijepo zamolit da vam napravi nešto i da se to stvarno dogodi je ravno empirijskom dokazu bezgrešnog začeća.Ne brinite se,nije ovo nikakav hejt na religiju,al ako je neko pratio seriju dr.House zna da je taj imbecil čak u jednoj epizodi to navodno i dokazao.Ugl,da ne idemo u dubine problema,samo sam tila pokazat minornost pozitivnog ishoda situacije.
Obećala sam si da se neću nervirat oko gluposti, ali obećanje ludom radovanje.
Odakle počet, a da ispadne zabavno i smiješno i totalno glupo...hm
Znate onaj osjećaj kad sve izgleda kao da napredujete, ali zapravo se samo živcirate. Nešto kao ona situacija iz filmova kad kauboj pokušava lasom uhvatiti tornado. Osjećam se kao tornado i sve ovo šta me živcira mi izgleda kao taj kauboj koji pokušava i samo me živcira jer je dosadan i naporan, a moja snaga je nadnaravna.
Zapravo sam umorna od opravdavanja i objašnjavanja svima kako moj život meni izgleda smisleno. Koliko god da izgleda nesređen i nedefiniran, meni je savršen. Trudim se da to ne utječe na mene i da sve šta mogu obavljan sama i bez ičije pomoći sa strane, ali opet se ponekad nađe neko da van sruši svijet i pokuša ga uštimat po svome.
Sinoć san sanjala skroz čudnu situaciju. Sjećate se kad san rekla prije koji dan kako san od Neba tražila da ako postoji netko tko će sav taj kaos dovesti u red nek ne dođe prekasno...Da, sinoć san sanjala kako to netko određen izgovara za sebe u mraku svoje tišine i ne znan uopće koliko ima smisla šta ovo spominjem, zapravo i nije toliko bitno, samo me tjera na razmišljanje....
U svakom slučaju konstantno san u jurnjavi i nekako bježim od kočnica, jer imam osjećaj ako popustim i dopustim nekom da zakoči neću nigdje stići. Za mene nema goreg osjećaja od činjenice da upravljanje nije u mojim rukama i da kočnica pripada tuđoj upravi. Osjećam se prazno za pokretanje odnosa, osjećam se prazno da se trudim oko bilo čega što ne uključuje posao.
Osjećam se beznadno i umorno od olova što su se prikačili za mene. Volila bi bar jednom osjetit kako je to plutat u smjeru gdje struja nosi.
Kažu da te obitelj voli najviše na svijetu i da ti njih voliš najviše na svijetu. Kažu da vjerujemo u Boga koji ne dopušta patnju i koji nas brani od zla. Istina je da su nas uvjerili da takvo što postoji. Nismo sami razvili taj osjećaj, usadili su nam ga kroz vrijeme odrastanja. Sigurna san da ljubav ovako ne izgleda, niti da je Božja sveprisutnost bitna da bismo izbjegli muku.
Prisilno volimo i prisilno vjerujemo u ono što nam je rečeno i zbog toga zanemarujemo ono što nam dolazi spontano, jer nikad ne možeš imati oboje. Svijet nije zamišljen da izgleda kao bajka, čak ni bajke nisu savršene priče.
Ma zapravo sve je to u kurcu,u tolikom kurcu da mi se uopće neda pisat,neda mi se uopće ustajat dalje o kreveta.
Proći će valjda.
komentiraj (0) * ispiši * #
Uzalud se trudiš...
ponedjeljak , 01.02.2016.Svi ko da su se dogovorili da mi krenu ić na nerve.Da sad ne prozivan nikog ponaimenice i živo mi se jebe ko će se u čemu pronaći,danas ću jebeno napisat post pun frustracija,jel mi je pun kurac.Otkad Dean ne piše tjedne kolumne moja inspiracija opada.Da pišen o svojoj podsvjesti,bolje ne da me neko ne predbilježi za Vrapće.
Dakle,drame svuda oko mene,pa ajmo o tome.Ok,danas slušan neke gluposti kako ova neka bi nešto usputno,s onim nekim i kuvaju se već neko vrime,pa nikako da se skuvaju.Zapravo nekoliko takvih priča san čula da mi je već muka od njih.Ono ljudi skinite se više svi kolektivno s kurca ili konačno sidnite na isti.Jebe me se.
Dakle najdraži moji.Pun mi je kazzo drame,pogotovo ljubavne.Zašto se on trudi 7 miseci oko ženske koju bi samo pojeba i zašto ona igra istu igru 7 miseci,a zapravo žele istu stvar.Mislim okej ja uvik onako nekako naivno iden s pretpostavkom da se ljudi ne jebu for real i da nekako uvijek postoji dirljiva ljubavna priča,ali da se ne lažemo uvik je neki psihopatski, egomanijakalni motiv iza svega i ima veze s svim osim s ljubavlju. Bar onom ljubavlju kakvom je ja zamišljam.
Zapravo ja od samog početka cile priče ne vidim ništa logično,niti vidim išta vrijedno pažnje,a Boga mi ne vidim niti smisao u istom.
7 mjeseci potrošit na nekog,toliko truda uložit,angažman ne jednog nego čak 2 posrednika/špijuna, just for fun.Daj me ne jebi bez one stvari...
Dakle,mislim da će više manje svi priznat sebi,meni ne moraju,a i moj dragi inspiracija je više puta potvrdio činjenicu da smo svi mi pičke.Žene su pičke,muški su pičke...I u svijetu punom pički triba nać kurac! Ovo čak i zvuči dubokoumno,kad ovako pročitam s odmakom.
