Prošla sam kroz sva crvena svjetla
na semaforima zdrave pameti,
da posljednji put pod ledenim nepcem
osjetim vrelinu tvojega daha.
Iscrpilo me sanjarenje u tornjevima paraedolije
i noćna utonuća u opijajuće zagrljaje fantoma,
dok osrednje sroke pisah Voynichevim pismom.
Ipak, pokidala sam sve lance zdravoga razuma
i hrabro odvezla se u središte mjeseca studenoga.
Zadrhtala sam poput pilećeg perca na vjetru,
kada pogled prošetao si od zlatnih naušnica
do bijele košulje, crnog sakoa, crnih hlača,
do bijelih skechers patika, a potom iznenađenje
i znatiželju vratio do mojih nečitkih očiju.
Projurila sam kroz sve svjetovne zabrane,
da bih posljednji put u nozdrve uvukla tvoj dah…
i slavodobitno, osvetnički okrenula ti leđa!
Nad vojničkim krokom upitah naduti ego:
Hoću li i sutra vidjeti ga… i gdje ne postoji?
Hoću li mu pisati ´diskretalije´ koje neće čitati?
Otišla sam… mirne duše, slobodna od nas,
kada u magli pod mozgovnom nebnicom
nenadano jeknuo je rug:
˝… samo kosa njena još je bila živa… ˝.
Tko ti je dao dopuštenje
da godinama drmusaš sferu moga blagostanja?!
Nemoj glumiti nevinašce, dobru dušicu.
Nemoj poput Poncija Pilata oprati ruke savjesti
i sebi bezočno lagati da oko mojih naivnih shvaćanja
dobronamjerno podizao si mrežu zbunjenosti,
dok prešućene riječi slao si mi s prljavom kišom
i s njima zapetljao sve moje moždane vijuge.
Poput bespomoćnog miša borila sam se s vjetrenjačom,
ali nikada nisam odložila oružje za zaštitu od tvojih udica,
niti plan da potkožnog glodavca izguram na mrtvu točku.
Zdrav razum štipkao je svijest i danonoćno nagovarao me,
da na mreži zbunjenosti strpljivo izrezujem rupice,
kako bih kad-tad izašla iz zamke neshvaćanja.
Znaš, snažna sam, i svi me se boje,
ali ja imam strah… od tebe.
Sve češće pitam se jesi li doista poželio odustati
od hoda po suprotnoj strani mojega života
ili si tek iz narcističke želje za pažnjom…
bušio balon moje ukorijenjene čvrstoće,
s ciljem da pokopaš me u grob vlastita ega.
Znam, jak si, i svi te se boje,
ali, jesi li svjestan da ti imaš strah… od mene?
Mirno spavaj.
Nemam namjeru izmigoljiti iz bunkera samozatajnosti
i ljudima iza tvojih leđa obznaniti
da strahujemo… s razlogom.
Ali, odgovori mi (barem jednom!)…
jesi li pri životnoj želji da budeš voljen
(ne kao kralj lavova, nego kao slabašan čovjek)…
i sam upao u mrežu zbunjenosti? Jesi li?
Koprcaš li se u neshvaćanju? Bole li te sumnje?
Pusti niti proklete mreže… koja spaja naše misli!!!
Zgrabi ružnu naviku za gušu i nikada više
ne spominji me… u mislima. Niti u stihovima.
Vratimo se na mrtvu točku,
na kojoj umrijet ćemo… kao lavovi.
Nazreh pukotinu, čuh da zemlja stenje …
jama će progutati života svrhu.
Postojanje propada ili se penje?
Je li duša na dnu ili je na vrhu?
Kada zemlja zijevne, imaš li izbora
ili se u njezin grkljan poći mora?
Prije no što duh svoje tijelo polegne
u grob i liši ga životnoga srha,
za neponovljivim riječima posegne
i prizna tijelu: ˝Stigao si do vrha.
Još jedan časak imat ćeš um i oči.
Imaš li prošlost, u taj tren ju pretoči!˝
U par sekundi sve godine su stale.
Nepoželjno dijete mjesto je našlo
gdje se crne misli nisu uzverale
ne bi li žiće iz tijela izašlo.
Sudba joj je prišila sitnu ulogu,
ali glavna bje u izmišljenu logu.
