Lebdim na vjetru života, prepuštena
spretnim prstima okrutne sudbine;
buntovna, kad sam bez zova uvrštena
u banalnost besperspektivne cjeline.
Preko zračnog zida u samotnost gledam
i odozgor slušam misao sakatu –
˝Ništa te ne pitam i ništa ti ne dam˝.
Ne mogu pripadati takvome jatu!
Oko tvoga svijeta letim, postrance,
al sletjet ću kad god ti pomoć zatreba.
Pozovi me, ali ne budi pospance
da im odaš tajnu harmoničnog neba.
Ne traži pod dignutim krilima zaklon.
Ne štiti onaj tko se boji života.
Otkad znam za sebe i meni je nesklon,
a sudba baca loše karte tarota.
Vjerujem da umješno vara na njima
kad iz špila vadi samo drač i žaru,
pa pruža što ja ne bih dala ni psima
i čeka hvalospjev Danajskome daru.
Zato kad pripeče žućkasta svila,
ili kad zaprijeti crno stegno noći,
nadobudno širim priviđenja krila,
jer ako zlo vreba, neka visoko skoči.
Post je objavljen 14.06.2024. u 16:59 sati.