Ni ove jeseni ne zapisah ništa,
a vidjeh ljepotu crvene lozice.
Pogledom zahvatih sva njena godišta,
dok hitro kročih niže svoje ulice.
Ko grimizni baldahin stajaše pergola,
al samo romantik od nje primi darak -
u zjenici sliku, ugodnu do bola,
u duši oćut, za sva vremena žarak.
Iako sve znam o ritmu prolaznosti,
ne uživah prirodu, premda sam htjela.
Najzad se ne slažem s izlikom žurnosti,
al kasnim, jer pergola je ogoljela.
Iduće ljeto, kad lozica nabuja,
čekat ću pod sjenicom, dok ne zarumeni,
jer, ako me i ne skrši kakva huja,
nema mi više od desetak jeseni.
Post je objavljen 15.06.2024. u 10:38 sati.