Tolike boli tiskane su pod kamen,
usred bajne sobice, ispod topole;
u svijetu skrivenom pod smeđi pramen,
gdje misli divljaju kada se razgole
i puste da poteku suze iz grba.
Tad iskonski raste zimzelena vrba.
Pod tanahno deblo dolazit će uvijek.
Kada naraste, bude metar visoka,
u mislima će potražiti usjek
i kroz njega poći daleko od Oka
u kojemu se srdite munje kote,
jer svjedoči rastu još jedne grozote.
Na svaki početak Zlo složi balvane,
pa dijete ne nazre bjeličastih breza,
tek trupce na koje nožicu ugane
i crnilo kada padne kraj uljeza,
pokraj zlobe koja se nastrano smije,
sve dok je žestica najzad ne ubije.
Poput grmljavine podsvijest tutnji - ˝Plači!˝
Al bez bola vjeđe ne cijede suzicu.
Ako si ravnodušan, tad budeš jači
i spreman dočekaš zloće inačicu,
koja za poslušnost nudi ovacije,
no ako ne puziš, nema gradacije.
Ali Baal ne zna za plavi sobičak,
kamen i topolu sred umna razdolja.
Da bi tamo utekla, potegne smičak
i uđe u svijet gdje vrvi samovolja,
gdje se presije u dušu ne zalijeću,
gdje nije kažnjena ako kaže - Neću.
Pišu da je razumno katkad reći - Ne.
Al kamo s teretom grižnje, krivice?
Savijaš se zbog oholosti svjetine
koja ti prozaičnost gura pred lice,
a bojiš se pitati: Zar sam šašava?
Zašto da me šturost svijeta zabrinjava?
Ovaj časak opasno bliži se kraju,
a um je stigao tek do pola puta.
Crvi se oblizuju, objed vrebaju,
al oči priželjkuju još par veduta…
bar blijedu sličicu uzroka čeznuća,
jedan davni drhtaj sred srca živuća.
Nema. Ničega nema. Praznina! Užas!
A kasno je, kasno, greške ispravljati.
Ne može se pod kamenom razviti klas
niti smiješ suzom sjeme zalijevati.
Nema cvijeta, nema ploda ni radosti
da te isprate do vrhunca živosti.
Najzad i ti razmišljaš o izborima,
ali na vrhuncu trgovaca nema
koji ti nude otkucaj u grudima
ili bijelu čipku na kojoj se drijema…
pa da biraš želiš li život ili smrt.
Ne, sada nemaš izbor. Silaziš pod vrt.
Uzalud se grizeš. Nemoj se kajati
što pseta ugrabiše tvoje prilike.
Kanarinac ne reži, ne zna lajati,
ali znade pjevati. Čak uz prodike.
Svojim užitkom svijet ne ugnjavi
ptić koji zanosu pjeva, i pjev slavi.
Tja, za te je prekasno. Duša te napušta.
A htje biti magnet tvojemu probitku.
Čak i ne poštuje, istina je sušta,
korpus koji bez borbe izgubi bitku.
Ćutjela se mrtvom, ali naposljetku,
duša se raduje novome početku.
Nisam je tražila, a našla sam je
u zakrpi, na izlizanoj dječjoj trenirki
i u rupi na potplatu iznošene cipele.
U prvoj lopti, koju sam dobila za rođendan
nekoliko dana prije škole.
Našla sam je u hladu školske zgrade.
U iskri koja mi je grijala leđa, i pekla savjest.
Pa i u omči, koja je klizila prstenjakom
dok se nije priljubila uz žuljeve na dlanu, i na umu,
te potisnula neugodnu bol. I misli.
Našla sam je u svojoj nutrini.
U zametcima, u hranjenju i milovanju vlastitoga savršenstva,
a potom u ispraćanju i čekanju.
Bila je u svakome koraku. I u pasivi.
Našla sam je na prelijepom cvijetu Isusove krunice.
U neravnomjernom, poludivljem širenju stabljike,
ružnom, poput rasutoga korijenja
koje je izgubilo kompas i baca se na sve strane svijeta,
ne mareći što nagrđuje moj vrt.
Našla sam je motreći Kumovu slamu.
I bez skafandera ponirala sam u dubinu svemira,
postavši još jednom beznačajnom zvijezdom,
da bih postojanjem (i prkosom) iznervirala nekolicinu.
Ostalima bjeh smjernica.