Nabijen vas blentave.Samo sebe mučite,uzalud vrteći se u krug i nitko ništa ne postiže.Zamislite da ste na pokvarenom vrtuljku.On se ne može zaustaviti nego se vrti i vrti i vrti dok nekog ne zbaci ili dok ne dođe netko da ga zaustavi u samom središtu...Ako svi sjede i nitko ništa ne poduzima,svakim okretom postaje vam sve lošije,dok se ne izrigate.Okej,dosta naturalizma.
Zatucani ljudi,ah dear Lord,to je pak posebna sorta. Isprani mozgovi me uvijek nanovo šokiraju. Tkogod me zna svjestan je činjenice da me teško iznenadit,a još teže impresionirat, s druge pak strane oduševit me prelako.
Ima tako tih ljudi koji pročitaju toliko knjiga,znaju toliko o svemu i svačemu,a premalo o životu. Uvik me nasmije kad mi jedna određena osoba kaže asti Gospu i to znaš.Kako to znaš?Šta još znaš?Smišno je jer,ne kažen ništa pametno,nije to neka krilatica iz francuskog žurnala iz razdoblja renesanse i ne postoji empirijski dokaz da je to tako,možda i postoji,samo ga ja nisam provela.Još luđi od ovih šta misle da je sva mudrost u knjigama su oni koji iako se slažu s vama moraju biti malo više u pravu.Medicina je znanost,ali u njegovoj glavi medicina je malo više znanost nego u tvojoj i kreće u diskusiju tko je od vas bliže istini da je medicina znanost.
Ja osobno više volim ljude koji razmišljaju svojom glavom,nego glavom autora knjiga i članaka....Mislim kako je istinu najbolje pronaći na vlastitoj koži,jedino tada ona ima smisla.Svijet je relativan sistem,okreće se i nikad nije isto.Okreće se i nekad mu se os pokvari kao i vrtuljku,nekad te vrti jaće,nekad sporije,nekad ti se vrti od grvaitacije,nekad trosneš dupetom na pod.I znan na kraju će opet ispast kako mi je dupe slaba točka jer uvijek padam na dupe,nikad na nos.Gravitacija zateže unazad,šta i nije nužno loše jer kad padneš na meko najmanje je štete.
Ljudi dragi,lako je dok ja palamudin ovde,piskaran neka razmišljanja i objektivno dijelim savjete,ali ajmo mi krenuti od vas ovaj put.
Čemu ti...sebe držiš u agoniji 7 mjeseci iako znaš da te boli,osim ako nisi malo BDSM šema,samo trošiš svoje vrime i energiju.Mazohizam nije za svakoga,da bi zaista mućenje doživio ko hedonističko iskustva moraš bit malo više mačan u glavu,nego što jesi.Tribaš malo preskoćit vlastite granice i otić dalje os comfort zone.Ja osobno ne preporućam,ako nisi spreman žrtvovat sebe.Takvi eksperimenti zahtjevaju princip sve ili ništa,ne postoji opcija,je bi malo probao.Ili oćeš ili nećeš.
Čemu ti...Život živiš kroz oći mrtvih predaka,kad svako 12 sati svane novi dan i imaš priliku da se zaljubiš u nebo iznad nas,imaš priliku da osvojiš cijeli svijet ili bar dio njega,svojom pojavom.Nekad je to da pronađeš mjesto sa maštanje,a nekad je to da pronađeš osobu za sanjarenje,nekad si samo sretan jer živ si.
Čemu ti...uzaludno pokušavaš okolo i naokolo umjesto da jednostavno dođeš i kažeš želim to i to i zašto si drugi dopuštaju da to podnose tjednima,mjesecima,bez ishoda,s dijagnozom predludila na obe fronte,zašto uključuješ one kojih se to ne tiće,zašto iskorištavaš prijatelje za kurac.
Čemu ti...obmanjuješ nekoliko stotina ljudi fake momkom i očitim photoshopom škole Marka Grubnića,da bi kasnije ko i on prodala priču kako imaš zlu sestru blizanku koja ti upada na fejs.Nikog ne zanima tvoja sreća koju tako dobro glumiš da imaš(još jedan razlog za smijeh je ova "sreća koju tako dobro glumiš da imaš" i još jedan razlog da se zaljubim u vjećnu inspiraciju-posebna čovjeka)
Uglavnom da ne ispadne da je sve ovako sivo ko ova magla koja pokušava pridobit Split zadnjih dana,postoje i šareni kotaći koji se još uvijek okreću po PS-u.Inaće zadnjih dana san konstantno u nekoj žurbi i tek pred spavanje upalim kompjuter i pogledam što ima i vidim da vas sve više ima na fejsu i što znaći da čitate ove pizdarije..Juhuu lucky me,onako ljudi fala vam,makar neke stvari ja i ne smatram vrijednim čitanja iako su objavljene,ali dobro mi perfekcionisti nikad nismo zadovoljni.Trudit ću se da budete u toku unatoč mom ludom rasporedu di cili dan negdi đipan i okrićen se ko ringišpil i dođen doma krepana,ali obečavan da uskoro će i to proći,predavanja će biti manje i više ću raditi u svom kreativnom neredu...I nadam se da ću u tom kreativnom brainstormingu nać inspiraciju da vas nasmijem.Do tada uživajte i zaljubite se u nebo iznad vas,samo danas ga možete vidjeti na ovaj naćin,ovim oćima,sutra je već druga priča koju ćete možda imati priliku ispričati.
komentiraj (0) * ispiši * #