Lost in space

subota , 06.02.2016.

Danas me Facebook podsjeća na trenutak star dvije godine. Prije dvije godine u ovo vrijeme sjedila sam na zapadnoj obali, na kasnoj noćnoj kavi s DSK i po prvi put nakon dugih 5 godina živila život punim plućima. Ne mogu reći da sam tužna ili povrijeđena. Bila je jedna moja srodna duša i uvijek će to biti, ne tugujem jer me nije povrijedilo, ali žao mi je što je pustila niz rijeku sve svoje planove 30 godina unaprijed. Sjećam se kako je pričala zamisli nas za 30 godina na istom mjestu, kako sjedimo i pijemo ovu istu kavu, na istom mjestu, nas 3. I onda se pozdravila i godinu dana nije se javljala, a onda je došla i opet se ne javlja. Ne prođe ni dan da se svega ne sjetim ,teško je zaboraviti srodnu dušu, donila mi je mnogo toga dobroga u život i zaista ne žalim za trenutkom i ne boli me niti najmanje, samo ponekad uhvati nostalgija, lagala bi kad bih rekla da mi ne nedostaje, ali srodne duše slično razmišljaju, ako jedna strana ne želi kontakt druga ga sigurno neće potencirat. Ne znam zapravo kako da to opišem. Možda mi najviše nedostaje razgovor o snovima, mislim da je samo ona to mogla razumjeti ili je pak lijepo o tome znala pričati. Kako god da bilo žao mi je, jer mogla je i bolje to sve odigrati. Bez obzira šta me ne boli i što nemam potrebu ispričati joj sve i dalje bi joj bila podrška i stup, bezuvjetno kao i onda prije.
Uvijek sam stup svima, osim sebi očito. Ne mogu protiv sebe, da je dala iti jedan mali znak da joj je stalo do tog odnosa koji je planirala 30 godina unaprijed ja bi joj i dalje skidala zvijezde, ali sada kad je ona jednostavno ugasila sve onog trena kad je otišla, ja to jednostavno ne mogu to opet uključiti, prekidač nije kod mene.
Danas je dan kad mi je milijun stvari prošlo kroz glavu, jutro je počelo tako stresno da sam se u jednom momentu od bolova vratila u krevet, a onda sam izašla i otišla na Sustipan jer trebalo mi je razbistrit misli. Trebalo mi je odmaknut se od ovog kaosa. Pisala sam satima i satima, dok konačno nisam izvadila knjigu iz torbe i pročitala one riječi koje na mene uvijek djeluju umirujuće. Ne znam što je to u njima, ali ništa me ne može umirit kao misao iz njegove glave. Jedan pogled na riječi i sve moje brige su otišle. Jedan trenutak izvan ova četiri zida i jedna misao na nestvarno i ja sam opet u balansu uz nekoliko redaka sive knjige.
Split je danas sunčan ja sam nekako blue. Neko sivilo me pere. Protekli tjedan je bio katastrofa i zapravo sam umorna.
Ozbiljno razmišljam nakon završnog da ipak odem u London.
Ovdje se osjećam kao da više ništa neman i bojim se ako se prepustim tom osjećaju izgubit ću i sebe. Ako izgubim sebe, bacila sam u vjetar 15 godina borbe sa smrću, bacila sam trud svojih roditelja, sve silne novce onih koji su uložili u moj život da bi ja danas hodala pod ovim nebom, da bih ja danas sjedila tu na Sustipanu i prisjećala se svega s osjećajem očaja i slabosti pred zatečenim stanjem.
Kao dizajnera vas uče kako nema nerješivog problema. Kako uvijek morate pronaći rješenje na obostranu korist, na obostranu radost. Ali kuće nisu kao ljudi, nažalost. Zidovi mogu pričati o unutarnjem svijetu čovjeka, ali čovjek u zidovima vidi samo granicu, samo konstrukciju.
S moje desne strane jedan momak vježba hod po žici, a s moje lijeve strane neki mladenci rade prve fotografije početka svog novog života, ja sjedim u sredini na opilanom panju i nadam se vjetru da me ponese u neki drugi svijet.
Nadam se da neću ubiti svoj divlji duh i da me ova usađena ljubav neće upropastiti. Zaista se nadam da se sve na kraju u dobro pretvori.
Čudno je to, toliko se trudiš da živiš kako bi usrećio druge kako bi im vratio uloženu ljubav istom mjerom, da te na kraju ti isti sruše do temelja kao što bombe ruše sirijske domove.
Ne mislim da će mi drugdje život biti lakši, samo mislim, zapravo znam da će me manje boljeti sve ovo što me uništava iznutra.
Ljudi ionako zaborave dobre stvari koje im priuštiš. Zapravo na kraju cijele priče jedino što imaš si ti sam, ako i to izgubiš zaista nemaš ništa na ovom svijetu.