Marketing
Obični ljudi ne mogu te učiniti posebnom. Dean Pelić
Zadnjih dana slabo spavam,sanjam smrt.Googlam značenje svih potencijalnih tumačenja. Nadam se čudima. Radni tjedan je neman baš vremena za gluposti,ali ti snovi me tjeraju u plač,a ja rijetko plačem isto tako neman baš ni živaca za one koji mi govore kako je cijeli moj život krivo koncipiran i kako oni znaju bolje. U najmanju ruku mi je apsurdno,da ne kažem što drugo.
Poslala sam link DSK, dugo sam se mislila oću li ili neću,ali onako u konačnici zaključila sam da je šteta počinjena u svakom slučaju i da više jednostavno nije bitno...
Šta bude bit će ionako. Moram priznat da mi se mnogo stvari mota po glavi zadnjih dana kao i mnogo ideja i sve ima neku pozitivnu notu,osin mog mentalnog stanja u krugu obitelji. Znam da odrastam i evoluiram i da ovaj odnos mora proči taj proces,znam i da opet se moram naoružat strpljenjem jer jednom ću doći na red. Dug je put kad si zadnji na lsiti čekanja,ali to ne znaći da u međuvremenu ne možeš obavit poslove gdje su liste kraće. Besmisleno je samo stajati i nadati se da će netko odustati prije tebe,pa da češ uskočiti preko reda.
Shvatila sam da neke priče jednostavno ne možeš dovIjeka iznova čitati. Inaće nisam od onih koji umjetnost vole ponavljati jer nemoguće je nešto iznijeti na isti način dugi put. Ipak ima tako tih nekih zapisa koji te osvoje svaki put iznova i natjeraju te da se zaljubiš u sve što voliš opet iznova kao da je prvi put. Kažu da kad spoznaš sebe znaš sve. I najiskrenije tužno mi je gledat sve te silne ljude koji tugu nose na licu jer ne poznaju sebe. Boli me ta njihova patnja,budi u meni onaj protection gen koji nosim ispod kože. Neki su toliko zasljepljeni tom patnjom da sreću ne vide pored zdravih očiju. U svijetu prepunom problema i ružnoće tko još želi živjeti realnost. Tko još nema potrebu da je oboja u šarene boje. I sad će ispasti kao da reklamiram gay lobye,ali nije mi to bila namjera. Svijet se neće promjeniti dok se ne promjeni svijest čovjeka,a svijest čovjeka se neće promjeniti dok se ne prepusti optimizmu i dok ne pusti svjetlo na svoju tamu.
Slušam tako sinoć misli jednog mladog čovjeka. Izrazito isključivog i ograničneog pogleda na svijet i život. Koliko god je meni neshvatljivo njegov stav da empirijski dokaže svaki aspekt života i da prouči prvo svaki manu čovjeka i njegov loš izbor i da ga po tome prekriži kao dobroga toliko je njemu neshvatljiva moja bezuvjetna ljubav prema svemu dobrome što čovjek nosi ispod kože i prema svemu lošemu što ga je učinilo posebnim.
Uvijek kažem da je Bog na ovu zemlju ljude poslao da ljube. "Ljubite jedni druge,kao što sam ja ljubio vas" Bog je ljubio i grešnike,to nekako uvijek zaboravimo,opraštao je izdajnicima. Sudit će nam se na posljednjem sudu. Svima i meni i vama i njima,svakome po zasluzi. Zašto da si trujem dušu presuđujući drugima u Njegovo ime. Tko san ja da dovodim u pitanje tuđu vjeru,tuđu dušu...
U svakom od nas postoji nešto posebno,postoji nešto osobito i unikatno,nešto što nečeš pronaći ni kod koga drugoga. To trebaš znati voljeti. Znam da je teško gledati tuđu sreću iz vlastite agonije,ali ako pokušaš možda ti ugrije srce i bude boljelo manje.
U cijelom ovom ludilu gdje slušam isprazne priče ograničene koricama knjiga,mene prati rečenica jedne knjige koja preljeva ljubav izvan svojih korica. Tamo piše da trebamo - tražiti obično samo kod posebnih ljudi, jer obični ljudi ne mogu nas učiniti posebnima.
Da se ne slažem apsurdno je uopće govoriti,kad je opće poznato koliko svako slovo osjećam kako diše u mojim stanicama iako to sama nisam napisala. Toliko vjerodostojno napisana misao da vjerodostojnija ne bi ispala ni da sam je sama sročila tako. Jedan moj profesor iz srednje škole uvijek je govorio kako smo mi tek ideja idejine ideje. Uvijek smo se čudili tom luđaku,ali imao je nekih genijalnih priča i primisli. On je to objasnio ovako: imaš stol,stol je ideja začeta u Božjem umu,koja je pak iz njegovog uma projicirana u tvoj i tek onda kad ga napraviš realizirana u stvarnosti. U konačnici finalni proizvod uopće ne mora biti realizacija početne ideje, ako pak jest onda smo postigli cilj.
Takvi smo mi ljudi tek ideja uma univerzuma,pa onda uma načih tvoraca(roditelja) i tek onda finalni produkt onoga šta smo i tko smo. Nikad nismo savršeni onako kako smo zamišljeni u početku stvaranja,baš kao i stol. Služimo svrsi,ali daleko smo od savršenstva i dalje se možemo usavršavati i dorađivati. Ali na kraju krajeva to je i smisao života.
Ne mislite da su posebni ljudi samo oni što vas oduševe,samo oni u koje se zaljubite zbog dobrote,posebni ljudi su oni koji u vama bude promjene. Koji vas tjeraju da shvatite nešto o sebi pa makar to bila neka okrutna i bolna istina.
Post je objavljen 09.02.2016. u 12:21 sati.