Nazreh pukotinu, čuh da zemlja stenje …
jama će progutati života svrhu.
Postojanje propada ili se penje?
Je li duša na dnu ili je na vrhu?
Kada zemlja zijevne, imaš li izbora
ili se u njezin grkljan poći mora?
Prije no što duh svoje tijelo polegne
u grob i liši ga životnoga srha,
za neponovljivim riječima posegne
i prizna tijelu: ˝Stigao si do vrha.
Još jedan časak imat ćeš um i oči.
Imaš li prošlost, u taj tren ju pretoči!˝
U par sekundi sve godine su stale.
Nepoželjno dijete mjesto je našlo
gdje se crne misli nisu uzverale
ne bi li žiće iz tijela izašlo.
Sudba joj je prišila sitnu ulogu,
ali glavna bje u izmišljenu logu.
Tolike boli tiskane su pod kamen,
usred bajne sobice, ispod topole;
u svijetu skrivenom pod smeđi pramen,
gdje misli divljaju kada se razgole
i puste da poteku suze iz grba.
Tad iskonski raste zimzelena vrba.
Pod tanahno deblo dolazit će uvijek.
Kada naraste, bude metar visoka,
u mislima će potražiti usjek
i kroz njega poći daleko od Oka
u kojemu se srdite munje kote,
jer svjedoči rastu još jedne grozote.
Na svaki početak Zlo složi balvane,
pa dijete ne nazre bjeličastih breza,
tek trupce na koje nožicu ugane
i crnilo kada padne kraj uljeza,
pokraj zlobe koja se nastrano smije,
sve dok je žestica najzad ne ubije.
Poput grmljavine podsvijest tutnji - ˝Plači!˝
Al bez bola vjeđe ne cijede suzicu.
Ako si ravnodušan, tad budeš jači
i spreman dočekaš zloće inačicu,
koja za poslušnost nudi ovacije,
no ako ne puziš, nema gradacije.
Ali Baal ne zna za plavi sobičak,
kamen i topolu sred umna razdolja.
Da bi tamo utekla, potegne smičak
i uđe u svijet gdje vrvi samovolja,
gdje se presije u dušu ne zalijeću,
gdje nije kažnjena ako kaže - Neću.
Pišu da je razumno katkad reći - Ne.
Al kamo s teretom grižnje, krivice?
Savijaš se zbog oholosti svjetine
koja ti prozaičnost gura pred lice,
a bojiš se pitati: Zar sam šašava?
Zašto da me šturost svijeta zabrinjava?
Ovaj časak opasno bliži se kraju,
a um je stigao tek do pola puta.
Crvi se oblizuju, objed vrebaju,
al oči priželjkuju još par veduta…
bar blijedu sličicu uzroka čeznuća,
jedan davni drhtaj sred srca živuća.
Nema. Ničega nema. Praznina! Užas!
A kasno je, kasno, greške ispravljati.
Ne može se pod kamenom razviti klas
niti smiješ suzom sjeme zalijevati.
Nema cvijeta, nema ploda ni radosti
da te isprate do vrhunca živosti.
Najzad i ti razmišljaš o izborima,
ali na vrhuncu trgovaca nema
koji ti nude otkucaj u grudima
ili bijelu čipku na kojoj se drijema…
pa da biraš želiš li život ili smrt.
Ne, sada nemaš izbor. Silaziš pod vrt.
Uzalud se grizeš. Nemoj se kajati
što pseta ugrabiše tvoje prilike.
Kanarinac ne reži, ne zna lajati,
ali znade pjevati. Čak uz prodike.
Svojim užitkom svijet ne ugnjavi
ptić koji zanosu pjeva, i pjev slavi.
Tja, za te je prekasno. Duša te napušta.
A htje biti magnet tvojemu probitku.
Čak i ne poštuje, istina je sušta,
korpus koji bez borbe izgubi bitku.
Ćutjela se mrtvom, ali naposljetku,
duša se raduje novome početku.
Post je objavljen 11.06.2024. u 00:39 sati.