Nachtfresser

Simone de Beauvoir je bila francuska spisateljica i filozofkinja čiji bi život u slobodnoj Hrvatskoj bio nezamisliv. Iako ikona europskog feminističkog pokreta kod nas je uglavnom poznata kao dugogodišnja družica francuskog filozofa Jean Paula Sartrea, kako se veli, u vezi su bili 51.godinu, vezi često fizički prekidanoj zbog uglavnom njenih drugih partnera, zajedništvo u društvenom angažmanu nikad nije dovođeno u pitanje. Budući da namjeravam nešto pisati kao svojevrsnu kritiku njenih knjiga “Starost” i “Ceremonija oproštaja- razgovori sa Sartreom”, a ostali dio opusa i života mi je bio intelektualno poticajan u diskusijama s njenim berlinskim nasljednicama, ovdje ću napisati par crtica o ovom drugom. U drugom svjetskom ratu su naravno ona i Sartre pisanjem podržavali pokret otpora, možda bi otišli i u ilegalu da francuski komunisti nisu bili izuzetno nepovjerljivi prema njima, kao uostalom i Albertu Camusu, koji se jako rano s pravom distancirao od istih. Simone je tad napisala izuzetno zanimljivu, nažalost manje poznatu knjigu “Krv drugih”. Tu se pokazala njena beskompromisnost i netaktičnost po kojoj je i kasnije bila poznata i tu u detaljima neke razlike u promišljanju svijeta i slobode između nje i Sartrea, koje su ipak mogle samo obogaćivati njihov odnos. Jedna od glavnih teza njene junakinje, što je onda sablaznilo javnost, je da su i žrtve na strani pokreta otpora bile besmislene. Iako ljevičari i ona i Sartre su pozdravili osnivanje države Izrael 1948. godine, te osudili kasniju agresiju Varšavskog pakta na Mađarsku. U međuvremenu je Simone preko prijatelja dobila američku vizu, tamo je osim držanja predavanja bila u četverogodišnjoj vezi s jednim intelektualcem tamo, no nije mijenjala stav o braku i djeci, oboje je odbijala. Sa Sartreom je gostovala i na Kubi, njega je financirao časopis koji je naručio reportažu o toj socijalističkoj zemlji, postoje fotografije njihovog druženja s Cheom, a Castro ih je vodio po otoku. U međuvremenu je živjela i u šestogodišnjoj vezi s jednim beznačajnim filmskim redateljem, on se u jednom intervjuu pohvalio da je ona jedino s njim dijelila stan u pravom smislu riječi, inače o njegovom značaju najbolje govori da se u nekim biografijama ni ne spominje. Imala je koliko je poznato i nekoliko istospolnih veza. Zadnje tri godine njegovog života je njegovala teško bolesnog Sartrea, o tim zadnjim razgovorima s njim je objavila i knjigu, nakon njegove smrti je adoptirala jednu profesoricu filozofije ne bi li bila sigurna da će se netko odgovoran nastaviti brinuti o ostavštini njih dvoje. Nisam spomenuo “Drugi spol” njeno najpoznatije djelo, kao ni peticiju od koje se distancirala baš sva institucionalna ljevica, koja ima dvije predpriče, jednu antinacističku i jednu iz privatnog života no to bi već bila tema za poseban post.