Prošla sam kroz sva crvena svjetla
na semaforima zdrave pameti,
da posljednji put pod ledenim nepcem
osjetim vrelinu tvojega daha.
Iscrpilo me sanjarenje u tornjevima paraedolije
i noćna utonuća u opijajuće zagrljaje fantoma,
dok osrednje sroke pisah Voynichevim pismom.
Ipak, pokidala sam sve lance zdravoga razuma
i hrabro odvezla se u središte mjeseca studenoga.
Zadrhtala sam poput pilećeg perca na vjetru,
kada pogled prošetao si od zlatnih naušnica
do bijele košulje, crnog sakoa, crnih hlača,
do bijelih skechers patika, a potom iznenađenje
i znatiželju vratio do mojih nečitkih očiju.
Projurila sam kroz sve svjetovne zabrane,
da bih posljednji put u nozdrve uvukla tvoj dah…
i slavodobitno, osvetnički okrenula ti leđa!
Nad vojničkim krokom upitah naduti ego:
Hoću li i sutra vidjeti ga… i gdje ne postoji?
Hoću li mu pisati ´diskretalije´ koje neće čitati?
Otišla sam… mirne duše, slobodna od nas,
kada u magli pod mozgovnom nebnicom
nenadano jeknuo je rug:
˝… samo kosa njena još je bila živa… ˝.
Post je objavljen 26.06.2024. u 10:45 sati.