Nachtfresser

Par retoričkih pitanja umjesto kilometarskog odgovora MA, kojeg sam obrisao, nakon što sam pogledao kroz prozor i vidio kako je vani lijep i sunčan dan. Zna li netko koliko je ljudi zaposleno u Agenciji za odgoj i obrazovanje, službama za hitne intervencije, koliko je savjetnica u tim službama, jesu li to uglavnom bivše ravnateljice koje su zbog nesposobnosti smijenjene i koliki je postotak istih upućenih na još bolje plaćena mjesta, zna li netko koliko je ljudi zaposleno u agenciji za vanjsko vrednovanje, koliko je ljudi zaposleno u gradskim i županijskim uredima za školstvo, koliko je ljudi zaposleno u Agenciji za strukovno školstvo i što su konkretno osim par savjetovanja po atraktivnim destinacijama odradili, da se razumijemo, što manje sve agencije rade to bolje sustav funkcionira, zna li tko na kraju koliko je ljudi zaposleno u ministarstvu za obrazovanje, tih kako ih je moja kolegica nazvala zločestih patuljaka, koji ništa drugo ne rade nego smišljaju nebulozne pravilnike, ne bi li administrativno zagorčali život zaposlenih u školstvu.
Sad dolazimo do paradoksa groteskne situacije, ovaj nesretni devetogodišnjak je u javnosti stvorio dojam da se ministar i njegovi savjetnici trude, kao razumiju i pokušavaju riješiti problem, sve su učinili, slali su interventne ekipe stručnjaka, traže preispitivanje načina školovanja kao da devetogodišnjak ne može pratiti program i ne radi se samo o neprilagođenom ponašanju, kakva školske službe svakodnevno rješavaju, usprkos prividnoj svemoći koje sustav daje roditeljima., samo ako im se to dopusti. Svima osim djeci je u interesu da se slučaj podgrijeva, jer kad se ugase svjetla, u percepciji glasača će ostati da je ministar bio zabrinut, ljut i trudio se...