Nachtfresser

Nakon šetnje i doručka sam pojeo sladoled na suncem okupanom balkonu s pogledom na novu vizuru luke i mirno more, u društvu Jina koji je zalegao. Prije toga sam provaljivao na svoj fejs račun, sramotna je njihova sigurnosna služba, morat ću se odvikavati od te mreže, Tek jutros sam primijetio da code koji mi kao oni svaki put šalju na mobitel za ulazak pripada 092 računu, sad se računi mogu prenositi između mreža i ne vrijedi provjeravati, kao što se nekad moglo, na ovoj nekad ekskluzivno tomato mreži, pripada li organizaciji ili pojedincu (092 442 8941, ako netko ima ideju kako to saznati). U svakom slučaju korisnije je jutra koristiti u društvu s psom na suncu nego sa svojim paranojama na laptopu.
Jučer sam se žestoko izgalamio na Jina za podnevne šetnje. Naime neki budaletine istresaju oštre pileće kosti uz staze kojima obično mi vlasnici pasa prolazimo. Jin je u sekundi jednu zgrabio, već je zakrckalo prije nego što sam mu nasilno uz galamu oteo iz usta i bijesno ga odvukao s tog mjesta.
"Profesore, ma gdje ste samo u trenu nestali!?", čuo sam ženski glas iza svojih leđa i okrenuo se. Na puteljku je stajala nasmijana susjeda, bivša drugaričina učenica sa sušačke gimnazije, s velikom vrećom, kojoj nisam odmah mogao utvrditi sadržaj, u rukama. Dosta kasnije nego što smo uselili u ovu kuću, jučer je usput bila trogodišnjica useljenja, smo se sreli, ja sam šetao Jina, ona vozila malo dijete u kolicima, ispričala mi je da je završila faks, kratko povremeno radila u struci, sad tu živi isto u kući s vrtom od iznajmljivanja apartmana i ne žali se.
U vreći je bio dar za nas, njene svježe ubrane mandarine, za par zelenih je rekla da će se same zažutiti za par dana. Mi ove godine nismo uopće nabavljali mandarine, jer ih svugdje skupo prodaju baš zelene. Kad sam ove donio doma, drugarica se nasmijala i rekla, imamo problem, gdje ćemo ih ostaviti da "zriju". Rekao sam da ne znam, ali ću ih prvo probati kakve god da jesu. Mirisale su opojno i bile slatke, prva, druga, treća...I drugarica ih je probala, uspostavilo se da će nakon probanja stati u najveću zdjelu u kojoj je tužno ležalo par kupovnih naranči.
Inače kad je donošen zakon o dopuštenoj vrijednosti darova u državnim i javnim službama, najprije je kao i sve zaživio u obrazovanju, čak je i išla preporuka da se roditelje upozna s njim, nikad nisam to pročitao, a posljedično nikom ni proslijedio, istina kad sam na kraju školovanja po prvi put od bivšeg razreda dobio nešto vrjedniji sat, koji danas nosim, prošla me čak mala nelagoda.
Sad sam u mirovini i mogu se bezbrižno radovati ljudskim gestama.
p.s.
Znao sam ja nekad dobiti i francuski ili albanski konjak, škotski whiskey ili ekskluzivnu rakiju, ali oni bi u tjedan, najviše mjesec dana bili proslijeđeni doktorima ;)