Za njih opjevah divlji galop srca,
aritmiju, koju nujna izazvah
pod vrelim slapom, gdje mrmori krvca.
Što učinih? Kružok bezdušnih sazvah.
Opjevah plač, čemer noći besane,
stanja, kad misli žare poput šuge;
razbite oćute (srcem klesane),
i samoću, pogubniju od kuge.
Propusti do nepca duša pronična:
˝Onu koja vidi˝ okom ne bijte.
Al bešćutnost je u njih kronična!
O, kapi, u čaše im se izlijte!
Neka nazdravljaju bezosjećajni
čašom suza pomiješanih s krvlju,
koju istočih za osmijeh vajni.
Bože, vezu ga na kamenju i drvlju.
Zašto, o, zašto me grubost pogađa,
kad više je takvih nego milosnih?
Zar se ˝na sliku i priliku˝ ne rađa
suvremenik? O, svijete žalosnih!
Ti, koji se ˝niz dlaku˝ podsmjehuju,
u svježu bi ranu jal umakali.
Kada se mojoj sreći ne raduju,
bi li zbog mene ikad zaplakali?
Post je objavljen 11.06.2024. u 00:37 sati.