Našla sam je u potrazi za Baronom Gautschom,
roneći i upijajući prekrasnu šarolikost Jadranskoga mora. I tišinu.
Zanijela me ljepota njegove površine, gdje barčice plešu
uz svirku valova, a ribari, zadovoljni ulovom, pjevuše
i mašu raskošno osvijetljenom brodu. I otoku Jerolimu.
Našla sam je pod oltarom,
gdje mramorna ploča hladnoćom prožima koljena,
a tihe riječi (upućene Svemu) griju srce i dušu;
gdje spustim praznu, nesretnu vreću,
a s lakoćom podignem i ponesem nadu. I iscjeljenje.
Našla sam je na rubu petnaeste tektonske ploče,
gdje misli podrhtavaju i razaraju desetljećima građen
velebni, zadivljujući stav. Virila je iz ruševina,
nudila se poput kakve pedesetogodišnje, istrošene kurtizane
koja posjeduje volju i materijal,
strpljenje i umješnost, te plan obnavljanja.
Našla sam je med slojevima praznoga papira…
negdje između ignorancije i nehaja.
Ljubav?
Nisam je tražila,
ali nakon svakoga stresa
proviri iz ruševina.
Izađi iz moje glave, molim te.
Bez tebe… iz svakog osjećaja
sinuo bi topli osmijeh
i bez prestanka blistao bi
nad uravnoteženim dahom.
Bez tebe… valovite bore mrštilice
umrtvljeno zalegle bi na čelo
i stopile se s morem zadovoljstva.
Bez tebe… stopala ne bi bila kao smrt hladna,
već ugrijana novim tenisicama,
koje cupkale bi put zaslužene sreće.
Bez tebe… olovka mi nikada
ne bi pala na pamet,
a bdijenja, u klinču s patnjom,
nestala bi u prašini mahnitih sjećanja.
Pjesme bi zamrle… a ja bih oživjela.
Izađi iz moje glave, molim te.
Bez tebe pod kožom ne bi teturali
uspaničeni mravci,
a pri pomenu tvojega imena,
ne bi se uključile sirene upozorenja
da nadolazi neizdrživa bol.
Bez tebe oči ne bi nepodnošljivo pekle,
u sebi skrivajući lance tuge,
i lažući naivnome svijetu
da iza njih izmjenjuju se radost i veselje.
Bez tebe... ne bih se sramila brazdi,
koje protežu se do sljepoočnica
i u luku spuštaju se i skupljaju
iznad sve tanjih usnica.
Bez tebe glava ne bi bila teža od tijela,
srce ne bi preskakalo otkucaje,
a duša ne bi nervozno tragala za smislom.
Bez tebe… bezbrižno sjela bih u zračni vagon,
koji putuje prema koncu života.
Izađi iz moje glave, preklinjem te!
ŠTO si mislio kada si rekao –
˝Dobit ću puno, ako tražim više˝.
Zvonki je glas do mog sluha tekao…
sumnje poput crva izmigoljiše.
Gmižu bezglavo, vrte se u krugu,
tražeći novu Kiplingovu slugu,
u skučenome, sluzavom okrugu.
ZAŠTO razmišljaš samo o dobitku,
kada bi pažnja usrećila i nju.
Ni tada ne bi bio na gubitku -
ona bi te voljela… kao svetinju.
Njezin si ideal, uzor, i fetiš,
ali bahatošću oboma štetiš.
Ti se isključivo sebi posvetiš.
KADA je zatražila nemoguće?
Nikad! Ipak se penje uz strminu.
Požrtvovno nogavice zasuče,
krijući novu, svježu brazgotinu.
Boginja, koja snuje tek jednakost,
osjeća se kao nepoželjan gost,
dok ti za bezbožne podižeš most.
KAKO li je živjeti ispod kože
i čitati jedinstveni rukopis,
kad tvoja pamet shvatiti ne može
da za te ga je načrčkao Narcis.
Crveni potok - iskrivljena slika,
uz spletke potkupljivih poslušnika,
i ekstaza, kada se sastaje klika.
TKO si ti? Kada se svjetla ugase
i kada utihne svirka poganih…
tad nemaš izbor, susrećeš užase,
u samoći, u svijetu otpisanih.
Kiplingovu slugu glasno dozivaš,
jer tijelo u kojemu sam prebivaš,
pretijesno je da se u njemu skrivaš.
