Ne slavimo ništa, ništa se odavno ni nema za slaviti. Upisi za nas koji predajemo strane jezike koji nisu engleski prošli katastrofalno, nastavlja se trend od prošle godine. A valjda ćemo za tu zadnju godinu doći do norme i oprostiti se sa sustavom kao i ovi prije mene, koji ne dolaze na razne proslave povodom uvijek novih školskih uspjeha, koja su to čašćenja u ona mračna vremena i oproštaji bili.
Susjed slavi useljenje, odojak je jedina poveznica od vremena trulog socijalizma do danas. Mi se častimo i slatkim, naravno našim, dok nas i to ne dođe glave.
Pojavio se tračak nade i za Berlin, tamošnji prijatelji zovu u goste, Nijemci, barem progresivno nastrojeni ne gledaju samo svoje interese poput većine Hrvata, kako se samo vremena mijenjaju, ja se sjećam onih kad smo mi bili oličenje empatije. No kao i uvijek, sve super, ali treba uskladiti neke detalje. Klimu u autu smo popravili.
|