Nachtfresser

Još uvijek sam pod dojmom prilaza u polumraku i uskih hodnika i mostova na onkologiji, prema tajništvu, koje mi je orijentir, jer trebam se javiti u prostor do tajništva. Jedina svijetla točka, itekako svijetla, su zidni uokvireni portreti uglavnom mlađih redom simpatičnih nasmijanih žena, medicinskih sestara, koje rade na tom zahtjevnom odjelu. To nema nigdje.
Nužno mi se nameće usporedba sa svijetlim, izuzetno širokim prozirnim, u staklo uokvirenim mostovima najveće berlinske bolnice Charite, visoko iznad širokih berlinskih prometnica, punih automobila koji jure svojim poslom i rijetkih pješaka poput mene, koji zbunjeno gledaju u visinu i pokušavaju dokučiti, kakve se drame u tom stalnom užurbanom muvingu gore odvijaju. Čudaci naravno primjećuju da bolnica koja ima raspršene odjele po cijelom gradu ima i prozore koji gledaju na veliki suvremeni berlinski Hauptbahnhof (glavni kolodvor), koji je ovaj bloger toliko puta fotografirao, kao i putnice iz različitih kuteva.
Jednom sam tako primijetio siluetu dugokose osobe priljubljene uz staklo bolničkog prozora, kako promatra vlakove koji neprestano ulaze u i izlaze s kolodvora. Ako se trajno opraštao s berlinskim tlom, možda mu je utjeha bila koliko ljudi istovremeno s njim napuštaju grad, doduše ne za isto vremensko razdoblje, no vrijeme je ionako samo ljudska pomoćna igračka za snalaženje u prostoru (tako nekako lud je bio slijed misli)...
Vremenska prognoza najavljuje mrske pljuskove od sutra, zato smo se namještali prema suncu, kako u šetnji, tako i u vrtu. Tu gdje Jin leži je prošle godine odlično uspjevala rajčica...