GDJE je tvoje mjesto, najzad se pitaš.
Pokreni se, daj se ne prenemaži.
Baš nema potrebe da dugo skitaš…
poželi sreću… i LJUBAV potraži.
Naći ćeš je pod oblutkom tišine,
u dolini nježnosti, u glasu nutrine,
u dahu čistoće, u spoznaji ISTINE.
Ne pamtim kada je previranje započelo,
ni koja razdoblja bila su prijelomna,
kada sam izbrusila briljantno načelo,
da Pepeljuga baš i ne mora biti skromna.
Hodam iza ratnika, naguravaju se i psuju,
pa bacim pogled, al uglavnom me ne zanima
zašto grabežljivci duhovnu glazbu ne čuju,
a dušu okivaju materijalističkim prohtjevima.
Kao da je od životne važnosti biti prvi,
dobiti najljepše, najbolje i najskuplje.
Jedan je na tronu, a svi ostali u krvi
skupljaju jal i naplavljuju očne duplje.
I sama gdjekada poželim broj jedan.
Padne li mi na dlan, zasjam od sreće,
ali neće mi bitak postati bezvrijedan,
ako tuđe šake spretnije su ili veće.
Plešem, pjevušim, jer oduševljena sam
ako na koncu dobijem što sam htjela,
no i gubitke dobitničkim pjevom nadglasam,
i ćutim se pobjednicom… jer duša je vesela.
Ne mogu ti se vratiti,
jer sudbina za proživljenim
diže neprobojni zid,
iza kojeg u pamćenju ostaju
propuštene prilike.
Tek mač kajanja probode srce,
kada osvijestimo da na tromim,
otežalim koracima,
u neizvjesnost unosimo promašaje.
Kristalno je jasno
da za povratak je kasno.
Da je želja bila jača od nepovjerenja,
i kolebanja,
danas ne bi plakao
za potraćenim vremenom.
Ne bi tugovao za zamamnom iluzijom,
koju i danas smjestio bi na kraj naših života.
Ne mogu ti se vratiti
jer postojim tek u varci uma,
u neopipljivosti, u težnji stvaralačke duše.
Kada bih uznosita stala pred tebe,
kada oči bi se srele,
skrito zaškrgutali bismo zubima,
shvaćajući da nismo pronašli traženo.
Ne mogu ti se vratiti,
jer naše ruke ne pišu istim tempom,
ni načinom.
Kada upišemo posljednju točku,
naša su zadovoljstva različita.
Naše točke odvaja nemogućnost
da živahni stopimo se
s razdraganom svjetinom
i u ekstazi promatramo vatromet života.
Naše točke spaja primamljiva mračina,
i zloslutne sjene
koje traže ključ za škrinju sjete,
i nedostajanja…
a ne žele ga pronaći.
Neću ti se vratiti
jer usavršila sam se u čekanju…
i ono me više ne boli.
Neću ti se vratiti,
jer mučna su vraćanja u poznato,
a tamo gdje sam se uputila…
ti NISI u mojim mislima.
Ima dana kada me ni nutrina neće,
kada od skršene odbija se i tama.
Danje svjetlo topla leđa mi okreće,
zube u glas zarine krvoločna osama.
Radije bih da mi nadnu ime Pobjegulja,
nego da tih dana samoća na me vreba.
Njezin žućkasti pogled pod plećima žulja,
baš sada, kada samo mrva mira mi treba.
Uplašena i plaha, kao izgubljeno lane,
kojemu se baš ništa dobroga ne sprema,
koje grabežljivcu pred gladne oči stane,
a samo je, i niotkuda pomoći nema.
Još ne skrećem pogled, još se borim,
jer krvolok napada s leđa i sa strane.
I mada osjećam da u grudima gorim,
kako-tako preživjet će ovo žilavo lane.
Samoća me ujeda krvavim očnjacima,
prestravljuje me rika, plaši tigra skok.
Iako me noći neće i mrska sam danima,
papir je posrkao još jedan krvavi srok.
Ima noći kada me ni život ni smrt neće,
a samoća poput tigra oko žića se šulja.
I ako grozni strah pod vjeđama peče,
ranjeno lane još uvijek životom baulja.
I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.
Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?
Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.
Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.
Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.
Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.
Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!
Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?
Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.
Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.
Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.
Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.
Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.
Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.
U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.
A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.
Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.
Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.
Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.
Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.
Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.
Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.
Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.
Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?